25

ponedjeljak

listopad

2004

Razdoblje „ludih dvadesetih“ u američkoj književnosti i „izgubljene generacije“ Sinklera Luisa, Ficdžeralda, Hemingveja i ostalih povratnika iz Prvog svetskog rata nepovratno su potonuli 1929, zajedno sa njujorškim bankama na Vol stritu. Propast je bila sveopšta: uništila je ekonomiju, način života, promenila izgled i snagu najbogatije države na svetu, društvenu klimu, stvarnost i snove njenih ojađenih građana, pa i opsesivne teme aktuelne, savremene književnosti. Angažovani pisci okrenuli su se tzv. socijalnom romanu, a među njima su prednjačili DŽon Dos Pasos, DŽems Farel i DŽon Stajnbek, sva trojica uporno vezivana za levu, levičarsku, pa čak i marksističku književnost.
Da nam se 5. oktobra 2000. nije desilo ono što jeste i da nismo, poslednji u Evropi, uspeli u onome što smo decenijama želeli i sanjali, naša deca bi verovatno i danas učila da je američki nobelovac DŽon Stajnbek bio zakleti marksista, kako je podmetano svim korifejima socijalne i satirične književnosti. Malo je falilo pa da se za komuniste proglase i Karađorđevi ustanici protiv dahija, jer su Aganlija i Kučuk Alija, Mula Jusuf i Mehmed-aga Fočić zaista udarali dvostruke poreze od redovnih, carskih, sultanovih i Portinih, pa su „radnici i seljaci zaista teško živeli“. A možda bi se, u upornom sledu istorijskih podmetanja, moglo razmisliti i o marksističkom pedigreu Mojsijevog pisanja u predanju o Josifu u Egiptu (Druga knjiga Mojsijeva, „Izlazak“), jer i tamo su jevrejski robovi „teško živeli“ i slabo su ih hranili mrski egipatski eksploatatori.
Da sve bude smešnije, ili baš crnje, to podmetanje se junaku ove današnje priče DŽonu Stajnbeku dešavalo i u rodnim SAD, gde slavni američki romansijer prosto nije mogao da se spase od nezasluženog priznanja. NJegov najpriznavaniji biograf DŽekson Benson je zabeležio: „On je tako uporno nazivan marksistom da su čak i marksisti počeli da veruju u to, pa je počeo da dobija pozive da daje priloge komunističkoj i njoj srodnim partijama, kao i molbe da se njegovo ime upotrebi za ’liberalnu stvar’ i tome slično. Kao omrznuto priznanje, ova počast u svoj svojoj upornosti i drskosti nije samo iritirala, nego je na neki način i plašila – bilo je to kao da je čovek usvojen bez njegovog pristanka.“
Stajnbek je rođen 1902. u maloj varoši Salinasu, u kalifornijskom okrugu Monterej. Bio je instinktivno vezan za slobodnu prirodu i zemlju hraniteljku, koju je svojom prozom orao, obrađivao i služio joj kao Vitmen poezijom („Vlati trave“), i pri tom okružen malim ljudima, „oriđinalima“ kao kod Čapeka, Hrabala i Hašeka, baš onim poštenim i dobroćudnim slojem koji u svim finansijskim kataklizmama – od berzanskog kraha u Americi do jugoslovenske inflacije i ratne i poratne kriminalne pljačke – siromaši i propada. To je bio okvir za pripovedanje ovog blagoglagoljivog majstora, koji je baš zbog efektnog i sočnog jezika rano stekao veliku popularnost.
