25

ponedjeljak

listopad

2004

Marina Abramović Svoj bol iznosim na scenu
Intervju je počeo ovako:

Marina, sa vama su uglavnom razgovarali o vašim radovima. Volela bih da za „Blic“ ispriačate svoju ličnu priču.
- Kruna ili pismo?

Kruna.
- Dobro, dobili ste. Dakle, ovo je moja lična priča, za čitaoce „Blica“.

Počnimo od rođenja, roditelja, vaše potrebe da se oslobodite discipline...
- Rođena sam pre vremena. Kilo i devetsto grama. Bila sam u inkubatoru. Predali su me dali baki, jer su majka i otac gradili karijere. Nikad nisam sisala, jer je majka dobila sepsu od ostatka placente u stomaku i umalo nije umrla. Mnogo kasnije, kad je protestovala zbog mojih provokativnih performansa rekla mi je da je dok me je nosila sanjala da je rodila veliku zmiju. Do šeste godine, bila sam kod bake. Roditelje sam viđala samo na rođendan i za slavu na koju su tajno dolazili jer su bili komunisti. Nikad me majka nije ni poljubila ni zagrlila. Snimajući je - za performans „Balkanski barok“, koji sam imala na Venecijanskom bijenalu - pitala sam je zašto me nikad nije poljubila. Odgovorila je da me ne bi razmazila i da, uostalom, ni njena majka nju nikad nije poljubila. To je na mene ostavilo dubok emocionalni trag. Nedostatak ljubavi me je oštetio za čitav život. Pokušavala sam da ga kompenziram u svom radu.

Kad ste se vratili u roditeljsku kuću?
- Kad sam ja imala šest godina, rodio se moj brat i uzeli su me od bake.

Više niste bili usamljeni?
- U crnogorskoj porodici sin je svetinja i sva ljubav bila je ka njemu usmerena.... Reakcija je bila spontana. Izbili su mi modri pečati po koži, dobijala sam krvarenje iz nosa. Kad bi mi ispao mlečni zub, krv se nije zaustavljala. Odveli su me u bolnicu misleći da imam hemofiliju i da ću da umrem. Bila sam godinu dana na klinici. To je najlepši deo mog detinjstva! Sva pažnja odjednom bila je okrenuta ka meni. Nisam bolovala od hemofilije. Imala sam hemorabiju koja je u pubertetu prestala.

Od koga ste nasledili duhovnost?
- Od moje bake koja je vreme provodila u crkvi. Brat mog dede je patrijarh Varnava, mučenik...

Potreba da se oslobodite porodičnih okova ne jenjava?
- Kad su se konačno razveli, majka je postala još stroža. Kao major JNA, nametala je rigoroznu disciplinu. Osećala sam snažnu potrebu da se izborim za sebe, svoj vazduh. Sećam se da sam u dvanaestoj godini kupila dvesta kutija najgoreg braon imalina i njime izmazala zidove i vrata svoje sobe. Kad je majka ušla u nju, vrisnula je i ustuknula. Trenutak kad sam konačno ogradila svoju teritoriju, odbranila svoju privatnost i ličnost. Moji performansi su vid oslobađanja. U njima sam uradila sve ono što mi je bilo zabranjivano.

Slobodu osvajate u Amsterdamu?
- Biti nag, seći zvezdu na svom telu, paliti kosu... u Beogradu je bilo nezamislivo. U Amsterdamu je sve bilo dozvoljeno. Holandija je i danas takva. Nigde ne možeš da kupiš gornji deo kupaćeg kostima. Prodaje se samo donji... Odjednom sam osetila neograničenu slobodu. Morala sam sama svoje granice da postavljam, da ih testiram. Kad sam počela da radim sa Ulajem, živeti od performansa značilo je, bukvalno, gladovati. Tad performanse niko nije plaćao.

Vaš rad sa Ulajem bio je zapravo vaš život?
- Pet godina smo Ulaj i ja živeli u atomobilu. Iskonski, totalno. No, Ulaj nije izdržao. Ostavio me je. Ponovo snažna bol u meni. Sve što sam potom radila u performansima bilo je zapravo da tu novu bol pobedim. Stalno sam plakala. Ali, nikad nisam pristala na kompromis. Teško je bilo doći do sadašnjeg trenutka kada performans može da se proda. Mogu da kažem da poslednjih deset godina živim dobro.

Sećate li se momenta kad ste Ulaja preboleli?
- Imala sam 40 godina kada me je ostavio. I nijedan svoj rad. Odjednom, ostajem totalno sama, i bez njega i bez dela. Mogla sam jedino da tu svoju bol stavim na scenu, da ga tako izbacim iz sebe.

Kao u realnom teatru?
- Teatar je neprijatelj performansa, jer je lažan. Ja sam na sceni iznela svoj život bez trunke glume. Prikazujuću svoju biografiju, oslobađala sam se bola.

Igrate li često sopstveni život?
- Svake tri četiri godine, novu verziju. U najnovijoj, koju sam pre neki dan izvela u Rimu, otišla sam korak dalje. Na moje insistiranje potpisala sam da nemam pravo veta ni na jednu scenu, da direktor pozorišta može da napravi remiks po svom nahođenu u svakom detalju. Posve sam svoj ego predala drugome. Plašila sam se toga, ali dogodio se fenomenalan oslobađajući čin. Odjednom ja za sebe više nisam bila odgovorna. On je napravio miks po svome, tako da je čitav moj život (igraju ga moji studenti) i meni samoj bio nov.

Da li vas je plašio povratak u Beograd?
- Uopšte nisam nameravala s njim da se suočim. Ali, na retrospektivi u Japanu, direktor muzeja mi je rekao da hoće da finansira moj novi rad, uz uslov da ga realizujem u Beogradu. Dao mi je veliki novac za taj projekat. Došla sam ovde, angažovala grupu „Baš Čelik“ sa Srdanom Golubovićem, filmskim režiserom. Tako je nastao rad „Računajte na nas“ (emitovan na ovogodišnjem Oktobarskom salonu, prim. nov.)

Kažete da je taj vaš rad najoptimističkiji do sada?
- Lica mališana u njemu zrače kao bljesak Tesline kugle. Ona su naša budućnost i naša energija. Ujedinjene nacije su laž i smrt. Himnom UN koju deca pevaju diriguje skelet!

Da li ste religiozni?
- Ne verujem u religiju. Ona je za mene institucija, a sve u vezi s institucijama ne volim, ali jesam spiritualan čovek. Zanimaju me stanja svesti koja se postižu na Svetoj Gori, asketizam, tibetanski budizam... koji je, možda, jedan od trenutno najhumanijih koncepata.

Koje psihofizičke vežbe upražnjavate tokom priprema?
- Nijednu posebnu. Znaš, kod mene je sve proističe iz psihe, ništa nije fizički tretirano. Fizički, čovek može beskrajno da se priprema, ali ako mentalno nije spreman, nema vajde i smisla.

Stalno prelazite granice izdržljivosti. Svesno ste se samopovređivali, dopuštali da vas publika povređuje, čak uzimali lekove za šizofreničare... Zbog čega?
- Zar vam ja izgledam bolesno?

Naprotiv. Delujete da pucate od zdravlja.
- Zato što je moja svest apsolutno čista. Ne pušim, ne pijem, čak ni crnu kafu. Do stanja čiste svesti dolazim uzdržavanjem od hrane, meditacijom, psihofizičkim vežbama. Svest kontroliše telo, a ne obrnuto.

<< Arhiva >>