12

utorak

listopad

2004

Glumac Zoran Cvijanović gostuje na snimanju filma "Heroji za jedan dan" u Banjoj Luci

"Drago mi je što učestvujem u pokretanju filma u RS"
Miljenik publike, beogradski glumac Zoran Cvijanović, jedan je od aktera prvog dugometražnog filma koji se snima u Republici Srpskoj, koji ima radni naziv "Heroji za jedan dan", u režiji Boriše Savića. U kratkoj, ali upečatljivoj sceni u prodavnici ribarskih proizvoda Cvijanović ostavlja svoj pečat na istorijski događaj snimanja prvog banjolučkog filma.

"Mnogo mi znači ova uloga, baš zato što je ovo istorijski događaj. Učestvujem u nečemu što će se pamtiti kao nešto 'prvo'. Bilo bi mi jako žao da su me mimoišli. Prosto sam želeo da pomognem, pošto je to velika stvar, a to ljudi ne znaju, shvataju sve zdravo za gotovo. Znam koliko se mi svi borimo za te filmove, počev od 'Lepa sela, lepo gore'... Filmadžije sa svih bivših jugoslovenskih prostora na neki način žele da dovedu film na bolji nivo. Samo mi znamo koliko se borimo za neki uspeh, zato mi je drago što mogu da učestvujem u pokretanju filma i u RS", kaže Cvijanović.

NN: Glumite nervoznog prodavača ribarske opreme, a pošto ste poznati po replikama koje se pamte, da li će neka replika obilježiti i ovu ulogu?

CVIJANOVIĆ: Nikad se ne zna. Nisam, inače, dobar u tim prognozama. Inače, svoje tekstove zaboravim pa se nekad iznenadim kada čujem. Kada pročitam scenario takođe nikada ne znam šta bi od toga moglo da se upotrebljava kao fazon, kao fora..., to je uvek spoj neke dobre radnje i dobre rečenice.

NN: Imate harizmu koja nasmijava bez obzira koja je vrsta scene u pitanju. Da li je to zato što su ljudi navikli na Vaše uloge u komedijama i kako bi bili doživljeni da glumite ozbiljnije uloge?

CVIJANOVIĆ: Imam samo jednu facu koju ne mogu menjati. Izgleda da je ljudima simpatično da neko ovako ružan i neugledan donekle dogura (smijeh). Bilo je nekoliko varijanti za ozbiljnije uloge, nisam digao ruke od toga, ali prosto čoveka ponesu te uloge i ljudi vas gledaju jednim očima i posle toga postanete podela za tu vrstu uloga.

NN: Zašto više ne igrate u pozorištu?

CVIJANOVIĆ: Iz prostog razloga što pozorište više nije pozorište. Već tri-četiri godine ne igram. Dokada god ne bude nekih trupa ili autoriteta, gradska i repertoarska pozorišta će ličiti na neku vrstu estrade i tu nema nekog zanata. Digli su ruke od posla, od istraživanja, od ozbiljnije glume. Nisam u potpunosti "otkačio" pozorište, ali previše sam zauzet oko filma, kao i kolege iz pozorišta. Nekada probe u pozorištu izgledaju tako da moraš da zamišljaš kolege, jer oni nisu stigli da dođu. Jedan žuri da snimi reklamu, drugi film, ali ne možeš zameriti zato što se od plate u pozorištu ne može živeti. Voleo bih da radim opet, ali onako kako se radilo pre petnaest godina.

NN: "Mile protiv tranzicije" je mješavina komedije, istine i čega još? Gdje je bijes iz prvih nekoliko epizoda?

CVIJANOVIĆ: Nisu došle do vas novije epizode, a to što gledate su epizode posle intervencije EU, kada su rekli da je Mile suviše agresivan, te je odlučio da se odmori malo. Mile je jedan klasično napravljen lik, onako školski. Tu nema nikakvih egzibicija i ničega spektakularnog, ali to samo pokazuje koliko se neke druge stvari naginju prema materijalizmu, koliko se neozbiljnije radi u poslednje vreme, a pre svega zbog para i uslova rada, i nije bitno u kojim životnim sferama.

NN: Drugi dio filma "Mi nismo anđeli" je završen. Da li su Vas sada isplatili, pošto se pričalo da ste u prvom dijelu svi glumili doslovno iz entuzijazma?

CVIJANOVIĆ: Jesu bile manje cifre u pitanju, ali su se oni više šalili da nas nisu platili. Od tog honorara sam kupio nameštaj koji i danas imam i koji me uvek podseća na "Anđele". Što se drugod dela tiče, Dragojević je snimio modernu i savremenu komediju, koja je superiorna i u odnosu na američke komedije, a kada sam ponovo gledao neke scene, padao sam od smeha, zaista sam bio oduševljen.

<< Arhiva >>