Nije mu bilo ni četrdeset kad je, u praskozorje Drugog svetskog rata, objavio „Plodove gneva“, roman koji je šokirao Ameriku i Amerikance, mada im je kazao ono što su već znali, ali je dao celu sliku (širokih, najširih razmera) istine čiji su se detalji već uveliko odvijali pred svačijim očima. A to je propast sitnih seljaka na sitnim posedima pred najezdom nove „Mek Kormikove“ mehanizacije, njihova prezaduženost kod lihvara što im već kao mač nad glavom drže hipoteku nad njivama, koji su vlasnici i prerađivačke industrije za njihovo žito i voće, pa mogu da obaraju cenu letine do ispod same nule, da i celih pola miliona farmera oteraju ne sa zemlje, nego i iz cele jedne države u drugu, južniju, još neobuhvaćenu njihovom monopolskom šapom. Iz Oklahome u sunčanu Kaliforniju, u dalju, samo privremenu neizvesnost, a zatim, razume se, sigurnu propast. Posle nobelovaca norveških (Hamsun), danskih (Pontopidan), finskih (Silanpe) ili poljskih (Rejmont) i ruskih (Šolohov) koji zemlju slave i blagosiljaju, dobili smo, eto, i američkog laureata koji proklinje život na njoj, od nje i sa njom.
„Traktori su imali svetiljke, jer za traktor nema dana i nema noći, a njegova sečiva prevrću zemlju po mraku i blistaju se po danu. A kad konj prestane da radi i pođe u staju, ostaje još života i životnosti, ostaju dah i toplina, i noge topću po slami, i čeljusti melju seno, a uši i oči žive. No, kad prestane da radi motor traktora, on je mrtav, baš kao i rude od kojih je načinjen. Toplina ga napušta, kao što životna toplina nestaje iz leša. Onda se zatvaraju vrata na garaži, a traktorista se vraća kući u grad, nekih dvadeset milja daleko, i ne mora da se vraća nedeljama i mesecima, jer je traktor mrtav. A to je prosto i zgodno. Tako prosto da iz rada iščezava čudo, tako zgodno da čudo napušta zemlju i njenu obradu, a zajedno s tim čudom nestaju i duboko razumevanje i svaka veza. A u vozaču traktora raste onaj prezir što može da obuzme samo tuđinca koji ima malo razumevanja, a nikakve veze. Jer nitrati nisu zemlja, a ni fosfati; i dužina pamučnih vlakana nije zemlja. Ugljenik nije čovek, ni so ni voda ni krečnjak. On je sve to, no on je više, mnogo više; a i zemlja je mnogo više no njena analiza. Čovek koji je više od svoga hemijskog sastava, čovek što hoda po zemlji, koji navrće raonik zbog jednog kamena, koji pritiska ručicu da bi prevalio neku džombu, koji klekne na zemlju da obeduje; taj čovek, koji je više od svojih elemenata, zna da je zemlja više od svojih sastojaka. No, čovek mašina, koji tera mrtav traktor preko zemlje koju ne zna i ne voli, razume jedino hemiju; i prezriv je prema zemlji i prema samom sebi. Kad se limena vrata na garaži zatvaraju, on odlazi kući, a njegovo ognjište nije zemlja.”
Stajnbekovi jed i jad su, vidi se i ovde, žestoki i sugestivni, epski, gotovo starozavetne snage. On je, kako je u Americi rečeno, bio filozof koji je slušao seljake, nadničare i kopače rovova, i nadničar i kopač rovova koji je govorio filozofski. Dar za likove, priču i jezik ostala su područja njegove najveće snage.

