NICK CAVE - pjesnik i pjevač mraka i snobova…

'Novi val' - relativno puno daskaša koji su izokrenuli pojam 'surfanja'. The Beach Boys? Teško.

Iako bi se Caveov izraz više uklopio u 'Disco Lockdown' kako je vremenski neodredivu, sivu glazbu svojevremeno prozvao čuveni Biba Kopf, 'morbidnjački blues' je najadekvatnija definicija ovog neiscrpnog ego-tripa.

IN THE BEGINNING…ROĐENDANSKE ZABAVE…BERLINALE…
U početku bijaše 'The Boys Next Door'.
Duhovita, prozračna crna satira mladaca iz Melbournea koji su snimili naivnu rock-ploču i krenuli u smjeru Londona. Baš kao i njihovi zemljaci - Jim Thirlwell, David McComb, Lisa Gerrard i Brendan Perry. Ne toliko u potrazi za slavom koliko za kreativnom zadovoljštinom kakvu im majka Australija nikad nije mogla pružiti. Crni oblaci i sive misli lutaju zrakom, svijetlo dana ugledali su The Birthday Party - posthumni Boys Next Door s osjetno više gorčine i manje vedrine.

Anoreksični Nick posjećuje Berlin. Zašto bi samo Bowie i Iggy imali berlinsku fazu? Cave ju je proživio bučnije nego obje legende s Enoom zajedno - razlog tome vjerojatno leži u liku i djelu zvaničnog Blixe Bargelda. Čari njemačkog jezika nisu mu strane - Einsturzende Neubauten i Die Haut.
'Pobuna u raju' činila se idealnim početkom i germansko-engleska frakcija kreće u kultne osvajačke pohode. Priču o The Bad Seeds već i ptice umiru pjevajući. Imidž koji je isprva odisao junk-hedonizmom, poprima profinjeniju depresivnu formu iz koje ni Cave a ni mi skupa s njim nećemo više nikad izaći. Depresija je s vremenom postala poželjan šminkerski detalj, no Cave ostaje isti, iskreni 'son-of-a-bitch' genijalac bez trunke pretencioznosti. Jednostavno engleski - 'Music for our own ends'.

FROM HERE TO ETERNITY…
Novije poglavlje nosi naziv 'Od nje do vječnosti'.
I pustimo nek traje. 1984. - 2004. Albuma i pjesama je puno.
Kritika i publika već su umorni od upućivanja hvalospjeva - opsjednutost ili fascinacija morbidnim sadržajima kroz koje se neprestano provlače religijske opservacije, od Cavea su stvorili kantautorsku veličinu koja ni pod stare dane ne pokazuje znakove blijeđenja i zbog kojeg gotovo da je postojanje Cohena ili Drakea sada sasvim uzaludno...
Pretjerujemo ali i u pretjerivanju se ponekad krije nešto istine. Čak da uglazbi i telefonski imenik, Nick nije veseo tip - vječito crn, zajedljiv, mršav i depresivan, inspiriran vlastitim i tuđim iskustvima u boli, tuzi i tragediji... Ali smrt nije kraj.
Iz njegovih usta u naše uši i obratno - u tisku su ne jednom istaknuli kako je za neke njegove ploče bolje paziti da ne dospiju u krive ruke.

Obožavatelj i suputnik Lydie Lunch, PJ Harvey ili Kylie Minogue, 'džepne Venere' kojoj je pjesmica 'Where the Wild Roses Grow' uistinu i posvećena - bizarna epizoda 'Susjeda' bez ljepuškastog Jasona Donovana u glavnoj ulozi.

NICK, JESMO LI SAZNALI TKO SI?
Inspiracije ne nedostaje. Nick i dalje marljivo piše kad mu nije dobro i kad osjeća da svijet postiže neku novu nijansu sivila. Na pomolu je još jedan dvostruki album - pun iznenađenja za vjerne i praznovjerne. Dobar sin, loše sjeme - ako postoji, vjerojatno i Bog posjeduje koji primjerak Cavea u svojem nebeskom playeru. Iako On sam to vjerojatno nikad ne bi priznao. Ipak se tu radi o ugledu pred milijunima vjernika...

Sol Ist/Neutral & Commercial
www.radiostudent.fpzg.hr
www.nickcaveandthebadseeds.com
www.mute.com


WILCO - War on War

Nakon nešto više od dvije godine i posljednjeg, odličnog, albuma "Yankee Hotel Foxtrot" kultni predstavnici američke alt. rock scene, Wilco, konačno izbacuju i nasljednika. Vrlo dobar "A Ghost is Born" hrabro nastavlja beskompromisnim smjernicama "Yankee"-a i svima koji u glazbi traže nešto više od običnih "hooky" singlova daje sasvim dovoljno materijala za još tjedne i tjedne uživanja. Slušajući novi album, gotovo nevjerojatno izgleda preobrazba koju je band prošao od svojih početaka, tj. od 1995. i "A.M."-a, duboko ukorijenjenog u country-rock, pa sve do današnjeg maestralnog poigravanja s Radiohead-like dekonstrukcijom i post-rock eksperimentiranjem. Naravno, tendencija prema istraživanju i stalnoj evoluciji u glazbenoj industriji i nije baš dobro došla stvar, pogotovo kad se uzme u obzir da se radi o kretanju iz money-making u ne tolko money-making područje, i to je frontman Tweedy itekako dobro osjetio na vlastitoj koži. Međutim, uspješno se on i othrvao i ostao vjeran svojoj viziji, tako da je možda na uštrb nekoliko zelenih novčanica više, u zadnje 3 godine izbacio dva stvarno fenomenalna, snažna i 100% jedinstvena uratka.

