30

subota

listopad

2004

Wilde collection sells at auction

Oscar Wilde was born in 1854
A handwritten chapter of Oscar Wilde's A Picture of Dorian Gray has sold for Ł72,000 at an auction marking the 150th anniversary of his birth.
The manuscript of chapter 16, complete with revisions, was part of an extensive collection of books, letters and photographs on sale in London.

The auction raised Ł850,392 in total at Sotheby's auction house, surpassing previous estimates of Ł600,000
The items had been put together by a private collector over 20 years.
A rehearsal copy of Wilde's first play Vera, or the Nihilists sold for Ł50,400 to a UK dealer.
A first edition of Dorian Gray inscribed to Wilde's friend Marcel Schwob was also included in the sale.

Chapter 16 of Dorian Gray was added to lengthen the story
But a copy of a novel written by Wilde's lover, Lord Alfred Douglas - whose father the Marquess of Queensberry was instrumental in Wilde's downfall - was one of 14 lots that remained unsold.

The copy, one of only two of the unpublished book The Wilde Myth, describes Wilde as "one of the most powerful forces for evil that has happened in Europe for the last three hundred years".

Forced sale


Wilde launched an unsuccessful libel action against the Marquess of Queensberry, who branded him a sodomite.
The cost of the case forced Wilde to sell off the majority of his household possessions.
A catalogue relating to the auction of his belongings from Tite Street, Chelsea, also remained unsold.
Wilde was jailed for gross indecency with two years hard labour in 1897. He died penniless in 1900 at the age of 46.
Donald Mead, chairman of the Oscar Wilde society, said the lots that went unsold did not merit their high reserve prices.

"The prices were too high. Obviously the market thought so," he said.




Neuhvatljiv, ili - skandalozan?
Sl. VUčKOVIć 29.10.2004, 17:51:04

U OBIMNOM književnom opusu Andrea Žida ostalo je sedam drama, dramatizacija Kafkinog “Procesa”, nekoliko filmskih scenarija... Neretko su njegove farse, pripovetke, eseji, pa i “Kovači lažnog novca”, inspirisali na adaptacije.

Pa, ipak, teško da je ikada ijedno dramsko delo, prema Židovom, doživelo značajniji uspeh. “Kovači” su, koliko se zna, ostali nesnimljeni, iako su pretočeni u scenario (Fred Majton i Barbara Vort, 1948). Tokom osamdesetih, zagrebačke grupe Kokolemoko i Kugla glumište kombinovale su ih sa jednom Pinterovim “Gluvim kelnerom” i igrali pod naslovom “Ormita Makarunada”. Dramatizovani “Imoralist”, sa džejmsom Dinom u ulozi mladog Arapina, igran je tri meseca u pozorištu Rojal, 1954. godine, tu i tamo nađe se trag još nekoj izvedenoj drami i to je, manje-više sve...

I ovdašnje iskustvo sa Židom kritika je obeležila kao debakl. U Ateljeu 212, februara 1967. godine, u dramatizaciji i režiji glumca Slobodana Aligrudića, izvedena je premijera “Loše okovanog Prometeja”. Songove je pisao pevač Tihomir Petrović, koji je u predstavi imao ulogu Juče i danas. Prometej je bio Rastko Tadić, Zevs Dragoslav Ilić, Kelner Rastislav Jović, Damokles Božidar Pavićević Longa...

“Sve ono što je bila teatarska nadgradnja teksta, pokazalo je da je taj traktat nemoguće obući u scensko ruho. Bubnjar, plesači, pjevači, mnogobrojne ekshibicije glumaca, sve je to vrlo tankim nitima obavijalo Prometeja. Osnovno je izostalo: Aligrudićeva interpretacija Židovih misli...”, pisala je ljerka Krelijus u “Vjesniku”. Kritičaru “Novosti” Žarku Jovanoviću je “sve to, u konačnom zbiru, delovalo kruto, suvo i veštački”.

Ali, više nego “potpuno bezrazložni pozorišni čin”, dokrajčio je Petar Volk, kao “u svemu nedostupan razumnom čoveku”! Taj, “snobovski skandal”, na koji se odlučio “jedan talentovani mladi glumac”, po njemu, ličio je na “bežanje od sopstvene ličnosti u neodgovornost, jer noćna posuda na proscenijumu i ritualno skidanje pantalona - teško da u sebi imaju nečeg eksperimentalnog, ukoliko se pod tim ne podrazumeva scensko oslobađanje neukusa... Ovakve ambiciozne diletantske perverzije nastaju usled potpunog odsustva osećanja za ono što je suštinsko u traganju za novim vrednostima. Aligrudić je uz to rediteljski analfabeta... Kamo sreće da je on imao svog orlića i malo savesti - nikada se ne bi rodilo ovo scensko nedonošče koje negira sve ono što je mukotrpno urađeno u ovoj popularnoj kući...”

Tako je okončano naše oprobavanje sa Židom. Predstava je izdržala samo pet izvođenja i posle mesec dana skinuta je sa repertoara. Nesrećan izbor dela, prevremeni eksperiment, ili nemoć da se dosegne Židova misaona potka i kvalitet njegove slobode? Ili sve to - u Beogradu koji se tada široko otvarao prema svetu i u pozorištu iz kojeg je, upravo zahvaljujući stvaralačkim slobodama, te, 1967. godine, nastao BITEF?

Daleko od toga da Žid nije prepoznavao predstavljačku umetnost. Dramska hermetičnost njegovih dela, kako proznih, tako i scenskih, proizlazila je donekle iz njegove ličnosti, nesputane da otvoreno - do kontroverzi - deklariše polna, ideološka i estetska opredeljenja. U kontekstu “njegovog vremena”, s druge strane, u predstavljačkoj umetnosti Francuske, posebno filmu, nastajao je novi talas, ne bez izvesnih zasluga i samog Žida. Taj uticaj toliko se širio, da je čak u Japanu, 1938. godine, režiser Sacuo Jamamoto snimio film po jednoj Židovoj noveli!

On sam, pak, igrao je Autora u filmu “Sutra počinje život” Nikola Vedrea, 1949. Nije, nažalost, sačuvano mnogo materijala o tome, ali je ipak poznata impozantna “podela” ove dokumentarne drame: Žan-Pjer Omon, kao čovek današnjice, Le Korbizije (Arhitekt), Andre Labart (čovek sutrašnjice), Danijel Lagaš (Psihijatar), Pablo Pikaso (Umetnik), Žan Rostan (Biolog), Žan-Pol Sartr (Egzistencijalist)...! U kasnijoj, američkoj verziji (1952) film je trajao čak 86 minuta!

Prvi put je na filmu Žid igrao još 1932. godine (“Fani”), prema scenariju Marsela Panjoa, a u režiji Marka Alegrea, kojeg je usvojio, putovao s njim u Kongo i izvesno vreme održavao “nežnu vezu”. Posle Židove smrti, 1952. godine, Alegre je snimio film “Sa Andreom Židom”, u kojem su dokumentarne zapise o piscu, bogatili, između ostalih, Žan Luj Baro, Žan Desaj, Žerar Filip (Narator, glas), Rože Vadim (upravo ga je Žid upoznao sa tada 16-godišnjom, budućom suprugom, Brižit Bardo, koja se već pojavljivala u više Alegreovih filmova), Pol Valeri...
Žid je, prema svojoj noveli “Pastoralna simfonija”, 1946. godine snimio film (rimejk tog dela nastao je 1955. godine, kao “Sevdigim sendin”), a 15 godina kasnije, Žan-Pol Ru snima Tijerijevu adaptaciju Židove novele “Izabela” kao - televizijsku dramu!


Židov pogled na život

“Umetnost je saradnja Boga i umetnika i, što manje uradi umetnik, tim bolje.”

“Veruj onima koji tragaju za istinom. Sumnjaj u one koji je nađu.”

"Usudi se budeš ono što jesi."

"Radi i bori se i nikada ne prihvataj zlo koje ne možeš da promeniš."

Dan mrtvih posvećen Fridi KaloMeksički praznik «Dan mrtvih» obeležava se 1. i 2. novembra. U njemu se prepliću originalno meksički i prekolumbijski praznik sa svetovnim katoličkim praznikom «Svi sveti». Ovogodišnji «Dan mrtvih», na molbu Društva prijatelja Meksika u Srbiji i Crnoj Gori a uz podršku Ambasade Meksika, posvećuje se Fridi Kalo, velikoj meksičkoj slikarki, budući da se ove godine obeležava pedeset godina od njene smrti.

U Galeriji Instituta Servantes tim povodom ovih dana biće izloženi svi tradicionalni elementi kojima se ovaj praznik obeležava u Meksiku, uključujući reprodukciju autoportreta Fride Kalo, akvarel posvećen Fridi i maketu skeleta obučenog u odeću poput Fridine. Izlog je ukrašen cvećem, tradicionalnom meksičkom hranom i pićem, isečenim flis-papirom u raznim bojama koji simboliše vetar, i svojim živim bojama privlači pažnju brojnih prolaznika u Knez Mihailovoj ulici.

Kult mrtvih postoji još od 1800. godine pre nove ere i njegovi davnašnji koreni ponalaze se u preistorijskim grobnicama u kojima su se nalazili pokloni, lični predmeti pokojnika i hrana. Kod prinošenja darova mrtvima ne sme nedostajati: svetlost, za svaku osobu koje se sećamo, po jedna sveća, voda, da njihove duše piju, vetar, predstavljen isečenim flis-papirom koji svojim njihanjem najavljuje dolazak duša, zemlja, predstavljena voćem i povrćem koje rađa, kaktus kopal, koji vodi duše ka darovima i cvet sempoašoćitl, koji svojom žutom bojom privlači duše umrle dece.

Dva dana pre prvog novembra pripremaju se jela koja se prinose na oltar, slatkiši, kao što je bundeva u limenoj posudi, sutlijaš sa cimetom u prahu, tamales sa svinjskom mašću.

Postoji verovanje da se tih dana pokojnici vraćaju izdaleka da bi posetili svoje rođake na zemlji. Živi treba da ih radosno dočekaju, sa muzikom i svim onim što su voleli za života. Od grobnice do kuće staza se obeležava laticama cveća koje dušama umrlih pokazuju put do oltara, gde će se okrepiti mirisima prinetih darova.

Kada prođe drugi novembar, pozivaju se rođaci i prijatelji na «Pomen mrtvima» i na zakusku, a deca svojim kumovima nose deo darova. Rođaci na grobove ostavljaju ponude koje se sastoje od sombrera, cigareta, crvenih marama koje se nose oko vrata, posuda sa hranom ili se grobovi ukrašavaju novim krstovima i sa pregršt upaljenih sveća.

Prema meksičkim i španskim antropolozima, Noć veštica počiva na evropskim srednjevekovnim običajima o smrti, đavolima i strahu. Nasuprot tome, Dan mrtvih obiluje ljubavlju prema precima, slavi nastavak života tamo negde i čini besmrtnim porodični život pokojnika.


29

petak

listopad

2004



Jakov Grobarov, srpski Rembo
Davičo i Krleža sede u prepunom Bezistanu, ja popio malo, i ne znam šta mi bi, priđem i kažem: Av, av, av, samo nek je Tito zdrav! Odmah iz šanka izleteše tri milicionera, pravo u Padinjak - dva meseca zatvora

Zapitan da se opredeli za stih kojim će čitaocima NIN-a iskazati suštinu svog pesničkog bića Jaša Grobarov (65), pesnik i književnik, poslednji autentični beogradski boem i marginalac, svojim napuklim hrapavim glasom izgovorio je ove stihove:

Zađoh u vrt, gde noć je drugima tajna
ja stranac, ja kamen samac, prerušen u čoveka prolazim,
ulazim ljudima u tragove i snove
i pretim svima životom svojim,
da ću ga nositi dugo.

DEŽURNI DELINKVENT: Rođen sam pored Neretve, njen huk uveo me je u poeziju; poeziju sećanja, ne mog, tuđeg, čijeg? - pojma nemam! Bio sam ratno siroče i detinjstvo sam provodio u đačkim domovima u Trebinju i Mostaru. Bilo je to vreme surovog siromaštva, ali i veselih trenutaka, recimo, kad smo dobili Unrine pakete u kojima su bile rolšue i žvake, ne i hrana. Nema veze, svaki dan smo jeli poparu, i vozili rolšue. Nisam baš bio cvećka od deteta, krao sam domske trešnje, pa su me izbacili iz doma. A i sâm sam često bežao, i uvek sam imao potrebu da pišem. Mada nikad nisam mislio da ću se ozbiljno baviti poezijom, život me je oterao tamo - u poeziju, u kafanu, u neki drugi svet. Napustio sam Ekonomsku školu u Mostaru i došao u Beograd, pravo u kafanu “Tri šešira”. Ovde me je privlačila sloboda, drugi način razmišljanja, širina shvatanja života.

Na Obilićevom vencu postojao je Klub mladih pisaca, u kome su bili Petar Pajić, Brana Crnčević, Dragan Kolundžija, Mića Danojlić, Božidar Timotijević. Tu sam upoznao i Stevu Raičkovića, i mnoge ljude od pera, koji su me odmah prihvatili i pokazivali mi beogradske kafane, kao turističke znamenitosti. I ja sam se uklopio u taj milje, apsolutno. Upisao sam se na teologiju, ali brzo sam je napustio. Bio sam mnogo glasan, mnogo agresivan, često sam imao posla i s milicijom. Popnem se na sto, recitujem Jesenjina i Majakovskog; valjda im je moj stil smetao, shvatali su to kao neki otpor komunizmu.

Ne znam zašto su se komunisti plašili pesnika, a činjenica je da jesu. To svako može da potvrdi. I bili su veoma opasni, ćorkirali su. Ajde, bre, i danas sanjam Padinjak. Ustajanje u pet, pa te vode da kopaš krompir i kupus. Do podneva treba da okopaš pet vrsta, a one kilometarske. Pešice da ideš, ne možeš da stigneš. A ako slučajno isečeš list kupusa, ti si neprijatelj države. Sputavali su me sa tim kafanskim prekršajima. Recimo, Davičo i Krleža sede u prepunom Bezistanu, ja popio malo, i ne znam šta mi bi, priđem i kažem: Av, av, av, samo nek je Tito zdrav! Odmah iz šanka izleteše tri milicionera, pravo u Padinjak - dva meseca zatvora. Sve tako, po mesec-dva za verbalni delikt, kad se to sabere, ispada da sam tri godine proveo u zatvoru. Najčešće su me odvodili iz Kluba književnika. Jednostavno, poručim piće, dvojica dođu i odvedu me. Eto, tako izgleda biti dežurni delinkvent.

ODGONETKA SNA: Sećam se, bilo je književno veče, padala je kiša, a Steva Raičković, Boža Timotijević i ja, stajali smo ispod kišobrana. U jednom trenutku Steva je rekao: Tri pesnika pod jednim kišobranom! Meni je to značilo, jer sam tek bio došao iz neke Hercegovine, i odjednom, ispod kišobrana - tri pesnika. Boža je bio afirmisani pesnik, o Stevi da i ne govorim, ali, otkud ja tu? To mi je dalo impuls da ozbiljno krenem u svet literature. Pod Beketovim uticajem počeo sam da pišem i kratku prozu, priče koje sam objavljivao u NIN-u. Smenjivali su se urednici, a ja sam dugo objavljivao, i afirmisao se. Gledali su me drugačije, kao ozbiljnog pisca.

