12

utorak

listopad

2004

Strast u Egiptu
TEK nekome od onih sa izrazitijim instinktom za preturanje po literarnoj prošlosti (a da im to nije struka) poznata je činjenica da je veliki britanski pisac E. M. Forster godine u kojima je "našao svoju pravu strast" proveo u Aleksandriji, u vreme Prvog svetskog rata. Bilo je to tokom njegove službe za Crveni krst, jer je i on, kao i većina njegovih britanskih prijatelja, nosilaca modernoh ideja tog doba, po ubeđenju bio pacifista. Odbio je da uzme oružje u ruke, ali se nije ni sakrio u svet s one strane stvarnosti.
Tih dana pisao je za lokalni list "Idžipšn mejl" pod pseudonimom Faros, koji je, naravno, uzeo po legendarnom aleksandrijskom svetioniku. Eseji što ih je pod njim stvorio i dalje predstavljaju svetlost plemenitog humanizma u beznadnom sumraku rata. Forster je "aleksandrijsko" ime čak nastavio da koristi i kasnije, u Engleskoj, a ovi tekstovi su potom sakupljeni pod naslovom "Faros i Farilon" i objavljeni u "Hogart presu" Virdžinije i Lenarda Vulfa.
Pre nego što će napustiti Egipat, Forster je završio knjigu "Aleksandrija: Istorija i vodič", objavljenu 1922. Oba spomenuta dela isijavaju istom radošću življenja koju možemo uočiti i na ovoj, jedinoj preživeloj piščevoj fotografiji iz tog perioda. Vrlo nekarakteristično za druge slike koje znamo, ovde Forster blista od zdravlja i sreće, a kosa mu se ukovrdžala od plivanja i morskog vazduha. Kakva čulna raterećenost, spram one stare britanske obrvanosti, pogrbljenih ramena!
Imao je Forster toliko razloga da bude srećan. Živeo je u Aleksandriji, možda po prvi put u svom životu, nezavisno, i punim plućima. NJegov posao u vojnoj bolnici, mada težak i potresan, odisao je jednim humanijim smislom. A sa druge strane, dane je provodio u širokom krugu prijatelja i poznanika, sada već iščezlog kosmopolitskog sveta, gotovo hipnotički ovekovečenog u "Aleksandrijskom kvartetu" Lorensa Darela. Oba Britanca do kraja svog veka ostali su "zatočenici" ovog grada, iako su mnoge godine kasnijeg života proveli na drugom kraju sveta.
U Aleksandriji je Forster, u 36, konačno zbacio olovni ogrtač duge seksualne sputanosti. Izbrušeni, erotski stihovi Konstantina Kavafija bili su jasna hronika njegovog ličnog iskustva koje ga je zapljusnulo posle toliko godina trpljenja - koliko samo životniji od njegovih uplašenih čežnji izraženih u predratnom romanu "Moris" koji u Engleskoj u to doba nije ni smeo da objavi. Edvard Morgan Forster konačno je bio čitavim bićem zaljubljen, a ta ljubav je bila uzvraćena. I što je najvažnije, najzad i doživljena - iako tabu i tajna, iz klasnih, rasnih i verskih razloga. Izabranik je bio mladi Egipćanin Mohamed el Adl, kondukter na tramvajskoj liniji kojom je Forster svakodnevno odlazio i vraćao se sa posla. Ovaj doživljaj ostaviće dubok trag na njegovo kasnije delo.
Iako je u prethodnim godinama Forster već doživeo veliki književni uspeh čiji je najveći bljesak bio roman "Hauardov kraj", pred rat je počela da ga tišti praznina što je kontradiktorno stajala između tajnih emocija i večne teme oslobođenja strasti u svakom njegovom delu. Podsetićemo se tog duha, uz gotovo "gurmansko" čitalačko uživanje i u romanu "Soba s pogledom", koji će za nekoliko dana osvanuti na kioscima Beograda. Forster je pred prekretni odlazak u Aleksandriju na neko vreme umukao, nemoćan da probije opnu što je bila obavila čitavo njegovo biće, a kriza je kulminirala i ratnom katastrfom.
Ali "sjaj i miris mog života", kako bi rekao njegov prijatelj, veliki Kavafi, iznenada su otkriveni, kada je Forster stao da udiše aleksandrijski vazduh zasićen čulnošću, starom koliko čitava naša civilizacija. Upravo je njegovo kasnije remek-delo i poslednji roman "Put u Indiju" svoje embrionalno obličje dobio u tim godinama odrastanja. On je delimično, kroz lik Aziza, i pesnička pošta mladom El Adlu, preminulom 1922.

POEZIJA SEĆANJA
U MNOGIM stihovima večnog Aleksandrijca, Konstantina Kavafija, mogao je Forster da pronađe slike svoje minule ljubavi prema Mohamedu el Adlu, koja je motiv sećanja odredila za središnju temu njegovog kasnijeg pisanja. A sećanje - na sopstveni život, život grada, na antičku, alabasterski blitavu prošlost, ostalo je nepromenljiva strast tog čudesnog pesnika i čoveka, Kavafija. U jednom tekstu Forster je opisao jednu posetu Kavafiju, još u ranim danima ovog značajnog prijateljstva:
"'Vi nikako ne možete razumeti moju poeziju dragi moj Forstere, nikad.' A onda je napisao pesmu 'Bog napušta Antonija' - i ja sam uspeo da uočim neke podudarnosti između njegovog grčkog i starogrčkog koji sam učio u školi. Kavafi je bio zadivljen. 'O pa to je odlično, dragi moj Forstere, zaista sjajno', i podigao je ruku i stao da me dalje vodi."
Pesmu "Bog napušta Antonija" utkao je Forster u obe svoje knjige o Aleksandriji, a znamo koliko životnog soka iz nje crpe i čuveni Darelov roman "Aleksandrijski kvartet", gde se takođe integralno pojavljuje - u Forsterovom prepevu.

<< Arhiva >>