1994. g. raspadom alt. country banda "Uncle Tupelo", prvi od dvojice predvodnika, Jay Farrar, osniva "Son Volt", dok drugi, Jeff Tweedy, s ostacima Tupela stvara "Wilco". Prvi Wilco-ov album, "A.M." (1995.), ostaje unutar Tupelom naslijeđenih okvira, ali zato već sljedeći, "Being There" (1996.), donosi prve ozbiljnije promjene. Iako još uvijek postoje poveznice i s country-rock zvukom, "Being There" na velika vrata, s puno ambicije i ideja, uvodi elemente psihodelije i power-pop-a (i grupi daje jednu novu i na prvi pogled sasvim neočekivanu dimenziju). Preobrazba se nastavlja i s 1999.-te objavljenim "Summer Teeth"-om, koji svojim zvukom konačno uspijeva otresiti sve alt. country konotacije i koji u kombinaciji s introspektivnim i na trenutke mračnim i mučnim tekstovima (u suprotnosti s ugodnim pop zvukom) nailazi na sjajan prijem kod kritike. Ali, sjajne kritike obično nisu u korelaciji s prodajom, pa "Summer Teeth" baš i ne prolazi najbolje na tržištu. Upravo zbog toga dolazi do prvih napetosti između banda i izdavačke kuće (Warner/Reprise). However, Tweedy se baš ko za inat povezao s Jim O'Rourke-om (od prije par godina 5. član Sonic Youth-a) i Glenn Kotche-om, dvojicom velikih američkih post-rock gurua. S O'Rourke-om kao producentom i Kotche-om bubnjarom, 2001., udareni su temelji remek-djela zvanog "Yankee Hotel Foxtrot". Kad bi se autora ovog teksta pitalo za najbolji album u zadnjih 10-ak godina mislim da niti sekunde ne bih dvojio. Od prve do zadnje pjesme "Yankee" jednostavno fascinira bogatstvom i složenošću svojeg zvuka, inteligentnim i provokativnim tekstovima i sjajnom Tweedy-evom vokalnom izvedbom. Taj se proizvod može konzumirati again, again, again & again i svaki put ostati jednako impresioniran i svaki put otkriti nešto novo. Savršeno.

Uh, a sad slijedi onaj zbunjujuć dio. U Reprise-u su procijenili da sve to skupa nije dovoljno dobro(?!) i odlučili ništa ne objavljivati bez dodatnih korekcija (traži se radio-friendly singl). Naravno, Tweedy takve zahtijeve odbija i za 50 000$ kupuje prava na snimljeni materijal. Objavljuje ga na internetu i održava seriju support koncerata. Album, očekivano, postaje veliki hit, pa Warner ponovo otkupljuje te iste stvari (ovaj put zakamufliran u izdavačku kuću "Nonesuch") i 2002. "Yankee Hotel Foxtrot", napokon, izlazi i "službeno". Naravno, vjerojatno je i nepotrebno reći da je takav razvoj događaja Wilcu (pogotovo njegovom frontmanu) donio status prave alt. rock institucije, s itekakvom težinom. 2003. Tweedy, Kotche i O'Rourke sudjeluju na još jednom zajedničkom projektu, odnosno pod imenom "Loose Fur" objavljuju istoimeni cd. Ovaj se put ne radi o toliko blistavom rezultatu, ali i dalje vrlo zanimljivom i vrijednom pažnje.

I onda evo i 2004.-te. Najprije treba spomenuti Tweedy-evu izjavu da odlazi na tretman odvikavanje od ovisnosti. Koliko je službeno poznato, radi se o ovisnosti o tabletama protiv glavobolje (na njih se navukao zbog čestih i oštrih migrena). Međutim, unatoč tome, nije bilo značajnijih poremećaja u terminu izlaska novog albuma. Band zaslužan za "Yankee Hotel Foxtrot" još je uvijek tu, tj. potpisuje i novi "A Ghost is Born", tako da je i konačan oblik u kojem je "duh" ugledao svjetlo dana, skoro pa skroz očekivan. U prvi plan svakako iskaču dvije ogromne stvari (10-minutna "Spiders" i 15-minutna "Less Than You Think") što, u kombinaciji s ostalim "normalnijim" pjesmama, odlično oslikava trenutni položaj u kojem se grupa nalazi (i moguću buduću orijentaciju). Naime, dojam je da ne bi bilo neočekivano da se Wilco u narednom periodu transformira u još (progresivno) radikalnijem smjeru, pogotovo kad se uzme u obzir da povijest trenutnog sastava garantira sve, samo ne stajanje na mjestu. Osim toga, zahvaljujući savršenstvu prethodnika, teško je ne vjerovat da se i Tweedy sam već ne osjeća tijesno u svojoj vlastitoj koži, odnosno u podvrsti žanra kojeg je sam postavio i kojeg je očito uspješno prerastao. No pustimo budućnost. I danas je neosporno da "A Ghost is Born" svojim većim djelom još uvijek ima itekakvih dodirnih točaka s "Yankee"-em (uz opasku da su pjesme nešto toplije, ali i bez izravnih bombi kao što ih ima prethodnik (npr. "War on War")) i da još uvijek ima ono nešto što Wilco čini toliko lijepom i neodoljivom grupom. To će po svemu sudeći, do objavljivanja novog albuma, biti i više nego dovoljno.

"You have to die
You have to learn how to die
if you want to want to be alive, okay?"
(War on War)