SECIRANJE SEBE ŽIVOG
Yukio Mishima (1925.–1970.) jedan je od najznačajnijih japanskih pisaca dvadesetog vijeka, autor iza kojeg je ostalo više od dvadeset romana, oko četrdeset pozorisnih komada, stotinjak kratkih priča, nekoliko zbirki poezije, eseja, putopisa… Mishima je bio dva puta nominiran za Nobelovu nagradu, međutim, njegovi politički stavovi (bio je izraziti desničar, rojalist) bili su glavnom preprekom da tu nagradu i dobije. Roman “Ispovijedi maske”, čije se prvo objavljivanje na hrvatskom jeziku pojavilo prije tri godine u časopisu Evropski glasnik, napisan je 1948. godine, i njime je Mishima postigao svjetsku slavu. Radi se o autobiografskom romanu kojim je Yukio Mishima pokušao, prema vlastitim riječima, “psihološki analizirati, secirati sebe živog”. “Nadam se da ću postići znanstvenu točnost” – rekao je – “da bih, po Baudelaireovim riječima, postao i osuđenik i krvnik. To zahtijeva odlučnost, ali zapušit ću nos i pisati.”

“Ispovijedi maske” je roman o odrastanju – glavni junak/autor pripovijeda otvorenim, beskompromisnim, ali iznimno lirskim jezikom, o susretu sa vlastitom, izvanjskom svijetu sablažnjivom, spolnom i emocionalnom “usmjerenošću”. Mishima u opisima susreta glavnog junaka romana, dječaka Kochana, sa “strašnom” istinom o sebi, ne podliježe niti najmanjoj težnji za ublažavanjem – on dječakovu želju za prerušavanjem koja prerasta u opsjednutost tjelesnim mirisima, autoerotizmom, krvlju i smrću prikazuje vrlo uvjerljivo, bez tragova koketiranja sa standardnim, “građanskim moralom”. S druge strane, u njegovim opisima nema niti tragova želje da se čitaoca šokira. Slike iz dječakovog spolnog zrenja nisu pretenciozne - njihova je želja samo otkriti “istinu” i suočiti se s njome. Uspjeh Mishiminog romana je upravo u toj nevjerojatnoj mjeri, u pripovjedačevom tonu u kojem nema niti traga blazirane izvitoperenosti ili nadmoćne spisateljske nedohvatljivosti. Mishima je iskren i blizak onome kome se obraća onoliko koliko najviše može biti - on se zaista ispovijeda, bez oklijevanja pred čitaoca baca svoje najdublje strahove i dvojbe. “Ispovijedi maske” je gorak i tužan roman o možda najstrašnijoj spoznaji koja se može desiti ljudskom biću – o spoznaji koja mu govori da nije sposobno voljeti i biti voljen, o grižnji savjesti koja tinja u njemu zbog te spoznaje, o maski koju je prisiljen navući na svoje lice kako bi sakrio svoj strašni hendikep, pretvarajući se da je “normalna osoba”.

Izniman spisateljski talent Yukija Mishime (čije je pravo ime Kimitake Hiraoka), otkriva se i potvrđuje na svakoj stranici ovog romana. Jednostavna mudrost njegova stila, osjećaj za pripovjedački ritam i nijanse, želja i strast da se situacije i događaji ispričaju lijepo, sa svom svojom punoćom, rezultiraju pravim čitalačkim praznikom.

Yukio Mishima svoj je život završio izvršivši obredno starodrevno japansko samoubojstvo – seppuku, nakon što je, u glavnom stožeru Japanske vojske u Tokiju održao slabo prihvaćen govor u obranu Cara i tradicionalnih vrijednosti Japana. Dvadeset godina nakon njegove smrti, japansko društvo, ono isto koje je Mishima sablažnjivao svojom umjetnošću, otvorilo je memorijalni muzej posvećen svom velikom piscu. Ovaj, po mnogima najznačajniji Mishimin roman, s japanskog je na hrvatski preveo Vojo Šindolić