Pisac veći od života

Fjodor Mihajlovič Dostojevski jedan je od najvećih pisaca što su ikad hodali našom planetom. Njegova misao ulazi pod kožu hladno i neumoljivo kao igla u venu. Zapisi iz mrtvog doma su jedno od njegovih značajnijih djela, postrobijaška najava pravog Dostojevskog

Fjodor Mihajlovič Dostojevski

Na samom početku svoje veličanstvene knjige Ili-ili Sören Kierkegaard se pita šta je pjesnik, a zatim daje slijedeći odgovor: "Nesretnik koji krije duboke boli u svome srcu, ali čije su usne tako oblikovane da, kad jecaji i krici prelaze preko njih, to odjekne kao lijepa muzika." Dostojevski i njegovo djelo mogli bi biti potvrda ove teze.

Teško je naći bol i muku koje Dostojevskom nisu bile suđene: i bijeda, i robija, i smrtna kazna, i epilepsija su mu obilježile život. U svojim je knjigama, međutim, Dostojevski od svega toga načinio neprevaziđenu umjetničku ljepotu.

Tri hiljade dana u Sibiru Fjodor Mihajlovič Dostojevski rođen je tridesetog oktobra 1821. godine u Moskvi. Otac mu je bio liječnik, zaposlen u sirotinjskoj bolnici, čovjek itekako svjestan pečata koji bijeda utiskuje u ljudske živote. On je svog sina usmjerio ka Inžinjerskoj vojnoj akademiji, u želji da mu - kako se to kaže - stavi hljeb u ruke. Dogurao je Dostojevski do čina poručnika, no sve što je želio bilo je - pisati.

Već prvi njegov roman, epistolarna proza pod nazivom Bijedni ljudi, najavio je talenat kakav se zbilja rijetko rađa. Na takav se talenat pametan čovjek ne može oglušiti. Kao što je Emerson ohrabrio Whitmana, tako je Dostojevskom krila dao Bjelinski. Ponukan uspjehom Bijednih ljudi, Dostojevski piše i objavljuje svoj novi roman - Dvojnik, mračnu i avangardnu knjigu čija je prava vrijednost zapravo prepoznata tek u dvadesetom stoljeću.

Tri godine kasnije, međutim, u svijetu gdje kob i po noći luta, Dostojevski je uhapšen kao član takozvanog petraševskog kružoka. Prvobitna kazna je glasila - smrt strijeljanjem. Vrijeme u kojem je Dostojevski bio siguran da ga tek minute dijele od smrti, zauvijek ga je promijenilo. Naposljetku mu je otkriveno da je pomilovan, odnosno da mu je kazna smanjena na osmogodišnju robiju u Sibiru.

Upravo je tri hiljade dana u omskoj kaznionici porodilo Zapise iz mrtvog doma, koje Dostojevski štampa po povratku s robije. Nešto kasnije objavit će i Zapise iz podzemlja, kratki roman za koji mnogi tvrde da je u njemu sadržana suština njegove vizije svijeta.

U vrijeme dok je pisao Zapise iz podzemlja, umrla mu je prva žena, a kad bude želio što brže završiti kratki roman Kockar, koji ga je - ironično - trebao izvući iz dugova, uposlit će daktilografkinju koja će uskoro postati njegova druga žena. U tim postrobijaškim godinama nastala su i najveća djela Dostojevskog: Poniženi i uvrijeđeni, Zločin i kazna, Idiot, Zli duhovi, Braća Karamazovi.

U šezdesetoj godini života iznenadna fatalna bolest dokrajčila je velikog pisca. Dostojevski je umro dvadeset i osmog januara 1881. godine.

Mrtvi dom Zapisi iz mrtvog doma formalno su predstavljeni kao rukopis iz ostavštine pokojnog robijaša Aleksandra Petroviča Gorjančikova. Zanimljivo je zapravo da se i već spomenuta Kierkegaardova knjiga Ili-ili koristi formom "pronađenog rukopisa".

