05

utorak

listopad

2004

Ono malo duše

DANILO Nikolić je u poslednjoj deceniji na najbolji način potvrdio svoj i ranije osvedočeni književni dar, objavljujući nekoliko izuzetno značajnih knjiga i svrstavajući se među naše najuglednije prozne stvaraoce. Ovom piscu se posrećilo da mu njegove poznice - "Ulazak u svet", "Kraljica zabave" i "Fajront u Grgetegu" donesu i izuzetno značajna književna priznanja.

Prozne poznice Danila Nikolića osvedočavaju autorovo promišljeno oneobičavanje fakata naše istorijske ili paralelne stvarnosti, pripovedačka svežina i inventivnost, odnosno gotovost da kao odnegovan klasični pisac prihvati i primeni u svom spisateljskom zanatu i ponešto od sasvim modernih proznih veština.

Takav postupak iznedrio je i "Jesenju svilu". Sam naslov ovog romana upućuje na opsesivni motiv koji svojim asocijativnim nitima u sistemu romaneskne priče povezuje njene razuđene deonice. Na šta taj naslov i taj motiv upućuju? Upućuju na blagu jesen, na prozrake sunca u nekom zakasnelom ili miholjskom letu. Tako je i sa zakasnelim letom života koja očas blagodatno ozari one koji se tome i nisu baš nadali. A ako to brzo i promine prozraci ostanu i greju dugu zimu našeg nezadovoljstva. Stoga je ovaj motiv u "Jesenjoj svili" ponovljen čak sedam puta. Svaki put sa drugačijom značenjskom nijansom, ovaj lajtmotiv pokazuje kako je sintagma "Jesenja svila", iskazujući ono malo duše i ozebla srca, tvorena od sasvim slabe ljudske nade, dakle od nematerijalnog gradiva.

Ovaj motiv se pojavljuje na ključnim mestima, na kompozicionim spojevima romaneskne priče. Motivom miholjskog leta Nikolić markira pripovedni prostor u kojem će jesenja, i sasvim kratkotrajna, ljudska nežnost i razumevanje, da ne kažemo ljubav, u već potrošenim životima junaka, ako ništa drugo - postati zaloga budućih uspomena. Tačnije, pripovedač i junak u istom liku, koji veruje da je u njemu sve mrtvo, nakratko taj smiraj života pretvoriti u nadu koju razvejava opora stvarnost.

Otud je ta promena u širem okviru samo znak i potvrda onog leda i praznine u duši koji su opustošili protagoniste Nikolićevog romana. Zato su taj trenutak i ljubavna epizoda na fonu njihovih sudbina kontrapunktalni - stvarno, a, opet, sasvim nepouzdano uporište životu u njegovom potpunom beznađu.

U čemu to beznađe koreni? Da se poslužimo naslovom jednog ranijeg Nikolićevog romana - koreni u sudbinama vlasnika bivše sreće. Reč je o sudbinama ljudi prognanih iz Slavonije i Metohije, iz svoje kuće i iz sebe samih. Pošto su izgubili sve, ostale su im jedino uspomene i priče. Ali, ni sa tim uspomenama, zapaža Nikolićev narativni subjekt, "nije kako treba da bude". U njima je sve prazno, a ono što je činilo njihov život "sada je neka ukočena praznina". Tu ukočenu prazninu može da popuni jedino priča, prozračni veo jesenje svile, neka ljudska srođenost ili varljiva toplota sasvim kratke i beznadežne ljubavi miholjskog leta. LJubavnu zidanicu na pesku života prati - Dušanov strah od odlaska i strašne daljine Novog Zelanda na kojem će možda sklopiti oči, odnosno mogući Javorkin povratak u novi pakao staroga kraja.

To je osnova njihove priče. I saznanje da im je život sazdan po formuli koja u pripovedačevoj parafrazi kazuje kako je tragedija "ukrštanje dveju nužnosti". No, paradoks je Dušanove i Javorkine tragedije u tome što oni ne nose tragičku krivicu u sebi, već je ona produkt nadlične, velike i krvave istorijske priče našega vremena. Uprkos svemu, uprkos svojoj moralnoj čistoti i ljudskoj nevinosti, Dušan i Javorka su trpno stanje onoga procesa koji obeležava tragediju istorije. Nesreća je u tome što se njihove male ljudske sudbine taru i lome na tzv. velikim projektima sa kojima oni nemaju ništa. Otud usud ili krvavi trag istorije na svojoj koži osećaju bespomoćni Nikolićevi stradalnici.

Kako na taj način shvaćenu tragediju Danilo Nikolić pretače u priču? Pretače je diskretnom i stišanom pripovednom frazom koja nenametljivo sugeriše pomirenost sa beznađem, odnosno mozaičnim slaganjemp priče u modernizovanoj čehovljevskoj dramaturgiji. U tom slaganju, sa ukrštenim planovima pripovedanja, sve je na svom mestu. Otud je i zaključna slika, u kojoj patetiku trenutka suspreže pritajena ironija, zapravo replika uvodnog pasusa "Jesenje svile". Obe te slike znak su emotivne i voljne posustalosti onog ko priču živi i kazuje. Znak su Dušanove pomirenosti sa onim što se već desilo ili se tek ima desiti. Ta pomirenost samo je izraz njegove misli da srušenog niko ne može da sruši.

Na toj ideji opstaje i priča "Jesenje svile". I ideja i priča u ovom romanu potvrđuju njegovu zavidnu umetničku vrednost, a tako i majstorstvo pripovedanja Danila Nikolića.

BLAGORODNE STRANICE
PRILIKOM uručivanja nagrade "Meša Selimović" Danilu Nikoliću za roman "Jesenja svila" doajen naše književne kritike Pavle Zorić je rekao:
- Knjige Danila Nikolića - romani i pripovetke - ispunjavaju čitaoca nekom blagošću, duševnošću i smirenošću koja nas štiti i od tuge i od preteranog zadovoljstva. To je stanje tihe, razumom obuzdane sreće koja strepi od svake krajnosti: i od zanosa, i od razočaranja.

<< Arhiva >>