Prva knjiga poezije izašla mi je 1961. To je bila mala knjiga, veličine pola kutije šibica. Urađena je po ideji slikara Slave Bogojevića, koji se tada vratio iz Francuske. Upoznali smo se negde, recitovao sam mu svoje stihove, koji su mu se dopali. Ilustracije je uradio tada poznati minijaturista Uzunović. U stvari, to je bilo bibliofilsko izdanje, tiraž je bio samo 500 primeraka, a sećam se dobro njenih crnih korica, na kojima je u zlatotisku pisalo: JA, KOB, GROB, A ROB. Bogami, knjiga se brzo prodala, a nije bila jeftina. Zvala se “Odgonetka sna”, i proslavila me je, kao mladog pesnika. Posle sam objavljivao u “Prosveti”, u BIGZ-u... U to vreme iznajmio sam sobu kod jedne babe i jedino što sam imao u njoj, bila je ta knjiga. Dolazio sam veoma kasno i posle nekoliko dana pokušam da otključam vrata, nema šanse. Zalupam na vrata, baba vikne: Ko je?! - Ja, tvoj stanar, kažem. - Nisi više, kaže, ne umeš da se ponašaš! - Pa, dobro, samo da uzmem svoje stvari! - Koje stvari? Ovu knjižicu ću da ti dam kroz ključaonicu!

Samo policija

Da se zovem Miladin Kovačević, znala je samo policija. A nisam svoj pseudonim uzeo svesno, sad se više i ne sećam da li sam stvarno sanjao, da se zovem Jakov Grobarov. Kažu: Sjajno, što to ne uzmeš za pseudonim! Poslušam ih, i ostade tako - Jaša Grobarov.
ZORAN RADMILOVIĆ: Kafanski život u Beogradu bio je sjajan, bilo je i pesme i igre, to se recitovalo po kafanama, to se živelo. Bilo je nekog entuzijazma, smeha, veselja, za razliku od ovih novih vremena, kad retko vidiš čoveka da se nasmeje. Bilo je finih mesta, voleo sam da zalazim u “Prešernovu klet”, “Znak pitanja”, “Kikevac”, “Tabor”, u “Kragujevac” na Zelenom vencu. Sa Duškom Radovićem sastajao sam se u “Gradskoj kafani”. Noću nije mogao da spava, tako je, valjda, i došao na ideju da pravi emisiju “Dobro jutro, Beograde”. Bio je prvi gost u “Kasini”, u pet ujutro; tamo bi popio kafu, sredio tekst i odlazio u redakciju. Mnogo zanimljivog sveta bilo je ovde, ne bih mogao da se setim svih imena. Recimo, voleo sam da sedim sa Radojem Radovanovićem, pesnikom iz Kragujevca, on je napisao onu čuvenu poemu “Pucajte, ja i sada držim čas”. Bio je fantastičan pijanac, prsti su mu izgoreli od cigareta. Pa, recimo, sa Zoranom Ristanovićem, sa Jovanom Milićevićem i Zokijem Radmilovićem, koji je bio sjajan tip, lucidan, imao je odlične štosove i bio prirodan, normalan, kao i na sceni. Dolazio je u kafanu “Kalenić”, a kad je osetio da mu se bliži kraj, počeo je da provocira siledžije. Svašta im je govorio, maltretirao ih je i psovao, ali oni su znali ko je on i zbog čega to radi. Poštovali su ga, tako da nije imao to zadovoljstvo da ga ubiju, umro je prirodnom smrću, odnosno od karcinoma.

Naravno, bilo je tuča, onih pravih. Ako se pretera u zezanju, kažu: Ajde, izađi napolje! Potuku se pa se vrate i nastave da piju. Pa ako im nešto zasmeta, opet se potuku. Normalno, i ja sam dobijao batine, a ponekad i nekog malo dotakao. Ali, sve je to bilo mnogo čednije, nego danas, kad se udaraju pendrecima i drškama pištolja. Doduše, sad i nema tuča po kafanama, to je prevaziđeno.

OSMICE SA MARKESOM: Jednom, baš kad sam izašao iz zatvora, žalim se advokatu Durkoviću. On kaže: Znaš šta, da ja tebi izvadim pasoš, idi malo u Pariz, da vidiš svet! A Pariz je te 1967. bio onaj pravi. Mnogo naših bilo je tamo. Odem kod Petra Omčikusa, koji je odmah osetio da nemam para, kaže: Ajde da ti uradim portret. I dok se krčkao ručak, uradi on taj portret, a ja ga odnesem u kafanu “Selekt” na Monparnasu i prodam našem čoveku, koji je cenio Omčikusa i nije pitao za cenu.

Inače, u Parizu sam bio u istom hotelu sa Markesom, koji je tada pisao za neke američke novine. Povremeno smo dolazili jedan kod drugog i pravili osmice od vinskih flaša. Nismo mnogo pričali, ali smo se razumeli. Sjajan tip, obrazovan, lepo vaspitan, normalan čovek. U Parizu sam napisao dramu “Igra desnog beka”, koja se neko vreme igrala u jednoj pariskoj kafani.

Posle sam došao na letovanje u Rovinj i tamo upoznao Milana Vukosa, koji je bio na funkciji predsednika Saveta za kulturu, i pomagao je mnogim književnicima. Nešto sam mu rekao što mu se nije dopalo, ali me je džentlmenski pitao: Grobarov, je l’ ti imaš stan? Nisam imao stan, rekao je: Javi se kad dođemo u Beograd. Ja se javim i dobijem stan pored Kalenićeve pijace, naravno, iznad kafane “Kalenić”. Doduše, ja sam se tada već bio afirmisao u književnim krugovima, objavio sam nekoliko knjiga i postao član Udruženja književnika.

ULICA ANTE PAVELIĆA: Sa Savom Jokićem, čovekom koga sam uveo u poeziju, krenemo na more, i stignemo u Zagreb. Iznapijamo se sa pesnikinjom Sonjom Manojlović, dva dana i noći pijančili smo po Zagrebu, ostane nam samo 200 dinara, a za te pare nije mogla da se kupi ni flaša vina. Odemo u čuveni hotel “Dubrovnik”, poručimo jela, besne salate, pa bačvicu vina, pa drugu bačvicu, još smo slali konobare da nam kupe cigarete. Kad smo se dobro oždrali, Sava zove kelnera, pita: Šta smo dužni? Ovaj sračuna, kaže: 12 tisuća. A Sava kaže: Znaš šta, pošto si nas uslužio lepo i na vreme, evo tebi dvae’s banki bakšiš, a za ostalo zovi dva milicionera jer mi nemamo dinara više! Ode kelner, dolaze petorica milicionera, ja ustajem, onako, pijan, kažem: Vratite trojicu, mi smo naručili samo dvojicu!

Odvedu nas u stanicu milicije, pa kod sudije za prekršaje. Mi pokušavamo da ga šarmiramo, kao srpski pesnici prvi put u Zagrebu, oduševljeni gradom... - Dobro, kaže sudija, ostavite lične karte i nađite pare da platite račun! Krenemo ulicom i sretnemo jednog generala, čijeg se imena trenutno ne sećam, a poznavao sam ga. Ispričamo o čemu se radi, čovek ode u hotel, reguliše račun, i pošalje kelnera po naše lične karte. Međutim, mi smo već sasvim pijani, nailazi jedan milicioner dvometraš, a ova budala, Sava, pita ga: Je li, druže, gde je ovde ulica Ante Pavelića? - Sreća tvoja da sam Ličanin, inače bi ti sad stradala majka!, kaže on, i pusti nas. Kad, nailazi drugi milicioner, Sava me gura, kaže: Sad je na tebe red! I ja pitam: Izvinjavam se, gde je ulica Ante Pavelića? Ovaj, kaže: Ajde dečki, pokazaću vam je! I odvede nas u stanicu milicije, pa kod istog sudije. Kad nas je video, kaže: Momci, očekivao sam da ćemo se ponovo sresti! I dobijemo po dva meseca zatvora.

A nikad neću da zaboravim jednu Savinu kletvu: bili smo gosti kod Koviljke Kovačević u Rovinju, imali stan, hranu i sve, pod uslovom da dolazimo u adventističku crkvu. Sava i ja stojimo na trgu, traži mi cigaretu, kažem: Savo, bre, poslednja je, kako da ti dam?! - E, dabogda je popušio u zatvoru!, kaže on. Ma, nije prošao minut, prilazi milicioner, traži mi ličnu kartu. Kažem: Znate, ja imam samo dvoličnu kartu! Ovaj se naroguši: Ma, šta ti meni tu... Ajde u stanicu! Sava, kao, interveniše - Ajde i ti! Normalno, uhapse nas i dobijemo po deset dana zatvora, ali u Puli, koji je bio na hotelskom nivou. A, jednom, kad su me dva milicionera pijanog iznosili iz Kluba književnika, a ja držao neupaljenu cigaretu u ustima, naiđe Brana Petrović i kaže: Čekajte, bre, ljudi, da čoveku zapalim cigaretu! I zapali je.

PESNIKOV DAN: Jutarnja kafa za mene je ritual, trenutak buđenja i sukobljavanja s novim danom. Pijem kafu, a u stvari, žurim. Pošto živim na periferiji, žurim u grad jer, bože moj, ništa ne može da se događa bez mene, ne bih ništa da propustim, a i čeka me važan posao. Međutim, kad izađem iz autobusa, onda stanem i zapitam se: Šta sad, na koju stranu da krenem, da li levo, desno, ili pravo?! I normalno, zbunjen potpuno, i besposlen, naravno, gde ću, nego u kafanu. A kad sam već tamo, zna se: prva, druga, teća tura, i zaglavim. A ponekad se vratim kući sve misleći da nešto veoma važno treba da uradim. Šta je to važno, setim se, i uključim televizor. Onda gledam neke gluposti, ali ne uvek, ponekad i čitam nekoliko stranica dobre knjige, ili pregledam neke novine. Eto tako izgleda jedan moj dan. A, šta to, u stvari, znači? Ne znači ništa, to je izgubljen dan.

I, tako, gubim dan za danom, ali rešio sam da se promenim. Kad se već država menja, što se ne bih i ja promenio? Na koji način, smisliću, ali verujem da još imam neke šanse. I biće bez pića - Kafana je moja prošlost!, što reče kolega Aca Mihajlović. Zaista, sve više izbegavam kafane, ne sviđa mi se atmosfera u njima. Nisu ono što su nekad bile, nema više boema, sve je drugačije. U stvari, te naše fine kafane poklekle su pred naletom mnogobrojnih kafića. Protiv kojih, naravno, nemam ništa, ali tamo vlada jedan drugi način druženja i razmišljanja - bez romantike, bez poezije, bez topline. Inače, sve je manje toplih reči, a sve više kompjuterskih, hladnih i dalekih, bezdušnih. Svi su se zatvorili u sebe, otuđili se ljudi, potpuno. A pošto ulazimo u Evropu, jebi ga, možda takvi i treba da budemo?

Hemonwood
Uzroci nervoze

Glas protiv Busha je glas protiv mesijanske istorije

Ostale su još manje od dvije sedmice do američkih predsjedničkih izbora, koji će biti odron kako god okreneš. U ovom trenutku Bush i Kerry su, prema mnogim anketama, manje-više bare-bare, što je samo po sebi poražavajuće, te se ja svakog jutra budim poražen i nervozan. Izbori će, u osnovi, biti referendum podrške Bushu i zastrašujuća je pomisao šta će Bush uraditi nakon što ovaj put dobije mandat (za razliku od prošlih izbora, koji su ukradeni). Povrh toga, u svom drugom terminu neće morati da brine hoće li biti ponovo izabran, može se lijepo raspojasati. Ako Bush ostane u Bijeloj kući, sva je prilika, biće još radikalniji i bezočniji u svojim lažima - jedino neće biti gluplji, jer je u tom pogledu stigao do dna. Ali najgora posljedica Bushove pobjede će biti neizbježna činjenica da je dovoljan broj američkih glasača izabrao čovjeka čija je platforma agresivni "rat protiv terorizma" i globalna američka dominacija, kome glavna podrška dolazi od ultradesnice i konzervativnih milijardera, koji ne osjeća ništa drugo do prezir prema demokratskom procesu i čiji se koncept vlasti zasniva na uskoj grupi fanatično odanih sljedbenika, koji istim tim glasačima spojeno laže - ako glasaju za Busha, američki glasači će glasati za Amerikanca koji se fašizmu približio koliko god se to u Americi može, a da se na rukav ne stavi nacionalna kapitenska traka. A ako pobijedi, vjerovatno će se Bush fašizmu približiti još i više.

Naravno, otprilike pola glasačkog tijela - što je često manje od polovine stanovnika, a to znači da će predsjednika izabrati manje od četvrtine stanovništva - glasaće za Kerryja, mnogi od njih ne zato što su impresionirani Kerryjevim političkim vještinama, nego zato što je bilo ko bolji od Busha. Ali čak i ako Kerry pobijedi, snage koje su Busha dovele u Bijelu kuću - koalicija ultradesnice, kršćanskih fanatika i milijardera - neće odustati od borbe, koja za cilj ima ne samo vlast, nego potpunu transformaciju Amerike i svijeta. Ta koalicija očigledno ima inicijativu, dobro su organizovani, a predsjednik Kerry će se naći u situaciji koju mu je Bush skrojio, sa klopkama na svakom koraku. Čak i ako Kerry bude izabran, teško će mi biti vjerovati u postbušovski oporavak Amerike - Kerry nas sigurno neće spasiti od sila mraka. Jer u ovom historijskom trenutku radi se o tome da je u Americi došlo do otvorenog sukoba između demokratije i kapitalizma.

Jedna od mantri američke ideologije jeste da su demokratije i kapitalizam jedna te ista stvar - politička sloboda je isto što i potrošačka sloboda, sloboda pojedinca i sloboda tržišta su usko povezane. To, naravno, nije istina - dovoljno se sjetiti starogrčke demokratije (u kojoj je privilegovana robovlasnička elita demokratski odlučivala o svemu - poredak koji Bushu sigurno izgleda simpatičan), a da ne govorimo o primjerima Saudijske Arabije, Singapura ili Kine za pet-deset godina. Vrijedilo bi pogledati i na način na koji je njemačka privreda operisala za Adolfovog vakta - iako je nacistička država dosta toga kontrolisala, radilo se više o ratnom kapitalizmu, u kojem su velike korporacije lijepo profitirale, nego o bilo kakvom nacional-socijalizmu. Demokratija i kapitalizam nisu međusobno isključivi, naravno, i u Americi su se podnosili, evo već neko vrijeme, uz mnoge svađe i tenzije. Američki ustav je, barem na riječima, uprkos mnogim tenzijama, štitio izvjesna prava građana (pravo na slobodu govora, garantovanu zaštitu od nezakonitih pretraga, itd.) od mogućih nasrtaja kapitalističke države. Ali u ovom trenutku - nakon pada Sovjetskog Saveza, nakon otvaranja globalnih mogućnosti - kapital je jednostavno prerastao američku demokratiju.

Najraniji, i možda najočigledniji, simptom te krize demokratije je bio izborni debakl 2000. (koji bi se lako mogao ponoviti), a bolest se može prepoznati i u sistematskom poricanju Ustavnih prava u "ratu protiv terora", kao i u bezočnoj propagandi i lažima kojima bušovska mašinerija bombarduje sluđene građane - razlika između titovsko-jugoslovenske i američke propagande je razlika između fiće koji brekće na Ćemernom i kadilaka koji zuji američkim autoputem. Demokratskim Amerikancima se ne može dozvoliti da upropaste historijsku šansu američkog kapitala koji bi da prekroji svijet u skladu sa vlastitim ambicijama. Ne može se dozvoliti da sitni, privatni interesi (život, sloboda pojedinca, budućnost) uspore mesijanski program koji Bush sprovodi. Sve što Bushov režim radi, ima za cilj, direktno ili indirektno, rasklapanje ili blokiranje američkog demokratskog sistema, pa nije ni čudo da postoji ogroman broj Amerikanaca, koji su u ime nacionalnih apstrakcija i fantazija o američkoj moći i svjetskoj ulozi, žrtvovali svoja prava, i sa njima mozak, na Bushovom oltaru. U tom smislu, čudo je - i to čudo američke demokratije - da postoji ogroman broj ljudi koji jasno i glasno izražavaju svoje neslaganje sa bušističkom ideologijom. Ti ljudi - od običnih ljudi s kojima igram lopte, do novinara i javnih ličnosti - nastavljaju oslabljenu tradiciju američke demokratije. Tim ljudima, uključujući i mene samog, radiće se o glavi ako Bush ostane u Bijeloj kući.