Đorđe Randelj

DVA DŽONA, STAJNBEK I FORD, GNEVOM UJEDINJENA
Građanin Kejn potisnuo farmera Džada

Otkad je filma, malo je romana koji su tako ekspresno i efektno zaživeli na velikom platnu kao Stajnbekovi “Plodovi gnava”. Ova epska hronika, kako ju je definisala Švedska akademija prilikom dodele Nobelove nagrade velikom američkom piscu, objavljena je 1939. a već sledeće godine je pretočena u istoimeni film. Iskusni i agilni producent Deril F. Zenuk je zgrabio roman, njegovu ekranizaciju namenivši DŽonu Fordu, tada uveliko jednom od vodećih holivudskih reditelja. Ispostavilo se da je to bio ne samo hrabar već i mudar potez.
Kad se pojavio, roman koji je angažovano, naturalistički progovorio o stradanju seoskih radnika na farmama srednje Amerike u vreme velike ekonomske krize, nije se svima dopao. Američki kongresmen Lajl Boren je “Plodove gneva” okarakterisao kao “lažnu, crnu i đavolju kreaciju uvrnutog, poremećnog uma”! Srećom, njegov glas nije imao ozbiljnijeg odjeka, a i velikim filmskim studijima (iza njih su stajale velike banke), koji su počeli da se oporavljaju posle opšteg ekonomskog sloma, trebali su veliki filmovi sa velikim američkim temama, kao podsećanje na prošlost i podrška nadolazećem prosperitetu.
“Plodovi gnava” su nominovani u pet oskarovskih kategorija, a osvojili su dva Oskara: DŽon Ford za režiju i DŽejn Darvel kao Ma DŽad za najbolju žensku epizodnu ulogu. Henriju Fondi, koji je glumio Pa DŽada, Oskar je, beleže hroničari, izmakao za dlaku, mada se to smatra njegovom ulogom života. Najčešće, proteklih decenija su “Plodovi gneva” proglašavani najvećim američkim filmom, dok ga, po mišljenju kritike, sa trona nije skinuo Velsov “Građanin Kejn”. Ipak, danas se nalazi na listi “top 10” Američkog filmskog instituta.
Veliki roman i veliki film se ne poklapaju u potpunosti. Lukavi producent je izmenio i cenzurisao kraj: umesto scene sa Rouz of Šeron koja je na svet donela mrtvorođenče, poslednji kadrovi optimistički slave Ruzveltov NJu dil, kroz umetnuti hepiend i reči Ma DŽad: “Mi smo ljudi koji žive. Oni nas ne mogu uništiti, ne mogu nas pobediti. Nastavićemo do večnosti, jer mi smo ljudi.”
I sam Stajnbek je bio skeptičan prema verodostojnosti njegovog romana u holivudskoj verziji. Međutim, cenzorsku epizodu nikome nije uzeo za zlo. Pošto je odgledao film, rekao je: “Zenuk je više nego održao svoju reč. Načinio je čvrst, pravi film, u koji su glumci potpuno zaronili, učinivši ga gotovo dokumentarnim ostvarenjem, podarivši mu oreol tvrde verodostojnosti.” Potvrđuju ovo i reči kritičara DŽozefa Mekbrajda, koji kaže da to što su Zenuk i scenarista Nanijel DŽonson prećutali u scenariju, Ford i snimatelj Greg Toland su nadomestili upečatljivo elokventnom slikovitošću. Kritičari Urlih Gregor i Eno Patalas smatraju da Ford upravo susretu sa Stajnbekom ima da zahvali za svoj najznačajniji ako ne i “najindividualniji” film.
Možda se tajna uspeha ovog filma krije u tome što je “Plodove gneva” kao levičarsku parabolu režirao desničarski američki reditelj, kako iz ovovremene perspektive kaže poznati kritičar Rodžer Ebert. On filmu ipak zamera, a nije usamljen u tome, što je njegova poruka ogoljena, iskazana kroz likove koji izazivaju saučestvovanje, kao i na fascinantnim slikama prirode, tako da posle filma gledalac ostaje ispunjen pre tugom nego besom. Ni Orsonu Velsu se nije dopao Fordov film, smatrajući da je Stajnbekov roman “preobratio u priču o majčinskoj ljubavi”. No, na kraju, “Plodovi gneva”, posle toliko decenija, ostaju remek-delo koje i danas zrači lepotom, upečatljivim likovima i dirljivom dramom, onom istom snagom kao i kad su se pojavili.

<< Arhiva >>