Fikcionalni priređivač koji rukopis nudi na uvid javnosti ovako ga opisuje: "U jednoj podebljoj svesci bio je opisan, doduše nesistematski, desetogodišnji život Aleksandra Petroviča na robiji. (…) Ovi robijaški zapisi, Slike iz mrtvog doma - kako ih je on sam nazvao u svom rukopisu - nisu mi izgledali sasvim nezanimljivi. Jedan potpuno nov i dosad nepoznat svijet, izvjesna čudna fakta i originalna zapažanja o ljudima propalim na robiji - sve me je to zainteresiralo, te sam ponešto pročitao s pravom radoznalošću. (…) Neka sami čitatelji ocijene…"

A čitatelji su prepoznali genijalnosti ove knjige. Iako je Dostojevski i prije robije bio jedan od najboljih mladih ruskih pisaca, publika ga je u međuvremenu bila gotovo zaboravila. Zapisi iz mrtvog doma najavili su jedan veliki povratak, obznanili da je Dostojevski ponovo tu i da je bolji nego ranije.

Opće osjećanje spram ove knjige je možda najbolje sažeto u jednoj Tolstojevoj opasci: "Ovih dana sam čitao Mrtvi dom. (...) Ne znam za bolju knjigu u cijeloj novoj književnosti, ne izuzimajući ni Puškina."

Na novovremeni, skoro dokumentaristički način Dostojevski je u ovoj knjizi svojevrstan devetnaestovjekovni ruski Dante: on silazi u pakao i podnosi izvještaj. Prepuni su ovi njegovi Zapisi okrutnih te bizarnih priča i sudbina, a sve su one ubjedljive i životne. Slikajući svoj Mrtvi dom, Dostojevski se posebno zadržava na nekoliko paradigmatskih likova, ne zaboravljajući nikad mračnu atmosferu koja lebdi nad cijelom tamnicom.

U vrijeme kad je ova knjiga objavljena, tj. sredinom devetnaestog stoljeća, fascinirala je, između ostalog, i potpuno novom temom, temom koja je dotad u svjetskoj književnosti bila malo ili nimalo prisutna. Stotinu i pedeset godina kasnije, nakon mnogo zatvorskih knjiga i još više zatvorskih filmova, danas nas još više zapravo može fascinirati maestralnost proze Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. Njegova je robijaška hronika i dan-danas jedna od najboljih ikad ispričanih.

Ustreptalost Borges je jednom prilikom zapisao: "Poput otkrića ljubavi, poput otkrića mora, i otkriće Dostojevskog obilježava neizbrisiv datum u našim životima. Obično se ovo otkriće dešava u ranoj mladosti; (…) Čitanje Dostojevskog je kao pristup nepoznatom gradu ili kao upad u sjenku velike bitke." Borges, kao i obično, ima pravo. Otkriće Dostojevskog je nešto što se pamti, pamti se zapravo kao prvi poljubac - valjda zato jer često znaju pasti negdje u isto vrijeme. Dostojevski čovjeka ne može ostaviti ravnodušnim. Ustreptalost s njegovih stranica buja i osvaja: njegove su knjige - tako je nekako rekao André Gide - životnije od života. Magija njegove proze ne da se do kraja racionalno objasniti, makar je Bahtin u tom smislu daleko dogurao.

Oni koji ne vole Dostojevskog obično će kritizirati činjenicu da kod njega baš i nema onog flaubertovskog dumanja i premišljanja nad svakom pojedinom riječi i rečenicom. Da, Dostojevski nije bio stilista u onom smislu u kojem se ta riječ danas obično koristi, no to je bilo zarad činjenice da su se njega teme o kojima je pisao toliko ticale, egzistencijalno ticale, da jednostavno nije imao vremena (ni fizički, ni metafizički, moglo bi se reći) svoje rečenice fino rezbariti.

Ima jedna Cioranova rečenica koja lijepo opisuje zašto je Dostojevski zbilja istinski umjetnik. Kaže Cioran: "Nema istinske umjetnosti bez jače doze banalnosti. Onaj ko se stalno služi neobičnim, brzo ugnjavi, budući da ništa nije nesnosnije nego jednoličnost izuzetnog."