Ono od čega se ledi krv u žilama jeste to da Bush sebe zaista vidi kako nekoga koji lično, kao Mesija, nepovratno mijenja Ameriku i svijet, što obični ljudi - njegovi građani - ne mogu razumjeti. Kad ga je na kraju druge kandidatske debate, čiji je format dozvoljavao pitanja građana, jedna Amerikanka pitala da navede barem tri svoje greške, Bush nije priznao nijednu, ali je ustvrdio da će mu historija suditi. Prerano je reći, podrazumijevalo se u onome što je Bush rekao, treba tek da vidimo kako ću sve promijeniti - ljudski sud njegovih građana nije mu nadležan, samo apsolutni sud historije. Mi, naravno, znamo bolje nego iko da oni koji priznaju samo sud historije, na kojem se stvarni ljudski životi nikad ne pikaju, ne žele i ne mogu da vide zločine koje čine - to je vidljivo u izrazu Miloševićevog lica na haškom sudu, koji on, naravno, ne priznaje, u očekivanju oslobađajuće presude historije.

Otud je glas protiv Busha glas protiv mesijanske historije, glas za neprocjenjivu vrijednost ljudskog života. Drugog novembra ove godine ćemo vidjeti šta je američkim glasačima važnije.

Aleksandar Hemon

Vladimir Veličković
Sebe nikad nisam izneverio

Razgovor sa Vladimirom Veličkovićem vodimo uoči njegove izložbe u najstarijoj privatnoj galeriji u Moskvi, „Mars“ (skraćenica od modern art), koja obuhvata 12 sala na dva sprata gde će naš slikar izložiti 80 dela, uglavnom pre dve godine viđenih u galeriji SANU, ali i nekoliko novih.
Šta ste slikali posle „Požara i rana“?

- Nastavio sam sa istom temom, zbog čega je i naziv moskovske izložbe ostao isti.
Ko vam je pomogao da sa Zapada pređete na Istok?

- Reč je o inicijativi dr Draška Milićevića, kolekcionara, pasioniranog ljubitelja umetnosti, koji radi na relaciji Pariz-Moskva.
Jeste li do sada izlagali u Moskvi?

- Na kolektivnim izložbama iz zbirke Muzeja savremene umetnosti u Beogradu. Koliko mi je poznato u toj galeriji niko od ovdašnjih umetnika nije izlagao.
Isti ciklus slika predstavili ste prošle godine u prestižnoj londonskoj galeriji „Marlboro“. Obzirom na temu, kako je primljena?

- Globalno, prijem je bio dobar. Iako je bila denfovana što se sadržaja tiče, mnoge je iznenadila. Očekujem novu izložbu u „Marlborou“. Kaže se: utvrditi se drugim filmom, zar ne.
Zbog čega kažete da je bila denfovana?

- Zbog izbora slika. Ipak, publika je na njima prepoznala neuobičajenu agresivnost. Na licima posetilaca pročitao sam ozbiljnost.
Zar Britanci nisu naviknuti na destrukciju ljudskog lika kojom se bavio njihov veliki slikar Frensis Bejkon?

- Moj pristup slici je drugačiji, jako kondenzovan u multiplikaciji glava. One emituju koncentrovanu agresivnost, užas i destrukciju, što je kod Bejkona itekako profiltrirano.
Šta umetniku vašeg renomea i zrelosti donosi izložba u „Marlborou“?

- Pre svega priznanje. Reč je o lancu galerija - u Monte Karlu, Njujorku..., čiji je osnivač Frenk Lojd Marlboro, bečki Jevrejin koga je nasledio sin... U pitanju je kontakt koji s tom galerijom imam od Venecijanskog bijenala ‘72. Potvrda da je sve je dostižno, ako se ima strpljenja.
Često ste u Beogradu, iako, kažete, isključivo radite u Parizu...

- Zato što u Beogradu nemam atelje. U Parizu imam sve igračke bez kojih ne mogu da funkcionišem!
Da li je tačno da se Evropa vraća figuraciji?

- Uz velike muke, slika se vraća. Ne zato što kao takva više ne postoji, već zato što mora ponovo silne prepreke da prebrodi. Institucije favorizuju drugu vrstu umetnosti - konceptualnu, fotografiju, video art... Isto je i kod nas. Ali, za razliku od nas, veliki broj galerija širom sveta omogućava da se slikarska praksa održi i da joj se vraća aktuelnost. Čini mi se takođe da je na pomolu zasićenje jednim, a radoznalost za ovim drugim.
Koji su ti umetnici, u Parizu, koji uporno promovišu sliku?

- Umetnici tzv. narativne figuracije kojima, periferno, i ja pripadam. Reč je o generaciji između 60 i 70 godina - strašno, zar ne? - koja je uprkos svim promenama i proterivanju na sporedni kolosek, ipak ostala vitalna na likovnoj sceni. Nedavno se pojavila i monografija o toj generaciji iz pera Žan-Lik Šalimoa. Svi smo mi „individualci“, ali nas objedinjuje figura kao centralni interes. Činimo je: Islanđanin ERO (izlagao je i kod nas u MSU), Francuzi Žak Monori i Bernar Ransijak, Nemac Peter Klazen, Haićanin Erve Telemak, Italijani Valerio Adami i Antonio Rekonkati, Španac Eduardo Arojo... Dakle, kosmopolitska ekipa koja u Parizu radi od 60-tih.

Kao nekadašnji profesor na pariskom „Bozaru“, održavate li kontakte s vašim studentima? Da li vi njih promovišete? - Kad god sam u prilici, što predlozima za izložbe, što kontaktima s kolekcionarima. Prilike u Parizu nisu baš sjajne. Zadrška je u tom komercijalnom funkcionisanju. Iako sam iz profesure izašao, nisam spustio zavesu za sobom.
Kada ste otišli u penziju?

- Pre tri godine, čim sam napunio 65. Francuski zakon je nemilosrdan. Nema popuštanja - bulumenta je onih koji čeka da zgrabi nečije mesto.
Sigurno ste u toku pokušaja naše države da revidira status slobodnog umetnika. Kako je regulisan u Francuskoj?

- Jednostavno. Član „Kuće umetnika“, nešto slično našem ULUS-u, ne postaje se automatski, već na osnovu radne biografije. Tromesečno umetnik uplaćuje kotizaciju u zavisnosti od svojih prihoda.
Znači država kontroliše prodaju dela?

- Francuska pomno vodi računa o oporezivanju svojih građana; i stvaralaca, naravno. Na kraju godine, svi mi popunjavamo poresku deklaraciju u koju unosimo sve što smo zaradili. I svi stranci u Francuskoj moraju taj uslov da ispune da bi dobili boravišnu kartu. Od vrednosti prodatog dela za porez se izdvaja 56 odsto, što je znatna suma.
Može li se prećutati zarada?

- Može, ali ne dao Bog da bane kontrola. Kontrola je rigorozna u slobodnim profesijama, upravo zato što nema poslodavca. Računa se na građansko poštenje, a kazna je enormna za svaku vratolomiju unutar sistema.
Mislite li da je takav sistem i kod nas moguć?

- Na Ministarstvu finansija je da odredi pravila ponašanja, ali budući da ovde tržišta umetninama nema, teško je uspostaviti taj sistem.

Umetnici se nekako snalaze. Ministarstvo i sekretarijat za kulturu pomažu, ali to je nedovoljno. Kad sam ja počinjao karijeru bilo je bar otkupa.
U Francuskoj se prati životni standard pojedinca...

- Ne može umetnik da vozi mercedes, zakupljuje stan ili atelje, a da recimo, ne plaća poseban porez na bogatstvo. Francuska, jednostavno rečeno, ne dopušta da neko bude neobavezno bogat.
Stičete li utisak da su kod nas promene u toku?

- Beograd dobija velegradsku atmosferu. Mnoge zgrade se popravljaju, ulice se doteruju, čini mi se da je i gradski saobraćaj bolji, da je manje smeća... Budući da je zemlja zapuštena, biće nam potrebno mnogo novca da sve dovedemo u red.
Plaši li vas fenomen globalizacije?

- Donekle. Mi umetnici koji živimo u Parizu, negovali smo svoje posebnosti koje su nas u tuđoj sredini održale. Niko od nas nije sebe izneverio. Sveprisutnost informacije danas može negativno da deluje na mlade stvaraoce, jer su povođenja za primerima iz sveta neminovna. Mislim da bi ih trebalo dozirati. Naše podneblje je drukčije, naša kulturna tradicija takođe. Čini mi se da bismo mogli da budemo malo ličniji.
M. Marjanović

Savršenstvo maestra Ravela

Moris Ravel je zbog savršenstva forme i stila smatran najvećim francuskim kompozitorom nakon Debisija. Rođen je 1875. godine u francuskom seocetu Siburu (u Biskajskom zalivu), od oca Švajcarca i majke Baskijke.

U 14. godini (1889) upisao je pariski Konzervatorijum, gde će ostati sve do 1905. U tom periodu nastala su neka od njegovih najpoznatijih dela, među kojima „Pavana za preminulu princezu“, „Sonatin“ za klavir i „Gudački kvartet“. Sve ove kompozicije, naročito poslednje dve, pokazuju zapanjujuće savršenstvo stila i muzičkog umeća koji će obeležiti čitav Ravelov opus.

Ravelova adaptacija i manipulacija tradicionalnim muzičkim idiomom bila je toliko lična i individualna da se bez trunke sumnje može reći kako je on stvorio sasvim poseban jezik kome je utisnuo lični pečat, jednako prepoznatljiv kao i Bahov ili Šopenov stil. Naročito je obogatio klavirske partiture nizom remek-dela, od ranih „Igra vode“ (1901) i „Ogledala“ (1905) do složenog „Gaspara noćnika“ (1908), „Kuperenovog groba“ (1917), i dva klavirska koncerta (1931). Medu simfonijskim radovima naročito se ističu „Španska rapsodija“ i „Bolero“, koji otkrivaju savršenstvo pravog maestra za instrumentalnu umetnost. Ali, možda su najznačajnije trenutke u njegovoj karijeri ipak obeležile saradnje sa ruskim impresariom Sergejem Djagiljevim – za čiji je Ruski balet komponovao „Dafne i Kloe“ – i sa francuskom spisateljicom Kolet, koja je napisala libreto za njegovu najpoznatiju operu „Dete i čarolije“.

Ravelov život bio je prilično jednolik. Nikada se nije ženio i živeo je gotovo kao pustinjak u šumi Rambujea, u blizini Pariza. Služio je u vojsci za vreme I svetskog rata, ali je zbog prevelikih napora za tako slabašnu konstituciju (bio je visok samo 1,62 m) 1917. pušten kući.

Poslednjih pet godina umetnik je patio od afazije –nemogucnosti govora, ali i pisanja, što je predstavljalo pravu tragediju s obzirom da njegova muzicka mašta i dalje nije bila ništa manje aktivna. Nakon neuspešne operacije krvnog suda u mozgu, Moris Ravel je 1937. godine preminuo u Parizu. Sahranjen je na gradskom groblju u naselju Levaloa gde je i živeo, u prisustvu Stravinskog i drugih istaknutih muzicara i kompozitora.

Jos o John Peel-u

In Memoriam - John Peel

petak, 29. oktobar 2004.
Autor: Razgovarao: Relja Mirković; Preveo: Freedom

Londonski saradnik B92 Relja Mirković intervjuisao je 2002. godine legendarnog Johna Peela, disk-džokeja Radio One i jednog od najuticajnijih promotera alternativne rok kulture. Povodom Peelove iznenadne smrti, ponovo objavljujemo ovaj intervju kao našu posvetu čoveku čiji je rad znatno uticao na formiranje originalne muzičke koncepcije Radija B92.

Posao u Dalasu

John Peel: Godine 1965, kada su The Beatlesi počeli da budu popularni u Americi, mnogi su mi govorili - Ti si iz Liverpula, i mora da znaš mnogo toga o njima. Zaista nisam znao ništa o njima. Ispalo je da sam zbog toga što sam iz istog kraja kao oni, dobio posao na radiju. Prilično šokantno.

(...) Nije to bio posao, zapravo. Radio sam samo nekoliko nedelja. Bila je to stanica WRR koja je imala noćni program koji su slušali mladi. Zvao se Mačkin karavan, i u njemu se puštao ritam i bluz, skoro potpuno crnačka muzika, dok je publika uglavnom bila belačka. To prilično ilustruje na koji način je američka kultura funkcionisala. Mladi su uživali u muzici, ali da se neki od tih muzičara pojavio na njihovom kućnom pragu, zvali bi policiju. Bilo je to prilično rasističko društvo.

Ja sam imao neke ploče koje su se mogle nabaviti samo u Evropi. Poneo sam ih na radio, i oni su me zamolili da u emisiji govorim o njima. Mislio sam da su to uradili zbog mog izvrsnog poznavanja muzike, ali zapravo su to uradili zbog toga što im je moj akcenat bio zabavan, a po teksaškim standardima on je to i bio.

Da li je ubistvo Džona Kenedija, a potom i Li Harvija Osvalda uticalo na njegov život, s obzirom na to da je u toku oba ubistva bio upravo u Dalasu?

John Peel: Ne baš... Očigledno, to je promenilo mnogo toga u Americi, na isti način na koji su događaji od 11. septembra promenili svet do granica neprepoznavanja. Ali, nije me promenilo kao individuu.

Ja nisam bio na licu mesta kada su se ta ubistva desila, bio sam u Dalasu! Otišao sam do mesta na kome je Kenedi ubijen neposredno nakon toga, nekih 45 minuta nakon pucnjave. Rekao sam im da radim za “Liverpulski Eho”, tako da sam imao pristup iza policijskog kordona. Stajao sam tamo i gledao, ali sve to bilo je prilično dosadno - gomila ljudi koja jurca naokolo i žuri u tlo tražeci metke.

Vratio sam se na posao i pozvao “Liverpulski Eho” da im kažem šta sam video, i mislio sam da će biti vrlo uzbuđeni zbog toga. A, oni, zapravo, uopšte nisu bili zainteresovani. Napisali su priču čiji je naslov bio “Čovek iz Liverpula u Dalasu”. Napisali su više o mom ocu nego o meni - “Džon Rejvenskroft, kako je moje pravo ime, sin poznatog liverpulskog trgovca pamukom, Roberta Boba Rejvenskrofta...”, tako da mislim da su potpuno promašili poentu.

Te noći zaista sam otišao na pres konferenciju u policijsku stanicu u Dalasu. Oni su pokazali Li Harvija Osvalda i rekli da je on optužen za ubistvo Džona Kenedija, što je bilo veoma zanimljivo, a onda je i on smaknut, a ja sam se vratio kući, i to je bilo to. Bio je to samo mali susret sa istorijom, ali ni na koji način nije uticao na moj život.

