Zatvorski turist


Jan de Cock tvrdi za sebe da je on glas zatvorenika, ako ne i glasnogovornik. Ako zatreba, bez problema će pomoći odvjetnicima da shvate što se krije u zatvoru, budući da oni nogom nisu kročili u ćeliju


U Frankfurtu ništa novo. Svaki drugi pisac se žali da mu se u životu ništa ne događa pa je prisiljen izmišljati. Belgijanac Jan de Cock je dobrovoljno ušao u zatvor. A onda mu je navika prešla u ovisnost.

Kada Jan de Cock krene čitati po književnim večerima i sajmovima, njegove priče zvuče tako nevjerojatno i apsurdno da se publika mrštenjem čela postara za barem nekoliko godina. Ne računamo ukliještenja od vrtnje glavom. A kada 39-godišnjak primijeti da mu nitko iz publike ne vjeruje, najradije bi digao sidro. No umjesto toga radije iskoristi foru iz zatvora pa preokrene oči tako da nevjernicima ostane samo bjeloočnica za gledanje.

Prije toga, čujte priču! U razdoblju između listopada 2001. i istog mjeseca 2002. naš sociolog je odlučio posjetiti pet kontinenata i stanovati u zatvorima. Točnije rečeno, u 66 njih, a bila ta zemlja diktatura, demokracija ili monarhija - nije ga bilo briga. Poput najgoreg prijestupnika, i on je noću gulio leđa na betonskom podu, danju strugao žlicom rižu po metalnoj zdjelici, u slobodno vrijeme gnječio žohare i ostalu gamad ili prisluškivao hrkanje svojih kolega i pokušao pogoditi je li to ubojica, silovatelj ili lopov.

Sve ono što nije stalo u gornja dva reda, Jan de Cock je ispričao u svojoj knjizi "Hotel Prison". Avantura s misijom, mogli bismo sažeti. U mnogo zemalja zatvorenici uopće nemaju prava glasa. Ne vrijede ni paru, iako, da se njega pita, svaki je krimos daleko vredniji od svog čina. U svakom zločincu, pa bio to i ubojica, krije se dobar čovjek.


Ono malo love koliko mu je potrebno zarađuje kao njegovatelj osoba na samrti u jednoj antwerpenskoj bolnici. Za smještaj se može uvijek lako snaći, pogotovo kad govoriš engleski, francuski, španjolski, porugalski, nizozemski i flamanski.


Potraga za dobrim počela je 1987. u Čileu kada je de Cock radio kao volonter s klincima s ceste. Nešto kao "Doručak kod Tiffanyja". Nedjeljom bi obično išli u posjet njihovim roditeljima koji su iz tko zna kojih razloga bili u zatvoru, a onda je shvatio da ga je taj izolirani svijet počeo jako zanimati. Pitanje 'kako je noću u ćeliji?' tako ga je mučilo da je jedva dočekao da završi faks i istraži tu tajnu.

Slijedilo je: piskaranje dvjestotinjak pisama kojekakvim konzultantima, svećenicima, čuvarima ne bi li se mogao ušuljati unutar rešetaka. To je u međuvremenu otišlo toliko daleko da je prodao i auto, počeo trenirati spavanje na podu, a želudac odvratnom hranom. Zaštite radi, ubrizgao si je u vene sva moguća cjepiva. Prije negoli je zavezao gaće na štap, upakirao je i nekoliko amajlija - gorski kristal, Madonnu i kamen iz jedne čileanske rijeke.

A to što ga je u zatvoru čekalo bilo je puno gore nego u njegovim noćnim morama, priznao je sin antwerpenskog knjižara. U afričkim zatvorima vladaju takvi uvjeti kakve ne biste ponudili ni neprijateljevu psu. U Južnoj Americi i Aziji je morao surađivati i s gangsterskim šefovima, a u Japanu i SAD-u vlada takva hladnoća i izolacija da ti se smrzne duša. Po stanju zatvora može se savršeno iščitati koliko je neka zemlja demokratska, kaže de Cock.


Za novu generaciju zatvora nije imao vremena


Najgori zatvor? Definitivno onaj u Ruandi! Kao da ste u paklu! 6400 zatvorenika, od čega je 3900 viška, vegetiraju u usranim ćelijama. Smrdi tako da sam se skoro onesvijestio, da ne spominjem da si zatvorenici zbog nedostatka prostora trljaju guzicu o guzicu kao da su listovi papira u nekom fileu, a štakori veličine mačke vam gmižu po leđima.

S druge strane, u Japanu su zatvori tako čisti da opet djeluju ekstremno nehumano. Plus na stotinu propisa što se smije, a što ne! Dnevno smijete pričati samo jedan sat, pri radu ne smijete gledati uokolo, ne smijete se češati, a kamoli obrisati znoj ili pogledati čuvara u oči. Strelice vam pokazuju u kojem smjeru morate ležati u krevetu, a u kojem formirati red ispred tuševa. Tko se ogriješi o propis, kažnjava se izolacijom.

Naravno, sve ekstra slobode koštaju. Zakone tog insajderskog tržišta de Cock je istražio prije svega u Aziji i Južnoj Americi. U Limi je tako odmah nakon upada dobio cjenik (mobitel, rum, TV). Što god vam srce zaželi za dolare će ispuniti loše plaćeni čuvari. Čak i ako je to pištolj (500 dolara). Za noćni bijeg ti isti čuvari traže 5000 dolara. Unaprijed, razumije se.

Ne biste vjerovali u koliko je zatvora država izgubila moć. Direktor zatvora El Pavon u Gvatemali, Don Aparicio, zadnji je put posjetio svoju ustanovu prije dvije godine. A vi kao ne biste da znate da u zatvoru caruje hunta. Čak i čuvari radije čuvaju zatvor s druge strane zidina. Iznutra, ilegalni šef Tomasito je za 8 godina izgradio pravi mali apartman od ćelije - TV, stereo uređaj, kompjuter, slike - otkud daje upute svojim podanicima na slobodi i 179 zatvorenika koji crnče za njega.

Navodno im ide tako dobro da su uspjeli oformiti i firmu koja za državu proizvodi mreže za gol. Inače se bave prodajom nekretnina, uzgajaju povrće, svinje, kokoši pa čak i ruže. "Ma, isti red i mir", hvali se gangsterski boss koji se voli predstavljati kao demokratski izabrani predsjednik El Pavona. A zašto tip onda uopće sjedi u zatvoru, pitate se. E, takva se pitanja ne postavljaju ni u jednom zatvoru, kaže de Cock. Nepisani bonbon!