Povratak u London

John Peel: Vratio sam se (u Englesku) početkom 1967. Nisam mogao da nađem posao, a onda mi je čovek koji je bio sused moje majke u Londonu, i radio reklame za piratski Radio London, rekao da odem i porazgovaram sa čovekom koji se zvao Alan King. To sam i učinio. Rekao sam Alanu da sam bio na kalifornijskom radiju i on me je odmah stavio On the Air, bez ikakve audicije, na čemu sam mu vrlo zahvalan.

Radio sam dnevne smene, volontirao sam u smenama od ponoći do dva. Niko drugi na brodu, niti u kancelarijama Radio Londona to nije slušao. Promenio sam čitav program, nisam emitovao reklame, vesti, niti vremensku prognozu, samo sam puštao ploče koje sam doneo iz Kalifornije.

Nazvao sam emisiju Naparfemisana bašta. Unutar postavljenih granica, emisija je bila vrlo uspešna. Tako da kada su u septembru 1967. započeli Radio One, bio sam jedan od DJ-eva koje su poveli sa sobom. Imao sam šestonedeljni ugovor, a radim već 34 godine.

O piratskim danima

John Peel: Bilo bi divno da tih dana možemo da se sećamo kao da smo tada bili kriminalci, ali uopšte nije bilo tako. U stvari, čitava stvar bila je potpuno legalna, koliko je to bilo potrebno.

Mi smo emitovali izvan britanskih teritorijalnih voda, tako da su kasnije morali da promene zakon, da bi stvar učinili ilegalnom, što vlade i inače rade. A kada su doneli uredbu 1967. ili kad već, tada su zabranili emitovanje u nekoj zemlji izvan njenih teritorijalnih voda.

U stvari, nije emitovanje bilo toliko zabranjeno, koliko je bilo zabranjeno ljudima da snabdevaju brodove sa kojih se emitovalo. Time su brodovi i ljudi na njima onesposobljeni da normalno rade. Radio Kerolajn se držao neko vreme, ali Radio London se odmah predao.

BBC tokom sezdesetih

John Peel: Sve je bilo drugačije. Prvo i prvo, bilo je vrlo ograničeno vreme koje smo imali da puštamo ploče. Postojao je sistem koji se zvao Vreme igle, zvuči kao neki program za lečenje narkomana, program je bio vrlo ograničen, i bilo je potrebno da bude dosta žive muzike u programu, što uopšte nije bila loša ideja, sem što muzika nije išla uzivo.

Ljudi su snimali ploče na trake i plaćali muzičarima kao da su oni bili na BBC-iju i snimili materijal. Ponekad su, nenamerno, radili urnebesne stvari - dovodili su bendove poput Northern Dance Orchestra, ili, još poznatije - Radio Dance Orchestra of Baden Baden, iz Nemačke. Oni su svirali obrade hitova dana, koje su bile vrlo zabavne.

Jednom prilikom sam čuo verziju Hendrixove - Purple Haze, koju su obradili Northern Dance Orchestra, i veoma bih voleo da imam kopiju te ploče, jer je verzija bila potpuno neverovatna.

Pored toga, postojala je i živa popodnevna emisija sa Joe Lossom i njegovim orkestrom, koja se, mislim, zvala Klub u 12 sati, jer su emisije imale imena tog tipa, ili Popodne sa Lossom, ili tako nešto. I tada bi puštali orkestarske verzije hitova dana, i bendovi bi izvodili salonske verzije hitova dana. Dosta toga bilo je vrlo zabavno.

Emisija koju sam ja radio zvala se Top Gear, rekao sam ti da su emisije imale grozna imena, morali smo obavezno da imamo dva ili tri snimka uživo, snimljena u studijima BBC-ja. Video sam to kao prednost, jer si mogao da dovedeš ljude koji nisu imali čak ni ugovor sa diskografskom kućom, da sastavljaš razne kombinacije muzičara, a nismo morali da snimamo verzije singlova ili drugih pesama sa albuma, a bendovi su mogli da sviraju pesme koje nisu pre izvodili.

Bila je to prilika da malo unapredimo muziku. Ono što sam ja radio bilo je uglavnom vrlo slično tom principu, sem što sam radio u studiju, poput ovog, samo malo dalje. Još uvek puštam muziku sa vinila, sve to ide na hard-disk, ali ne znam o čemu se tu zapravo radi. Tehnološke razlike su najveće, ali ja i dalje koristim gramofone koliko god je to moguće, volim zvuk vinila, nekako je topliji, s druge strane, ako bi mi neko pustio pesmu sa vinila i sa diska, a da ne vidim sa čega ide, ne bih umeo da kažem u čemu je razlika, ali u mojoj glavi mi izgleda da ona postoji.

Još uvek imamo u svakoj emisiji nastup snimljen posebno za emisiju. Ponekad, kao noćas, imamo uživo nastup dva benda u Maida Vale studijima, i to je vrlo često zabavno, malo gubimo živce...

Sada je i mnogo više DJ-eva zainteresovano da pušta muziku. Kada je Radio One počeo, interes za muziku kod DJ-a viđen je kao prilično loš, zato što bi onda oni hteli i da sastavljaju program, a to je bio posao producenta. Mi smo bili zapošljavani kao voditelji, došli bismo sa spiskom pesama i odjavili koje su one bile. Većina tih DJ-eva je htela tako da radi, zato što su zahvaljujući poslu DJ-a na Radio One-u mogli da pređu na televiziju, ili da se bave nekim drugim biznisom.

Mnogi ljudi koji su radili na BBC-u tada, sada su vrlo uspešni biznismeni. Ja nikada nisam bio biznismen...

O druženju sa muzičarima

John Peel: Marka E. Smitha sreo sam samo nekoliko puta, teško bi se moglo reći da mi je prijatelj. Kada ga sretnem, ne znam šta da mu kažem, tako da se samo udarimo pesnicama, kao što to muškarci čine, i svako nastavi svojim putem.

Captain Beefheart me zove jednom godišnje, nekih tridesetak dana pre mog rođendana u avgustu, i svaki put sam uplašen, jer ne znam šta da mu kažem, jer mi se čini da šta god da mu kažem ima da zvuči banalno, tako da se on verovatno pita - zašto uopste zovem ovog momka svake godine?

Ja sam čovek sa sela, živim na selu. Mi smo uglavnom usredsređeni na živote naše dece, živimo mirno u našem malom selu. Ja sam nekako oduvek bio stari momak, dok su ljudi iz bendova upola mlađi od mene, tako da je sasvim očekivano da oni ne žele da se druže s jednim starcem.

Isto važi i za producente na programu, njih mi je vrlo žao. BBC je nedavno zaposlio dva nova momka, oni imaju oko 28 godina, a ja imam 62. Sada je mnogo bolje, ali u početku se videlo da im nije baš prijatno što rade sa jednim starcem. Mislim da su razmišljali o tome da li bi trebalo da me presvuku, kao što to već rade sa starcima. Bilo im je vrlo neprijatno.

Nemam nekih prijatelja iz šou biznisa. Postoje ljudi koje volimo i sa kojima se družimo, kao što je David Gedge iz Cineramae, i nekoliko drugih ljudi. Momci iz sastava Melys, iz severnog Velsa, za njih držim da su mi prijatelji, ali nema ih mnogo...

Najomiljeniji Peel Session

John Peel: Tokom godina nastupili su skoro svi, sem Beatlesa i Rolling Stonesa od velikih bendova. Od nekih novijih - Oasis nisu bili, da budem iskren, nikada nisam mislio da su oni nešto posebno, tako da oni nikada nisu uradili session. Blur su svirali nekoliko puta. Omiljene su mi bile neke potpuno opskurne stvari. Dva sessiona koja su The Slits uradili tokom punk ere, mislim da je to bilo magično. Bilo ih je toliko.

U stvari, tako malo ih je bilo loše, zapravo, naročito kada uzmete u obzir da ih je do sada bilo nekoliko hiljada. The Clash su uradili pola sessiona, a onda su rekli da tehnika u studiju nije na nivou koji su očekivali, tako da nisu mogli da završe session. To je bilo nepodnošljivo arogantno s njihove strane.

Vrlo je teško izabrati najdraži. Bio je jedan (session) koji je uradio rege bend Culture, i od svih sessiona koji su kasnije objavljeni to je jedan od onih koje najviše slusam.

O White Stripes

John Peel: Dopada mi se kada se neke stvari dese bez nekog jasnog razloga, i uzburkaju javnost. Ljudi me često pitaju - šta će biti sledeća velika stvar, a za mene je zadovoljstvo da baš to ne znam. Volim da se iznenadim.

Prvi put sam čuo za White Stripes kada smo išli na jedan festival u Groningen, u Holandiji. Tamo ima sjajna prodavnica ploča, veoma mala, ne veća od ovog studija. Ušao sam unutra i prvi album White Stripes bio je izložen, kao import iz Amerike. Dopalo mi se kako izgleda, pročitao sam naslove pesama...

Znate, vremenom razvijete instinkt, ploča je izgledala kao nešto što bi mi se dopalo, i kupio sam je. Puštao sam je u emisiji. Sada dobijam dosta ploča iz Detroita. Činjenica je da su uspeli, ali mnogi ljudi kažu - što ti nisi rekao, i zbog čega sam ti zahvalan - mnogi kažu da sam pomogao nečiju karijeru, ljudi često spominju Led Zeppelin, ali ja to ne vidim tako.

Ne radim to što radim ni da bih bio nagrađen, niti da bih se proslavio. Ja volim to da radim. I ako drugi ljudi vole ono što ja volim, to je još bolje, a ako ne vole, žao mi je, jer propuštaju nešto dobro.

Kako bira muziku za emisiju

John Peel: Moraš da imaš na umu da kada bend smisli zanimljivo ime za sebe, to ponekad može biti vrhunac njihove kreativnosti, tako da ponekad mogu imati sjajno ime ali grozne pesme. Ali, ako je omot dobar, ako ti skrene paznju, omot White Stripes je dobar primer za to...

Nemam nekakve posebne kriterijume. Slušam nešto i pomislim - ovo bih mogao da pustim, a nešto drugo ne. Bilo kakva dublja analiza toga zašto nešto puštaš ne bi te nigde odvela. Zamisli da analiziraš sopstvene lične odnose... Recimo da se zapitam zašto volim svoju ženu i decu, pitao bih se nešto što samo ja mogu da odgovorim, a od toga lako možes da poludiš. Zato samo pomislim - ovo je dobro, ubaciću ga u program.

O heavy metalu

John Peel: Ja veoma volim death metal, zato što je tako ekstreman i nepodnošljivo degutantan. Mislim da je loš ukus veoma važan. Postoje ljudi koji povremeno pišu BBC-iju i žale se zbog nekih death metal stvari koje sam pustio.

Bio je jedan slučaj u Americi da je ženu ubio par koji se bavio crnom magijom i verovao u satanu, ali, s druge strane, koliko ljudi je ubijeno u ime zvaničnih religija. Ideja da treba zabraniti bendove zbog nekolicine luckastih satanističkih stihova je glupa.

Postoji pesma koju čak ni ja nisam hteo da pustim. Zove se - Šutni trudnicu, to čak ni ja ne bih pustio. Volim stvari tog tipa, tako da je death metal prilično zgodna teritorija za mene.

O istočnoj Evropi

John Peel: Imao sam prijatelja u Poljskoj koji je radio na radiju i on bi mi povremeno slao muziku odatle. Jednom prilikom rege bend Misty In Roots svirao je u Poljskoj, i tada je mladež u Poljskoj imala dodir sa rege muzikom, što zvuči prilično bizarno. Ponekad bih dobijao kasete sa poljskom rege muzikom, što je poprilično neobično.

(...) Jednom sam bio u Rusiji i slušao dosta bendova. Isto tako, bio sam i u Bugarskoj, i jedan sam od retkih ljudi koji je tamo bio dvaput. Ponekad su (bendovi) bili dobri, ali skoro uvek je bilo potrebno da se obuku u kostime, neko bi se obukao kao klovn, neko drugi kao monah. Bilo bi glupo reći da su svi bendovi bili takvi, ali veći broj njih je imao taj teatralan background, i to me je užasno nerviralo. Ništa od toga mi se nije dopalo.

(...) Moja žena je neposredno pre nego što smo se upoznali bila u Jugoslaviji na odmoru. Da sam je znao pre toga, možda bih tražio da mi donese neke ploče, ali ona sama ih nije ponela.

O fudbalskom klubu Liverpul

John Peel: Tragedija! Jedini tim koji su oni u stanju da pobede je Mančester Junajted, to je neverovatno! A od svih ostalih gube, a pobeđuju Junajted!!!

Iskreno, ja sam uvek mrzeo Mančester Junajted. Verujem da je među onima koji ovo čitaju mnogo navijača Mančester Junajteda, i to me uvek zabrinjavalo - broj ljudi koji nema nikakve veze sa Mančesterom, čak i u ovoj zemlji. Mladi sa sela, kada ih pitaš za koga navijaju - Mačester, a kada im daš mapu Engleske i kažeš im da ti pokazu gde je Mančester, oni ne znaju.Jedini razlog zbog koga navijaju za njega jeste to što on stalno pobeđuje. Živim sa tim od kada sam napunio osam godina.

U školi u koju sam išao bio sam jedini navijač Liverpula, pored jednog klinca kog fudbal nije zanimao. Svi ostali su navijali za Mančester Junajted. Drago mi je da ih Liverpul pobeđuje svaki put kada igraju, ali bilo bi dobro da pobede još nekoga!

(...) Mančester Junajted postao je kao Harods, finansijski dominantan. Igrači koji su kupljeni, čak i ako ne igraju utakmice - ljudi znaju za njih, i kada neko bude želeo da ih kupi doći će u Mančester Junajted.

Timovi sa dna, poput Ipsviča, koji je naš lokalni tim - imaju stoti deo Mančesterovog prihoda, kako da se oni takmiče sa njima. Situacija je takva da omogućuje Mančester Junajtedu da nastavi da pobeđuje zauvek. Kao što vidis, prilično sam ogorčen zbog toga.

O tome kako ne bi napustio posao kojim se bavi

John Peel: To je ono što volim da radim. Kada se ne osećam dobro, ali radim emisiju, mnogo mi je bolje, to je ono u čemu uživam. Kao što sam rekao - dobijam muziku za džabe, plaćaju me da je puštam na radiju, biram sam muziku za emisiju, ako čujem za neki bend, mogu da kažem - hajde da ih dovedemo da snime nešto za emisiju i to se desi.

Meni to izgleda kao savršen život. Voleo bih da sam viši i da imam više kose, ali sem tih fizičkih nedostataka, ne mogu da zamislim kako bi moj život mogao biti bolji.

Nadam se da to ne zvuči naduveno, ali to je zaista dobar zivot.

Poruka slušaocima

John Peel: Slušaoci i gledaoci B92, ako svirate u nekom bendu, pošaljite mi vašu muziku jer bih zaista voleo da je čujem.

Pisac veći od života

Fjodor Mihajlovič Dostojevski jedan je od najvećih pisaca što su ikad hodali našom planetom. Njegova misao ulazi pod kožu hladno i neumoljivo kao igla u venu. Zapisi iz mrtvog doma su jedno od njegovih značajnijih djela, postrobijaška najava pravog Dostojevskog

Fjodor Mihajlovič Dostojevski

Na samom početku svoje veličanstvene knjige Ili-ili Sören Kierkegaard se pita šta je pjesnik, a zatim daje slijedeći odgovor: "Nesretnik koji krije duboke boli u svome srcu, ali čije su usne tako oblikovane da, kad jecaji i krici prelaze preko njih, to odjekne kao lijepa muzika." Dostojevski i njegovo djelo mogli bi biti potvrda ove teze.

Teško je naći bol i muku koje Dostojevskom nisu bile suđene: i bijeda, i robija, i smrtna kazna, i epilepsija su mu obilježile život. U svojim je knjigama, međutim, Dostojevski od svega toga načinio neprevaziđenu umjetničku ljepotu.

Tri hiljade dana u Sibiru Fjodor Mihajlovič Dostojevski rođen je tridesetog oktobra 1821. godine u Moskvi. Otac mu je bio liječnik, zaposlen u sirotinjskoj bolnici, čovjek itekako svjestan pečata koji bijeda utiskuje u ljudske živote. On je svog sina usmjerio ka Inžinjerskoj vojnoj akademiji, u želji da mu - kako se to kaže - stavi hljeb u ruke. Dogurao je Dostojevski do čina poručnika, no sve što je želio bilo je - pisati.

Već prvi njegov roman, epistolarna proza pod nazivom Bijedni ljudi, najavio je talenat kakav se zbilja rijetko rađa. Na takav se talenat pametan čovjek ne može oglušiti. Kao što je Emerson ohrabrio Whitmana, tako je Dostojevskom krila dao Bjelinski. Ponukan uspjehom Bijednih ljudi, Dostojevski piše i objavljuje svoj novi roman - Dvojnik, mračnu i avangardnu knjigu čija je prava vrijednost zapravo prepoznata tek u dvadesetom stoljeću.

Tri godine kasnije, međutim, u svijetu gdje kob i po noći luta, Dostojevski je uhapšen kao član takozvanog petraševskog kružoka. Prvobitna kazna je glasila - smrt strijeljanjem. Vrijeme u kojem je Dostojevski bio siguran da ga tek minute dijele od smrti, zauvijek ga je promijenilo. Naposljetku mu je otkriveno da je pomilovan, odnosno da mu je kazna smanjena na osmogodišnju robiju u Sibiru.

Upravo je tri hiljade dana u omskoj kaznionici porodilo Zapise iz mrtvog doma, koje Dostojevski štampa po povratku s robije. Nešto kasnije objavit će i Zapise iz podzemlja, kratki roman za koji mnogi tvrde da je u njemu sadržana suština njegove vizije svijeta.

U vrijeme dok je pisao Zapise iz podzemlja, umrla mu je prva žena, a kad bude želio što brže završiti kratki roman Kockar, koji ga je - ironično - trebao izvući iz dugova, uposlit će daktilografkinju koja će uskoro postati njegova druga žena. U tim postrobijaškim godinama nastala su i najveća djela Dostojevskog: Poniženi i uvrijeđeni, Zločin i kazna, Idiot, Zli duhovi, Braća Karamazovi.

U šezdesetoj godini života iznenadna fatalna bolest dokrajčila je velikog pisca. Dostojevski je umro dvadeset i osmog januara 1881. godine.

Mrtvi dom Zapisi iz mrtvog doma formalno su predstavljeni kao rukopis iz ostavštine pokojnog robijaša Aleksandra Petroviča Gorjančikova. Zanimljivo je zapravo da se i već spomenuta Kierkegaardova knjiga Ili-ili koristi formom "pronađenog rukopisa".

Fikcionalni priređivač koji rukopis nudi na uvid javnosti ovako ga opisuje: "U jednoj podebljoj svesci bio je opisan, doduše nesistematski, desetogodišnji život Aleksandra Petroviča na robiji. (…) Ovi robijaški zapisi, Slike iz mrtvog doma - kako ih je on sam nazvao u svom rukopisu - nisu mi izgledali sasvim nezanimljivi. Jedan potpuno nov i dosad nepoznat svijet, izvjesna čudna fakta i originalna zapažanja o ljudima propalim na robiji - sve me je to zainteresiralo, te sam ponešto pročitao s pravom radoznalošću. (…) Neka sami čitatelji ocijene…"

A čitatelji su prepoznali genijalnosti ove knjige. Iako je Dostojevski i prije robije bio jedan od najboljih mladih ruskih pisaca, publika ga je u međuvremenu bila gotovo zaboravila. Zapisi iz mrtvog doma najavili su jedan veliki povratak, obznanili da je Dostojevski ponovo tu i da je bolji nego ranije.

Opće osjećanje spram ove knjige je možda najbolje sažeto u jednoj Tolstojevoj opasci: "Ovih dana sam čitao Mrtvi dom. (...) Ne znam za bolju knjigu u cijeloj novoj književnosti, ne izuzimajući ni Puškina."

Na novovremeni, skoro dokumentaristički način Dostojevski je u ovoj knjizi svojevrstan devetnaestovjekovni ruski Dante: on silazi u pakao i podnosi izvještaj. Prepuni su ovi njegovi Zapisi okrutnih te bizarnih priča i sudbina, a sve su one ubjedljive i životne. Slikajući svoj Mrtvi dom, Dostojevski se posebno zadržava na nekoliko paradigmatskih likova, ne zaboravljajući nikad mračnu atmosferu koja lebdi nad cijelom tamnicom.

U vrijeme kad je ova knjiga objavljena, tj. sredinom devetnaestog stoljeća, fascinirala je, između ostalog, i potpuno novom temom, temom koja je dotad u svjetskoj književnosti bila malo ili nimalo prisutna. Stotinu i pedeset godina kasnije, nakon mnogo zatvorskih knjiga i još više zatvorskih filmova, danas nas još više zapravo može fascinirati maestralnost proze Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. Njegova je robijaška hronika i dan-danas jedna od najboljih ikad ispričanih.

Ustreptalost Borges je jednom prilikom zapisao: "Poput otkrića ljubavi, poput otkrića mora, i otkriće Dostojevskog obilježava neizbrisiv datum u našim životima. Obično se ovo otkriće dešava u ranoj mladosti; (…) Čitanje Dostojevskog je kao pristup nepoznatom gradu ili kao upad u sjenku velike bitke." Borges, kao i obično, ima pravo. Otkriće Dostojevskog je nešto što se pamti, pamti se zapravo kao prvi poljubac - valjda zato jer često znaju pasti negdje u isto vrijeme. Dostojevski čovjeka ne može ostaviti ravnodušnim. Ustreptalost s njegovih stranica buja i osvaja: njegove su knjige - tako je nekako rekao André Gide - životnije od života. Magija njegove proze ne da se do kraja racionalno objasniti, makar je Bahtin u tom smislu daleko dogurao.

Oni koji ne vole Dostojevskog obično će kritizirati činjenicu da kod njega baš i nema onog flaubertovskog dumanja i premišljanja nad svakom pojedinom riječi i rečenicom. Da, Dostojevski nije bio stilista u onom smislu u kojem se ta riječ danas obično koristi, no to je bilo zarad činjenice da su se njega teme o kojima je pisao toliko ticale, egzistencijalno ticale, da jednostavno nije imao vremena (ni fizički, ni metafizički, moglo bi se reći) svoje rečenice fino rezbariti.

Ima jedna Cioranova rečenica koja lijepo opisuje zašto je Dostojevski zbilja istinski umjetnik. Kaže Cioran: "Nema istinske umjetnosti bez jače doze banalnosti. Onaj ko se stalno služi neobičnim, brzo ugnjavi, budući da ništa nije nesnosnije nego jednoličnost izuzetnog."

Kovači novog lika
Dušan STANKOVIĆ 28.10.2004, 18:20:29

NAJVEROVATNIJE da u svetu nema takvog književnog velikana, koji je za života, a i posle, bio toliko istovremeno hvaljen i omalovažavan, kao što je to slučaj sa francuskim nobelovcem Andreom Židom (1869-1951), čiji roman "Kovači lažnog novca" naš list objavljuje u sredu u biblioteci "Novosti". Dok su pojedini pariski teoretičari tvrdili da od Voltera pa do Sartra (dakle dva veka) nije bilo takvog stvaraoca koji je više od 50 godina suvereno vladao tronom pisane reči, drugi su, pak, tvrdili da je "bio i ostao zvezda koja je samo za tren nagovestila puteve novog književnog izraza".

Kada se ovaj roman "nepovezanog stila", pre tri decenije, pojavio u izdanju "Prosvete", u prevodu Živojina Živojinovića, urednik Petar DŽadžić u kratkom pogovoru je zapisao: "Isuviše je rano da se ispita, pa čak i da se nasluti šta je u Židovom delu sačinjeno od efemernih niti dnevne paučine, šta je sve trajno fiksiran podatak neprolazne vrednosti, a šta opet, inspirativno žarište, za ovo ili jedno kasnije doba."

Žid je objavio mnoga dela, među kojima spadaju "Močvare" (1895), "Zemaljska hrana" (1897), "Uska vrata" (1909), "Podrumi Vatikana" (1914), "Pastoralna simfonija" (1919), "Kovači lažnog novca" (to je njegov prvi roman, 1926), "Novi plodovi" (1935), "Tezej" (1946)... Mada je pisac za "Kovače lažnog novca" tvrdio da je to roman (delo obiluje divnim dijalozima junaka, dnevnicama, zapažnjima iz svakodnevnog života, filozofskim raspravama o dobru i zlu), neki su tvrdili da je to "roman koji potire roman", kao što je to slučaj i sa "novim romanom" koji će se pojaviti odmah posle njegove smrti i čiji su glavni predstavnici Mišel Bitor, Klod Simon, Natali Sarot i mnogi drugi.

Kako to izgleda u ovom romanu videće se iz poglavlja "Eduarov dnevnik", gde razgovaraju dvojica poznanika:

"Niste li primetili", reče tada Ildebran, "da najodlučniji postupak u našem životu, hoću da kažem: oni koji najviše prete da odluče o čitavoj našoj budućnosti, jesu najčešće nepromišljeni postupci."

"Verujem rado da je tako", odgovori Oliber. "To je voz u koji se penjemo, a da uopšte ne pomišljamo, niti se zapitamo, kuda on vodi. Pa, čak, najčešće, tek onda shvatimo da nas voz odnosi kada je već prekasno da siđemo."

I životni put ovo slavnog pisca je veoma krivudav. Družio se sa velikanima onog vremena, osnivao časopise, među kojima je bila i čuvena revija "NRF", koju je podržao i "Gaston Galimar". Ovaj izdavač ostao je od tada više decenija, a to je i sada, najuglednija izdavačka kuća u Parizu.

Žid, koji je izjavio: "Isusu Hristu ja ne kažem zbogom bez velikog bola", za vreme španskog građanskog rata biva veoma angažovan na strani repubilkanaca i protiv Franka. Katolička crkva ga napada, a on u prvim redovima protestuje u Parizu protiv fašizma. U SSSR dela mu se prevode u milionskim tiražima, odlazi sa slavnim Romenom Rolanom u Moskvu na sahranu Maksima Gorkog 1936. U Francuskoj zatim piše slavopojke sovjetskom komunističkom režimu, dok mu glavni organ KPF, "Imanite" neprestano objavljuje izvode iz dela. I onda dolazi do razlaza. Posle još jednog boravka u Rusiji, vraća se i objavljuje, kako su francuski komunisti tada izjavljivali, "histerične laži" u knjizi "Povratak iz SSSR". Ne prestaje da ga napada ni Katolička crkva, smatrajući ga otpadnikom vere i "smutljivcem koji je nasrnuo na Hristosa".

Da je to tako najbolje ilustruju reči Starvila "U kovačima lažnog novca" koji priča drugu: "I ako ne mogu da podnesem pomisao na Hrista koji se žrtvuje za nezahvalno spasenje svih tih odvratnih ljudi pored kojih prolazim, ja nalazim izvesno zadoljstvo, pa čak i neku vrstu vedrine, u tome da predstavim sebi kako ta rulja truli da bi stvorila Hrista, mada bih voleo drugo šta, jer je čitavo njegovo učenje poslužilo samo zato da čovečanstvo još dublje zagnjuri u blato. Nesreća dolazi od sebičnosti krvožednih."

Književni kritičar dr Pavle Zorić je, međutim, još pre tri decenije u eseju "Roman i veliki stil" napisao u "Književnim novinama": "Bez obzira na sve, Židovi 'Kovači lažnog novca' (zajedno sa 'Dnevnikom') bacili su novu svetlost na zamršenu i protivrečnu prirodu romana kao vrste. Može li se roman odlepiti od svoje epsko-narativne podloge i konstituisati se kao samostalno, sebi dovoljno umetničko delo, oslobođeno intriga i likova? Podsetimo da je još Flober pomišljao na pisanje dela koje će se držati isključivo snagom stila."

U poznatoj "Istoriji francuskog romana posle 1918" Klod-Edmond Maži tvrdi da su "Kovači" priča koja se ruga stvarnosti i realizmu, ali da to ipak nije "čist roman". Podsmevajući se tradiciji pisanja, Žid je, kaže ovaj pisac, gomilao konvencionalne epizode i razvijao zanimljivu fabulu. Na kraju je, ipak, to ispalo delo koje umnogome liči na tradicionalne romane sa zapletom i junacima. Tako je ovo delo postalo najbolji roman posvećen problematici mladalačkog sazrevanja, jer je Žid isuviše romansijer da bi mogao da napiše "čist roman" o kojem je toliko sanjao...

VEČITO PROTIV
U ŠESTOM tomu "Istorije francuske književnosti" (izdavač "Bordas", Pariz) Židu je posvećeno više od 20 strana. Tamo, između ostalog, piše da je nobelovac smatrao da je uloga književnika da uvek uznemirava druge. "Moja jedina uloga u ovom društvu", rekao je jednom Žid, "sastoji se u tome da se društvu suprotstavljam, da se od njega razlikujem." Žid je zaista bio protiv svake discipline i to svojom etikom, nepotčinjavanjem, prkosom i neugasivom žeđi za otkrivanjem draži života...

27

srijeda

listopad

2004

Oproštaj od Johna Peela

Slavni BBC-jev DJ je u 65. godini preminuo od srčanog udara dok je bio u turističkom posjetu Peruu. Evo kako se od njega opraštaju glazbenici kojima je donio slavu.

"On je bio rijetka pojava čak i među velikim DJ-evima." - Noel Gallagher, Oasis

"U svijetu koji postaje sve jednoličniji i unaprijed programiraniji, John Peel se isticao kao drugačiji lik na glazbenoj sceni i ne mogu se sjetiti nikog tko je to radio toliko dobro ili tko će to raditi sad kad njega više nema." - Jarvis Cocker (Pulp)

"Mi nikad ne bismo uspjeli da nije bilo njega. U njegovoj radio emisiji bismo, isprobavajući razne verzije pjesama, uvijek odsvirali onu najbolju." - Johnny Marr (The Smiths)

"Zahvaljujući njemu sam čuo totalno opskurnu ali najutjecajniju glazbu koju sam ikad čuo. On je bio žila kucavica koja je vodila do glazbe kakvu inače nikad ne bih čuo." - James Dean Bradfield (Manic Street Preachers)

"Da nije bilo Johna Peela, ne bi bilo Joy Divisiona ni New Ordera. On je bio jedan od malobrojnih ljudi koji su bili spremni bandovima alternativne glazbe dati šansu da ih se čuje, i cijeli život nastavljao je biti zagovornik glazbe koja probija nove puteve." - Bernard Sumner (Joy Division/New Order)

"Bio je čudesan, i nije bio bitan samo za Britaniju, njegov utjecaj stigao je i do nas u SAD." - Kurt Wagner (Lambchop)

"On je bio najbitnija stvar koja se nama dogodila u našoj karijeri. Moja sućut njegovoj predivnoj obitelji. On neće nikad biti zaboravljen jer je imao duh glazbe u sebi." - Damon Albarn (Blur/Gorillaz)

"Bio je veliki čovjek, silna prznica, rijedak poput dobre glazbe koju je volio." Elvis Costello

"Moj život se promijenio zauvijek 1977." - Feargal Sharkey, pjevač Undertonesa čiju pjesmu Teenage Kicks je Peel tada pustio na radiju nekoliko puta zaredom. Upravo tu pjesmu, njegovu najdražu, Peel je oporučno zatražio da se pusti na njegovoj sahrani.

"Ožalostila me vijest o njegovoj smrti. Bio je jedinstven glas u britanskim medijima koji je taj svoj glas koristio da otkriva nove talente i čini ih dostupnijima mnogo široj publici." - premijer Tony Blair

No, nama se najviše sviđa posmrtni kompliment koji je dan nakon smrti velikom DJ-u stigao od Michaela Eavisa, organizatora Glastonbury festivala. U počast čovjeku koji je od mnogih neafirmiranih bandova napravio zvijezde, ona pozornica na najvećem britanskom rock-festivalu na kojoj sviraju mlade, nove grupe odsad će se službeno zvati John Peel Stage.



ELEKTROSTIMULACIJOM MOZGA PROTIV OPSESIJA

27. listopada - Ekipa francuskih znanstvenika uspješno je testirala novu tehniku elektrostimulacije točno određenih zona mozga kod pacijenta oboljelog od teškog oblika opsesivnog ponašanja.

Oboljeli od opsesivne kompulzije opsjednuti su čistoćom, redom, simetrijom ili pak napadima iracionalnih sumnji i strahova. Svoju anksioznost pokušavaju smanjiti ponavljajući neumorno - satima i satima svakog dana - rituale pospremanja, pranja ili raznih provjera.

Tehnika koju su primijenili znanstvenici Sveučilišnog bolničkog centra u Brodeauxu sastoji se u uvođenju elektroda u glavu na razini gdje je smješten nucleus caudatus (u središtu mozga), kazao je neurokirirug iz tog centra Emmanuel Cuny.

Pojasnio je da je ta zona nešto poput mehanizma skretnice te pacijenti koji boluju od poremećaja opsesivne kompulzije imaju problem na toj razini, pojasnio je Dr. Cuny.
Kod njih je taj sustav poremećen te oni cijelo vrijeme govore, primjerice, da vrata nisu zatvorena. Istodobno, ne uspijevaju promijeniti ni temu ni misli, objasnio je Dr. Cuny.

Operacija, koja je trajala 12 sati, već je izvedena kod dvaju pacijenata, ali u listopadskom broju časopisa Journal of Neurosurgery objavljeni su samo rezultati postignuti kod prvog pacijenta operiranog 2002. godine.

Taj pacijent star 45 godina bolovao je neobične opsesije, mučile su ga nametnute misli praćene osjećajem disfunkcije organa, što ga je činilo tjeskobnim i vrlo deprimiranim. Nakon operacije, on više ne pati ni od simptoma opsesije ni od depresije.
Dr. Cuny ističe da se metoda primjenjuje na najteže slučajeve koji su najotporniji na antidepresive i na biheviorističke terapije - a takvih je otprilike 1 ili 2 posto pacijenta.

Elektrostimulacija je tehnika već rabljena kod liječenja pacijenata oboljelih od Parkinsonove bolesti. Kod njih elekstrostimualcija smanjuje ili uklanja drhtanje, ukrućenost i akineziju (teškoće pri pokušaju da se učini pokret), a koji su tipični za Parkinsonovu bolest. Postupak se sastoji u davanju podražaja visoke frekvencije putem elektroda uvedenih u duboku zonu mozga veličine graška subtalamskoj jezgri.

Od Thoma Yorka do premijera svi žale za Johnom Peelom
Riječi zahvale, počasti i žaljenja nastavljaju stizati nakon što je jučer objavljeno da je umro cijenjeni britanski radijski voditelj John Peel (ovdje život u slikama). On je umro jučer u Peruu od srčanog udara u 65. godini života, a reakcija na njegovu smrt je niz. Thom Yorke iz Radiohead rekao je za Peela da je bio inspiracija te je dodao - «koga ću sada slušati? On mi je nadahnuće otkad sam imao 14 godina. Mislim na tebe. Hvala John Peel». Britanski premijer Tony Blair preko glasnogovornika je poručio ovo: «John Peel je je bio jedinstven, bilo na Radio 1 ili Radio 4. Bio je jedinstven glas u britanskog eteru i koristio je taj glas da iskopa nove talente... i učini ih dostupnima široj publici. Premijer zna da će nedostajati svima». Zahvalu i poštovanje izrazili su i članovi The Smiths i New Order, dok je Bernard Sumner iz Smiths rekao kako «da nije bilo Johna ne bi bilo Joy Division ni New Order. On je bio jedan od rijetkih ljudi koji su bendovima koji su svirali alternativnu glazbu davali priliku da ih se čuje. A on je ostao šampion rubne glazbe kroz cijeli život». Pojavile su se lagano i ružne vijesti vezane uz njegovu smrt. Peelov prijatelj i kolega Andy Kershaw rekao je kako je velikog DJ-a iscrpio raspored rada na Radio 1 i Radio 4 budući je od srpnja radio od 11 navečer do 1 sat iza ponoći. Peel se bio i pojadao Kershawu kako misli da ga BBC marginalizira.

Čaj za bolje pamćenje
Redovita konzumacija crnog i zelenog čaja može popraviti pamćenje, tvrde britanski znanstvenici s Newcastle University.

Njihovo istraživanje je pokazalo da sastojci zelenog i crnog čaja utječu na aktivnost ključnih enzima u mozgu povezanih s pamćenjem.

Znanstvenici se nadaju da će njihovo istraživanje pomoći u razvoju novih tretmana za Alzheimerovu bolest.

Dosadašnja testiranja su pokazala kako čaj ima sličan učinak kao i lijekovi razvijeni za borbu protiv te bolesti.

Utvrđeno je i da sastojci zelenog čaja onemogućavaju stvaranje naslaga proteina u mozgu koje su karakteristične za Alzheimerovu bolest.

Pozitivan učinak zelenog čaja je trajao čak tjedan dana, a crnog samo jedan dan.

Postojećim lijekovima nije moguće izliječiti Alzheimerovu bolest nego samo usporiti njezin razvoj.

Dodatan problem predstavljaju i brojni neugodni popratni učinci postojećih lijekova, pa znanstvenici pokušavaju pronaći odgovarajuću alternativu za njih.


26

utorak

listopad

2004

Klasičar koji se obogatio ljubićima

Da se uspješno mogu u životu jednoga čovjeka spojiti naizgled nespojive profesije: karijera sveučilišnoga profesora klasičnih jezika i ona autora svjetski popularnih bestselera, pokazao je najbolje američki pisac Erich Segal (rođen 1937. g. u Brooklynu), najglasovitiji po romanu prvijencu "Ljubavna priča" koji je od prvog izdanja 1970. g. do danas preveden na tridesetak jezika i prodan u više od 20 milijuna primjeraka.
Svjetskoj slavi knjige pridonijela je i njezina filmska inačica s Ali MacGraw i Ryanom ONealom kao mladim bračnim parom koji je uspio pobijediti socijalne predrasude ali ne i neizlječivu bolest. Taj dirljivi ljubić (koji je oborio još jedan rekord: bio je čak 41 tjedan zaredom na prvom mjestu ljestvice najprodavanijih knjiga u "New York Timesu") sutra izlazi u Večernjakovoj biblioteci ljubavnih romana u prijevodu Omera Lakomice.

Kako je profesor s Harvarda, Princetona, Yalea i drugih najuglednijih sveučilišta dospio u vode popularne književnosti? Što je književnoga povjesničara, teoretičara i prevoditelja starorimske i starogrčke literature nagnalo da se, pošto je napisao niz stručnih knjiga, među kojima je najcjenjenija "Rimski smijeh: Plautova komedija", i preveo s latinskoga četiri Plautove komedije, upusti u borbu za čitatelje sklone posve drukčijem rukopisu?

Put prema lakšoj književnosti vodio je Segala preko filma. Napisao je nekoliko scenarija, najuspješniji 1968. g. za crtani film "Žuta podmornica" nastao prema istoimenoj pjesmi nenadmašnih Beatlesa. I "Ljubavna priča" najprije je zaživjela kao scenarij, a zatim je pretvorena u roman. Planetarni uspjeh toga jednostavno ispričanog, emocijama prepunog ljubića potaknuo je Segala na "proizvodnju" sličnih djela.

Osim nastavka "Ljubavne priče" naslovljenog "Oliverova priča" (junak prve knjige, neutješan nakon smrti supruge, u drugoj dobiva novu priliku za ljubav), zaredali su romani u istoj žanrovskoj matrici i slična čitateljskog odjeka: "Muškarac, žena i dijete", "Generacija", "Doktori", "Samo ljubav"... Stari Grci i Rimljani definitivno su bačeni u zaborav!


Legendary radio DJ John Peel dies


John Peel was one of the UK's most-loved broadcasters
Veteran BBC broadcaster John Peel has died at the age of 65, while on holiday in Peru.
Peel, whose radio career spanned 40 years, was on a working holiday in the city of Cuzco with his wife Sheila when he suffered a heart attack.

He was BBC Radio 1's longest-serving DJ and in recent years had also presented Home Truths on Radio 4.

Radio 1 controller Andy Parfitt said Peel's contribution to modern music and culture was "immeasurable".


'Hugely missed'

He added: "John Peel was a broadcasting legend. I am deeply saddened by his death as are all who work at Radio 1. "John's influence has towered over the development of popular music for nearly four decades.
"Hopeful bands all over the world sent their demo tapes to John knowing that he really cared.

"His commitment and passion for new music only grew stronger over the years. In fact, when I last saw him he was engaged in a lively debate with his fellow DJs over the state of new music today

"He will be hugely missed."

Mr Parfitt told Radio 1's Newsbeat that Peel had been on a holiday of a lifetime when he died.

'Irreplaceable'

He added: "He had gone on holiday with Sheila to a place where he had always wanted to go."




Obituary: John Peel
Listen as Radio 1 announces John Peel's death
BBC director general Mark Thompson said: "We are all very shocked and saddened by the news of John's death.

"He was one of the giants of radio and will be missed, not just by everyone at the BBC, but by millions of listeners of all ages."

Tony Blair's spokesman said the Prime Minister was "genuinely saddened by the news".

He added: "His view is that he was a unique voice in British broadcasting and used that voice to unearth new talent and different subjects and make them accessible to a much wider audience."

Radio 1 DJ Jo Whiley, who presented coverage of the Glastonbury Festival with Peel, paid tribute to her colleague and close friend.

She said: "John was simply one of my favourite men in the whole world - as a music fan and presenter he was simply an inspiration."

Mainstream music

Peel was born in Heswall, near Liverpool, and after completing his military service in Britain in 1962, went to the US where he began working for a radio station in Dallas.


It was because of him I got to hear some of the most obscure but influential music I ever heard

James Dean Bradfield, Manic Street Preachers

He joined Radio 1 at the launch in 1967, and established himself with the late night programme Top Gear.

He became one of the first DJs to give exposure to punk, reggae and hip-hop, before they crossed over into the mainstream.

Peel's programme built up a reputation around the world, and in addition to his Radio 1 programme, he could also be heard on the BBC's World Service.

James Dean Bradfield, lead singer of the Manic Street Preachers, paid tribute to Peel.

He told BBC News Online: "It was because of him I got to hear some of the most obscure but influential music I ever heard.

"He was a lifeline to hearing music I would never have heard otherwise. The service he provided was getting to hear music that you couldn't buy in Cardiff. He was a portal to a whole new world."

He always had his finger on the pulse of the music industry

Michael Bradley, Undertones
Blur lead singer Damon Albarn said John Peel's patronage was "one of the most significant things that happened to us in our careers".

"The world is going to be a poorer place with his sudden departure. I will miss him deeply," he added.

"I want to send my heartfelt sympathy to his lovely family. John's memory will never be forgotten because he had the spirit of music in him."

Favourite record

After announcing Peel's death on Radio 1, the station played his favourite song, Teenage Kicks, by the Undertones.

Michael Bradley, bass player for the Undertones, spoke of his shock on learning of Peel's death.

He said: "He was a very funny, very warm man and we will always be grateful for what he did for The Undertones.

"Personally, I find it incredible what he did for the band and we always got huge pride out of the fact that he said Teenage Kicks was his favourite single.

"He always had his finger on the pulse of the music industry and the fact that Radio 1 played the Undertones, the White Stripes and the Strokes today showed just how relevant he remained throughout his career."




Kad je ljubav na čekanju
Dušan Stanković 25.10.2004, 18:37:07

Istaknuti francuski pisac ruskog porekla Andrej Makin (1957) po treći put u Beogradu. Ovaj mnogo nagrađivan stvaralac, dobitnik pet francuskih književnih priznanja, među kojima i Gonkurove nagrade, (za roman „Francusko zaveštanje“), došao je iz Pariza na Beogradski sajam knjiga, čiji je ove godine počasni gost Francuska. Istovremeno on je na štandu svog izdavača „Paideie“ potpisivao petu prevedenu knjigu na srpski jezik „Žena koje je čekala“. u prevodu Anđe Petrović.
U romanu glavna junakinja je Ruskinja. Drugi svetski rat je odavno završen, ali posledice užasa osećaju se i tri decenije kasnije. U čudesnom predelu ruskog severa, klija, ali se ne razvija neobično osećanje koje nikad nije ni moglo da se obnovi kao ljubav. Žena i muškarac su na suprotnim stranama, rat i mir su stvorili od njih dva sveta koji se sreću samo u magnovenju.
Sudbina pojedinca
- Čini mi se da je ova moja knjiga nešto više nego što je to ljubav - kaže Anri Makin. - Žena čeka i voli čoveka tri decenije, a da joj ljubav ne bude uzvraćena. Sve moje ličnosti u ovom delu obeležene su ratom. Rusija je izgubila tada 25 miliona ljudi. Ko je sve ostao bez ljubavi? Nisu to samo supruge, verenice, roditelji, deca, nego i bliži i daljni rođaci ubijenih, susedi. Naravno, priča može da bude i stvarna, mada je to moja romaneskna ispovest.
Vi se u svakom vašem delu gotovo obavezno vraćate Rusiji:
- Slažem se sa vama, ali je priča univerzalna. Bio sam nedavno u Strazburu i jedna žena mi je rekla da su i Francuskinje ovog kraja doživele istu sudbinu. Hitler je sve muškarce iz ove oblasti mobilisao kao Nemce i poslao ih na istočni front da se bore protiv Rusa. Mnogi su poginuli, druge je Staljin oterao u gulage. Ni Hitler za vreme rata, ni Staljin kasnije, nisu tim ženama kazali šta je sa njihovim muževima ili sinovima.
Sudbina ljudi čiave Evrope, dakle, bila je ista?
- Moderna Evropa je i rođena posle Drugog svetskog rata. To je razumljivo. I sve danas što se dešava još su posledice toga rata, čak i kod vas na Balkanu. Ali mene ne zanima istorija, nego sudbine pojedinaca. Istoričari pišu o opštim događajima, mene su se ticale pojedinačne sudbine. Kad pisac počne da se zanima za neke ličnosti, one više nisu male, one postaju važne osobe u književnosti. Naravno, ako je delo uspelo. Nekada je važniji, recimo, neki mali čovek, nego „drug“ Staljin. To ne znači da ja nipodaštavam istoriju. O „drugu“ Staljinu napisani su tomovi knjiga, a o mojim junacima tek po jedna.
Velika glupost
Kako i kao intelektualac vidite budućnost sveta?
- Svet se kreće prema katastrofi, tako bar kažu neki. Nisu samo u pitanju prenaseljenost planete, ekologija, bolesti, nego još postoji pretnja atomskog oružja. Jer, mi živimo upravo u apokaliptičnom svetu.
Zašto je to tako?
- Amerikanci žele da vladaju čitavim svetom. Ali to je velika glupost. To je nepodnošljivo opterećenje i za silu koja pretenduje da je najjača i da sve može sama. Ovo što kažem je činjenica. Nisam ja od onih koji ne vole Amerikance, ali događaje treba posmatrati nepristrasno. Nemoguće je u tako složenim svetskim i ljudskim problemima biti umišljen da sve može da sredi samo jedna sila. To bi bilo isto kao kad biste vi lično sami pokušali da upravljate čitavom Srbijom i njenom kulturom, privredom, vojskom.
Šta onda da se radi, što bi rekao Černiševski?
- Dostojevski je, međutim, kazao, samo lepota će spasiti svet. Nadam se da će tako biti i da svet neće spasavati politika, religija, a najmanje ratovi...
Šta vera može da učini?
- Vera bi trebalo da ujedinjuje svet. Nažalost ona ga danas razdvaja više nego ikada ranije. Te katolici su protiv pravoslavaca, muslimani protiv hrišćana, suniti protiv šiita...

25

ponedjeljak

listopad

2004

Mera istine
Radovan Karadžić: „Čudesna hronika noći“, IGAM, 2004.

Radnja romana se dešava u Sarajevu uoči Titove smrti. Junak, psihijatar Jaša Crnković, je u egzistencijalnoj krizi: kao sin gonjenog četnika, rođen u zbegu, a sada šezdesetosmaš nesiguran u svoju muškost i ideale, on je ošamućen (umrtvljen) nesavršenošću lične sudbine i društvene stvarnosti. Pokoleban u ubeđenju da se treba latiti „istorijskog posla“ i menjati svet, Jaša oseća da treba da izabere između Zahara, jedinog preostalog prijatelja koji je zaluđen planovima o (psiho)terapijskom ujedinjenju nesrećnih (Srba, Hrvata i muslimana) u idealno društvo, i ludog (jurodivog) Jodže, anđela čuvara i duha zavičaja koji ga vraća pravoslavlju i vitalnosti. Poreklo njegove dragocene supruge Žane, fantastična mešavina nacija i veroispovesti, nagoveštava da je stabilnost bosanskog života lažna, da je silom i Marksom ujedinjenim narodima zajednička još „samo klima, samo kiša“. Jaša uviđa da režim strahuje da svaki idući sukob, od poprekog pogleda do ubistva, može da bude na nacionalnoj (verskoj) osnovi.

Međutim, razlozi Brozovih maničnih nastavljača nisu toliko istorijski: to su sujeta, novac i neko iracionalno, kafkijansko ludilo po čijem zakonu se Jaša začas našao u zatvoru, a mnogi još uvek ne shvataju da je Tito mrtav. Kompozicioni okvir (obgrljavanje) romana motivima porodične brige i ljubavi, implicira junakovo istrajavanje u nadi da će sve doći na svoje mesto, da nijedan, pa ni njegov život nije besmislen.

Uranjajući u perspektive mnogih ličnosti, pripovedač izneverava početnu povlašćenost glavnih junaka. U drugom delu romana, smisaoni potencijal Jašine egzistencijalne krize, kao i filozofski i lirski efekti Žanine i Jodžine uloge potiskuju se u korist društveno-političke analize epohe. Na čitaocu je da, razvijenih predrasuda o mogućim značenjima lajt-motiva izdaje, odlaska i „šišanja“, odluči da li će u ovom romanu da traži književnika, političara ili osumnjičenog.

Razdoblje „ludih dvadesetih“ u američkoj književnosti i „izgubljene generacije“ Sinklera Luisa, Ficdžeralda, Hemingveja i ostalih povratnika iz Prvog svetskog rata nepovratno su potonuli 1929, zajedno sa njujorškim bankama na Vol stritu. Propast je bila sveopšta: uništila je ekonomiju, način života, promenila izgled i snagu najbogatije države na svetu, društvenu klimu, stvarnost i snove njenih ojađenih građana, pa i opsesivne teme aktuelne, savremene književnosti. Angažovani pisci okrenuli su se tzv. socijalnom romanu, a među njima su prednjačili DŽon Dos Pasos, DŽems Farel i DŽon Stajnbek, sva trojica uporno vezivana za levu, levičarsku, pa čak i marksističku književnost.
Da nam se 5. oktobra 2000. nije desilo ono što jeste i da nismo, poslednji u Evropi, uspeli u onome što smo decenijama želeli i sanjali, naša deca bi verovatno i danas učila da je američki nobelovac DŽon Stajnbek bio zakleti marksista, kako je podmetano svim korifejima socijalne i satirične književnosti. Malo je falilo pa da se za komuniste proglase i Karađorđevi ustanici protiv dahija, jer su Aganlija i Kučuk Alija, Mula Jusuf i Mehmed-aga Fočić zaista udarali dvostruke poreze od redovnih, carskih, sultanovih i Portinih, pa su „radnici i seljaci zaista teško živeli“. A možda bi se, u upornom sledu istorijskih podmetanja, moglo razmisliti i o marksističkom pedigreu Mojsijevog pisanja u predanju o Josifu u Egiptu (Druga knjiga Mojsijeva, „Izlazak“), jer i tamo su jevrejski robovi „teško živeli“ i slabo su ih hranili mrski egipatski eksploatatori.
Da sve bude smešnije, ili baš crnje, to podmetanje se junaku ove današnje priče DŽonu Stajnbeku dešavalo i u rodnim SAD, gde slavni američki romansijer prosto nije mogao da se spase od nezasluženog priznanja. NJegov najpriznavaniji biograf DŽekson Benson je zabeležio: „On je tako uporno nazivan marksistom da su čak i marksisti počeli da veruju u to, pa je počeo da dobija pozive da daje priloge komunističkoj i njoj srodnim partijama, kao i molbe da se njegovo ime upotrebi za ’liberalnu stvar’ i tome slično. Kao omrznuto priznanje, ova počast u svoj svojoj upornosti i drskosti nije samo iritirala, nego je na neki način i plašila – bilo je to kao da je čovek usvojen bez njegovog pristanka.“
Stajnbek je rođen 1902. u maloj varoši Salinasu, u kalifornijskom okrugu Monterej. Bio je instinktivno vezan za slobodnu prirodu i zemlju hraniteljku, koju je svojom prozom orao, obrađivao i služio joj kao Vitmen poezijom („Vlati trave“), i pri tom okružen malim ljudima, „oriđinalima“ kao kod Čapeka, Hrabala i Hašeka, baš onim poštenim i dobroćudnim slojem koji u svim finansijskim kataklizmama – od berzanskog kraha u Americi do jugoslovenske inflacije i ratne i poratne kriminalne pljačke – siromaši i propada. To je bio okvir za pripovedanje ovog blagoglagoljivog majstora, koji je baš zbog efektnog i sočnog jezika rano stekao veliku popularnost.
Nije mu bilo ni četrdeset kad je, u praskozorje Drugog svetskog rata, objavio „Plodove gneva“, roman koji je šokirao Ameriku i Amerikance, mada im je kazao ono što su već znali, ali je dao celu sliku (širokih, najširih razmera) istine čiji su se detalji već uveliko odvijali pred svačijim očima. A to je propast sitnih seljaka na sitnim posedima pred najezdom nove „Mek Kormikove“ mehanizacije, njihova prezaduženost kod lihvara što im već kao mač nad glavom drže hipoteku nad njivama, koji su vlasnici i prerađivačke industrije za njihovo žito i voće, pa mogu da obaraju cenu letine do ispod same nule, da i celih pola miliona farmera oteraju ne sa zemlje, nego i iz cele jedne države u drugu, južniju, još neobuhvaćenu njihovom monopolskom šapom. Iz Oklahome u sunčanu Kaliforniju, u dalju, samo privremenu neizvesnost, a zatim, razume se, sigurnu propast. Posle nobelovaca norveških (Hamsun), danskih (Pontopidan), finskih (Silanpe) ili poljskih (Rejmont) i ruskih (Šolohov) koji zemlju slave i blagosiljaju, dobili smo, eto, i američkog laureata koji proklinje život na njoj, od nje i sa njom.
„Traktori su imali svetiljke, jer za traktor nema dana i nema noći, a njegova sečiva prevrću zemlju po mraku i blistaju se po danu. A kad konj prestane da radi i pođe u staju, ostaje još života i životnosti, ostaju dah i toplina, i noge topću po slami, i čeljusti melju seno, a uši i oči žive. No, kad prestane da radi motor traktora, on je mrtav, baš kao i rude od kojih je načinjen. Toplina ga napušta, kao što životna toplina nestaje iz leša. Onda se zatvaraju vrata na garaži, a traktorista se vraća kući u grad, nekih dvadeset milja daleko, i ne mora da se vraća nedeljama i mesecima, jer je traktor mrtav. A to je prosto i zgodno. Tako prosto da iz rada iščezava čudo, tako zgodno da čudo napušta zemlju i njenu obradu, a zajedno s tim čudom nestaju i duboko razumevanje i svaka veza. A u vozaču traktora raste onaj prezir što može da obuzme samo tuđinca koji ima malo razumevanja, a nikakve veze. Jer nitrati nisu zemlja, a ni fosfati; i dužina pamučnih vlakana nije zemlja. Ugljenik nije čovek, ni so ni voda ni krečnjak. On je sve to, no on je više, mnogo više; a i zemlja je mnogo više no njena analiza. Čovek koji je više od svoga hemijskog sastava, čovek što hoda po zemlji, koji navrće raonik zbog jednog kamena, koji pritiska ručicu da bi prevalio neku džombu, koji klekne na zemlju da obeduje; taj čovek, koji je više od svojih elemenata, zna da je zemlja više od svojih sastojaka. No, čovek mašina, koji tera mrtav traktor preko zemlje koju ne zna i ne voli, razume jedino hemiju; i prezriv je prema zemlji i prema samom sebi. Kad se limena vrata na garaži zatvaraju, on odlazi kući, a njegovo ognjište nije zemlja.”
Stajnbekovi jed i jad su, vidi se i ovde, žestoki i sugestivni, epski, gotovo starozavetne snage. On je, kako je u Americi rečeno, bio filozof koji je slušao seljake, nadničare i kopače rovova, i nadničar i kopač rovova koji je govorio filozofski. Dar za likove, priču i jezik ostala su područja njegove najveće snage.

Đorđe Randelj

DVA DŽONA, STAJNBEK I FORD, GNEVOM UJEDINJENA
Građanin Kejn potisnuo farmera Džada

Otkad je filma, malo je romana koji su tako ekspresno i efektno zaživeli na velikom platnu kao Stajnbekovi “Plodovi gnava”. Ova epska hronika, kako ju je definisala Švedska akademija prilikom dodele Nobelove nagrade velikom američkom piscu, objavljena je 1939. a već sledeće godine je pretočena u istoimeni film. Iskusni i agilni producent Deril F. Zenuk je zgrabio roman, njegovu ekranizaciju namenivši DŽonu Fordu, tada uveliko jednom od vodećih holivudskih reditelja. Ispostavilo se da je to bio ne samo hrabar već i mudar potez.
Kad se pojavio, roman koji je angažovano, naturalistički progovorio o stradanju seoskih radnika na farmama srednje Amerike u vreme velike ekonomske krize, nije se svima dopao. Američki kongresmen Lajl Boren je “Plodove gneva” okarakterisao kao “lažnu, crnu i đavolju kreaciju uvrnutog, poremećnog uma”! Srećom, njegov glas nije imao ozbiljnijeg odjeka, a i velikim filmskim studijima (iza njih su stajale velike banke), koji su počeli da se oporavljaju posle opšteg ekonomskog sloma, trebali su veliki filmovi sa velikim američkim temama, kao podsećanje na prošlost i podrška nadolazećem prosperitetu.
“Plodovi gnava” su nominovani u pet oskarovskih kategorija, a osvojili su dva Oskara: DŽon Ford za režiju i DŽejn Darvel kao Ma DŽad za najbolju žensku epizodnu ulogu. Henriju Fondi, koji je glumio Pa DŽada, Oskar je, beleže hroničari, izmakao za dlaku, mada se to smatra njegovom ulogom života. Najčešće, proteklih decenija su “Plodovi gneva” proglašavani najvećim američkim filmom, dok ga, po mišljenju kritike, sa trona nije skinuo Velsov “Građanin Kejn”. Ipak, danas se nalazi na listi “top 10” Američkog filmskog instituta.
Veliki roman i veliki film se ne poklapaju u potpunosti. Lukavi producent je izmenio i cenzurisao kraj: umesto scene sa Rouz of Šeron koja je na svet donela mrtvorođenče, poslednji kadrovi optimistički slave Ruzveltov NJu dil, kroz umetnuti hepiend i reči Ma DŽad: “Mi smo ljudi koji žive. Oni nas ne mogu uništiti, ne mogu nas pobediti. Nastavićemo do večnosti, jer mi smo ljudi.”
I sam Stajnbek je bio skeptičan prema verodostojnosti njegovog romana u holivudskoj verziji. Međutim, cenzorsku epizodu nikome nije uzeo za zlo. Pošto je odgledao film, rekao je: “Zenuk je više nego održao svoju reč. Načinio je čvrst, pravi film, u koji su glumci potpuno zaronili, učinivši ga gotovo dokumentarnim ostvarenjem, podarivši mu oreol tvrde verodostojnosti.” Potvrđuju ovo i reči kritičara DŽozefa Mekbrajda, koji kaže da to što su Zenuk i scenarista Nanijel DŽonson prećutali u scenariju, Ford i snimatelj Greg Toland su nadomestili upečatljivo elokventnom slikovitošću. Kritičari Urlih Gregor i Eno Patalas smatraju da Ford upravo susretu sa Stajnbekom ima da zahvali za svoj najznačajniji ako ne i “najindividualniji” film.
Možda se tajna uspeha ovog filma krije u tome što je “Plodove gneva” kao levičarsku parabolu režirao desničarski američki reditelj, kako iz ovovremene perspektive kaže poznati kritičar Rodžer Ebert. On filmu ipak zamera, a nije usamljen u tome, što je njegova poruka ogoljena, iskazana kroz likove koji izazivaju saučestvovanje, kao i na fascinantnim slikama prirode, tako da posle filma gledalac ostaje ispunjen pre tugom nego besom. Ni Orsonu Velsu se nije dopao Fordov film, smatrajući da je Stajnbekov roman “preobratio u priču o majčinskoj ljubavi”. No, na kraju, “Plodovi gneva”, posle toliko decenija, ostaju remek-delo koje i danas zrači lepotom, upečatljivim likovima i dirljivom dramom, onom istom snagom kao i kad su se pojavili.

Na tržištu se pojavio najnoviji muzički izdanak gospodina Toma Waitsa. Tiho, bez puno pompe i glamura, ovaj album se našao na policama malih i velikih muzičkih prodavaonica. Upravo tako, bez ikakve diskriminacije i “Mali” i “Veliki” su pronašli dovoljno prostora da se usreće ovim novim dugosvirajućim projektom Tom Waitsa.

Nakon prosječnog Jim Jarmuschevog filma ‘Cigarettes and Coffee’ gdje Tom ima vrlo uspješan dijalog s Iggy Popom, bilo je posve za očekivati da će se Waits kao po kakvoj inerciji ponovno vratiti muzičkom studiju i snimanju novog materijala. Tom ima taj “kreativni sat” po kome, kada se prihvati rada na jednom projektu, velike su šanse da će se njegova kreativnost izliti iz čaše i nastaviti dalje, bez zaustavljanja, ka drugom projektu. S Waitsom je to bio slučaj i kada je u osmom mjesecu 1992. objavio ‘Bone Machine’. U isto vrijeme je radio na Bram Stokerovom ‘Drakuli’. Muzika i film… Film i muzika…Ovo su dvije artističke forme koje se poput imena i prezimena mogu vezati uz Tom Waitsa.

Jay S. Jacobs, moj dobar prijatelj i pisac knjige ‘Wild Years –The Music and Myth of Tom Waits’, značajno je primijetio u jednom od naših maratonskih razgovora o Tom Waitsu da Tom pripada grupi kvalitetnih, ali izumirućih muzičara. “Tom Waits živi na moralnim principima”, kaze Jacobs. “Jedan od osnovnih moralnih principa kojih se Tom pridržava, a koji je u izravnoj vezi s muzikom je taj da niti jedan muzičar ne treba biti reklamni pamflet za korporacije”, kaže Jacobs u svome seciranju Waitsove magije. “Tom Waits je uvijek bio glasnogovornik ideje da muzičari nisu stavljeni na planetu Zemlju da se bave takvim pizdarijama koje bi osigurali nekoj kompaniji da proda kompletno farbanje auta za $29.99. Žalosno je vidjeti da je nekim muzičarima mnogo važnije kako će Wall Street reagirati na njihove pjesme negoli neki dječarac koji je potrošio i zadnji cent svoje ušteđevine da kupi album“ kaže Jacobs te nastavlja - “čak i vrlo cijenjeni muzičari pronađu način da se reklamno kurvaju s svojim pjesmama. Tako nije čudno kad recimo Eric Clapton odluči reklamirati Michelob pivo svojom pjesmom ‘After Midnight’”, zaključuje Jacobs.

Album ‘Real Gone’ otvara ‘Top Of The Hill’, pjesma na kojoj se Casey Waits onako “obiteljski “ poigrava s gramofonima skrečajući vinil dok hranitelj obitelji Tom Waits pjeva: “If I had it all to do all over again/I’d try to rise above the law of man…”. U istoj nam pjesmi Tom Waits pokušava otkriti tajnu onoga što smisao života, barem po njegovom shvaćanju, treba biti. Svi mi želimo ići k našem “planinskom vrhu”, no svi mi moramo napraviti odluku na koji način da se domognemo tog “vrha”. Waits je ovom pjesmom, na samo njemu svojstven način, oslikao i trenutno stanje konfuzije u kome se nalazi američko društvo u zadnjih četiri godine. Apsurdne izjave G.W. Bush administrativnog aparata koji ima za cilj da se domogne svoga “vrha” nazivajući rat u Iraku “katastrofalnim uspjehom” mogu pronaći dio sebe u stihu “What’s your throttle made of? Is it money or bone/Don’t doddle or you’ll never get home…”.

Muzički govoreći ovaj je album napravljen u najboljoj tradiciji muzičkog minimalizma. Poetika pisane i izgovorene Waitsove riječi daleko je više komplicirana negoli što je to slučaj s muzikom. Uostalom, muzika je Tom Waitsu uvijek bila transportno sredstvo da se na najbrži način njegove misli prebace u neispoliranu formu muzičkog izraza. Cijela poanta je u tome da i na ovome albumu (pjesme poput ‘How’s It Gonna End’, ‘Metropolitan Glide’, ‘Sins Of The Father’, ‘Circus’ ) Tom posve jasno želi našu pažnju usmjeriti k osnovnoj strukturi pjesme. Nastavak je to nečega što je Tom i prije radio na svojim albumima; pokušaj da pjesme imaju jak i moćan efekt na onoga tko ih konzumira.

Za nekoga Waitsove pjesme mogu biti spasitelji, a za nekoga ubojice. Nešto poput vožnje u ambulantnim kolima gdje vam ubrizgaju dozu injekcije koja vam spasi život, a s druge strane može se dogoditi da ambulatna kola zakasne i da vas to košta života. Zato je Waitsova tamna strana tu, da nam kaže nešto i o umiranju i stradanju jer nismo svi predodređeni da preživimo i to treba prihvatiti na najnormalniji mogući način. Tako u pjesmi ‘Dead and Lovely’ Tom pjeva o djevojci iz srednjeg staleža koja se naivno zaljubljuje u bogatog tipa misleći da je njegov osmijeh nešto najbolje što joj se desilo u životu. No, priča ide dalje i Waits nam objašnjava nepredvidivost gdje se i iza najmoćnijeg osmijeha može vidjeti ubojica. U ovoj pjesmi se može vidjeti i sličnost između Nick Cavea i Tom Waitsa. I jedan i drugi su spremni da ne private život kao nasmijanu stvarnost već da ga vide više kao mračni tunel na čijem se kraju, s vremena na vrijeme, može vidjeti svjetlo. Ono što je i jednom i drugom svojstveno, je i to da su i jedan i drugi sposobni da izađu s najljepšim mogućim ljubavnim stihom u trenutku kada pomislimo da je samo mrak oko nas.

Na ovome albumu, Tom Waits je na vrlo moćan način stavio jednakost između prolaznosti i ljubavi. To se možda ponajbolje može vidjeti u pjesmi ‘Green Grass’ gdje Waits na njemu svojstven poetičan način pjeva: “Lay your head where my heart used to be/Hold the earth above me, lay down in the green grass/ Remember when you loved me…/ Don’t say good bye to me, describe the sky to me/And if the sky falls, mark my words-we’ll catch mocking birds…”. Ukratko, Tom Waits je i na ‘Real Gone’ ostao dosljedan kako svome zvuku, tako i svojoj životnoj filozofiji po kojoj nema šanse da vam se desi da ne možete kupiti kartu za Stingov koncert koristeći American Express, jer, bože moj, Sting prihvaća samo Visa kreditnu karticu.

Cijeli ‘Real Gone’je zapravo zbirka mraka, ovisnosti, surove realnosti, napuštenosti, straha, ljubavi, morala koji ne može biti sačuvan u formi u kojoj su nam to zakoni čovjeka odredili. Ne treba se čuditi što je najbolje godišnje doba za objavljivanje Tom Waitsovih albuma, kao po pravilu, ili jesen ili zima. To su godišnja doba kada se jasno prepoznaje bol začinjen jakim svjetlom i ljutim glasom ovog kalifornijskog lučonoše istine i malog zadovoljstva koje se može vidjeti u punom svjetlu samo ako se pjeva o običnom čovjeku, običnom smrtniku.

Produkcijski govoreći, ‘Real Gone’ bi se vrlo lako mogao nazvati “obiteljskim albumom” jer su ga uz Tom Waitsa radili njegova supruga Kathleen Brennan te Sullivan, Casey and Kellesimone Waits. Ako se tome doda i to da je omotnica ovoga albuma napravljena od strane Julianne Deery, dugogodišnje prijateljice bračnog para Waits, onda se da zaključiti da je ovo zapravo klasičan Tom Waits album gdje nije samo važan finalni produkt već i sama priprema u njegovom realiziranju. U slučaju Tom Waitsa , privatnost i okruženost ljudima u koje ima dosta povjerenja da tu njegovu privatnost neće ogoliti niti jednoga trenutka, ključan je faktor njegovog uspjeha. Za sve nas ostale smrtnike, šansa da preslušamo bilo koji od njegovih dugosvirajućih remek djela bit će najbliže što se možemo približiti ovom muzičkom geniju. Zaključak je da kupovinom ‘Real Gone’ kupujete i jedan od najboljih albuma 2004.

Ispravljene Don Kihotove greške
ponedeljak, 25. oktobar 2004.




Povodom obeležavanja 400. godišnjice objavljivanja prvog izdanja Servantesovog romana ''Don Kihot'' pre nekoliko dana predstavljeno je novo izdanje tog dela, koje sadrži beleške, kritike i filološke ispravke.

Novo izdanje objavljeno je u 2 toma na 3.000 stranica. U prvom delu je originalno delo sa beleškama, a u drugom delu su predstavljene kritike i ilustracije iz originalnog izdanja, stare mape s "cestama Manče", kao i slike srednjovekovne odeće.

Na stotine stručnjaka od Meksika do Moskve nekoliko godina je pripremalo novo izdanje ovog remek-dela sa ciljem da se greške počinjene u dosadašnjim izdanjima isprave. Greške su bile brojne i javljale su se od prvog izdanja 1605. godine , kada je iz naslova prvog poglavlja izostavljen pridev "hrabri", kojim je Servantes svog junaka želeo da opiše kao "čuvenog i hrabrog plemića Don Kihota od Manče".

Ta je greška po prvi put ispravljena u novom izdanju. Ispravljeno izdanje romana ''Don Kihot'' sa dragocenim dodacima objavio je Institut Servantes, međunarodna organizacija za unapređenje španske kulture.

K.M.

Marina Abramović Svoj bol iznosim na scenu
Intervju je počeo ovako:

Marina, sa vama su uglavnom razgovarali o vašim radovima. Volela bih da za „Blic“ ispriačate svoju ličnu priču.
- Kruna ili pismo?

Kruna.
- Dobro, dobili ste. Dakle, ovo je moja lična priča, za čitaoce „Blica“.

Počnimo od rođenja, roditelja, vaše potrebe da se oslobodite discipline...
- Rođena sam pre vremena. Kilo i devetsto grama. Bila sam u inkubatoru. Predali su me dali baki, jer su majka i otac gradili karijere. Nikad nisam sisala, jer je majka dobila sepsu od ostatka placente u stomaku i umalo nije umrla. Mnogo kasnije, kad je protestovala zbog mojih provokativnih performansa rekla mi je da je dok me je nosila sanjala da je rodila veliku zmiju. Do šeste godine, bila sam kod bake. Roditelje sam viđala samo na rođendan i za slavu na koju su tajno dolazili jer su bili komunisti. Nikad me majka nije ni poljubila ni zagrlila. Snimajući je - za performans „Balkanski barok“, koji sam imala na Venecijanskom bijenalu - pitala sam je zašto me nikad nije poljubila. Odgovorila je da me ne bi razmazila i da, uostalom, ni njena majka nju nikad nije poljubila. To je na mene ostavilo dubok emocionalni trag. Nedostatak ljubavi me je oštetio za čitav život. Pokušavala sam da ga kompenziram u svom radu.

Kad ste se vratili u roditeljsku kuću?
- Kad sam ja imala šest godina, rodio se moj brat i uzeli su me od bake.

Više niste bili usamljeni?
- U crnogorskoj porodici sin je svetinja i sva ljubav bila je ka njemu usmerena.... Reakcija je bila spontana. Izbili su mi modri pečati po koži, dobijala sam krvarenje iz nosa. Kad bi mi ispao mlečni zub, krv se nije zaustavljala. Odveli su me u bolnicu misleći da imam hemofiliju i da ću da umrem. Bila sam godinu dana na klinici. To je najlepši deo mog detinjstva! Sva pažnja odjednom bila je okrenuta ka meni. Nisam bolovala od hemofilije. Imala sam hemorabiju koja je u pubertetu prestala.

Od koga ste nasledili duhovnost?
- Od moje bake koja je vreme provodila u crkvi. Brat mog dede je patrijarh Varnava, mučenik...

Potreba da se oslobodite porodičnih okova ne jenjava?
- Kad su se konačno razveli, majka je postala još stroža. Kao major JNA, nametala je rigoroznu disciplinu. Osećala sam snažnu potrebu da se izborim za sebe, svoj vazduh. Sećam se da sam u dvanaestoj godini kupila dvesta kutija najgoreg braon imalina i njime izmazala zidove i vrata svoje sobe. Kad je majka ušla u nju, vrisnula je i ustuknula. Trenutak kad sam konačno ogradila svoju teritoriju, odbranila svoju privatnost i ličnost. Moji performansi su vid oslobađanja. U njima sam uradila sve ono što mi je bilo zabranjivano.

Slobodu osvajate u Amsterdamu?
- Biti nag, seći zvezdu na svom telu, paliti kosu... u Beogradu je bilo nezamislivo. U Amsterdamu je sve bilo dozvoljeno. Holandija je i danas takva. Nigde ne možeš da kupiš gornji deo kupaćeg kostima. Prodaje se samo donji... Odjednom sam osetila neograničenu slobodu. Morala sam sama svoje granice da postavljam, da ih testiram. Kad sam počela da radim sa Ulajem, živeti od performansa značilo je, bukvalno, gladovati. Tad performanse niko nije plaćao.

Vaš rad sa Ulajem bio je zapravo vaš život?
- Pet godina smo Ulaj i ja živeli u atomobilu. Iskonski, totalno. No, Ulaj nije izdržao. Ostavio me je. Ponovo snažna bol u meni. Sve što sam potom radila u performansima bilo je zapravo da tu novu bol pobedim. Stalno sam plakala. Ali, nikad nisam pristala na kompromis. Teško je bilo doći do sadašnjeg trenutka kada performans može da se proda. Mogu da kažem da poslednjih deset godina živim dobro.

Sećate li se momenta kad ste Ulaja preboleli?
- Imala sam 40 godina kada me je ostavio. I nijedan svoj rad. Odjednom, ostajem totalno sama, i bez njega i bez dela. Mogla sam jedino da tu svoju bol stavim na scenu, da ga tako izbacim iz sebe.

Kao u realnom teatru?
- Teatar je neprijatelj performansa, jer je lažan. Ja sam na sceni iznela svoj život bez trunke glume. Prikazujuću svoju biografiju, oslobađala sam se bola.

Igrate li često sopstveni život?
- Svake tri četiri godine, novu verziju. U najnovijoj, koju sam pre neki dan izvela u Rimu, otišla sam korak dalje. Na moje insistiranje potpisala sam da nemam pravo veta ni na jednu scenu, da direktor pozorišta može da napravi remiks po svom nahođenu u svakom detalju. Posve sam svoj ego predala drugome. Plašila sam se toga, ali dogodio se fenomenalan oslobađajući čin. Odjednom ja za sebe više nisam bila odgovorna. On je napravio miks po svome, tako da je čitav moj život (igraju ga moji studenti) i meni samoj bio nov.

Da li vas je plašio povratak u Beograd?
- Uopšte nisam nameravala s njim da se suočim. Ali, na retrospektivi u Japanu, direktor muzeja mi je rekao da hoće da finansira moj novi rad, uz uslov da ga realizujem u Beogradu. Dao mi je veliki novac za taj projekat. Došla sam ovde, angažovala grupu „Baš Čelik“ sa Srdanom Golubovićem, filmskim režiserom. Tako je nastao rad „Računajte na nas“ (emitovan na ovogodišnjem Oktobarskom salonu, prim. nov.)

Kažete da je taj vaš rad najoptimističkiji do sada?
- Lica mališana u njemu zrače kao bljesak Tesline kugle. Ona su naša budućnost i naša energija. Ujedinjene nacije su laž i smrt. Himnom UN koju deca pevaju diriguje skelet!

Da li ste religiozni?
- Ne verujem u religiju. Ona je za mene institucija, a sve u vezi s institucijama ne volim, ali jesam spiritualan čovek. Zanimaju me stanja svesti koja se postižu na Svetoj Gori, asketizam, tibetanski budizam... koji je, možda, jedan od trenutno najhumanijih koncepata.

Koje psihofizičke vežbe upražnjavate tokom priprema?
- Nijednu posebnu. Znaš, kod mene je sve proističe iz psihe, ništa nije fizički tretirano. Fizički, čovek može beskrajno da se priprema, ali ako mentalno nije spreman, nema vajde i smisla.

Stalno prelazite granice izdržljivosti. Svesno ste se samopovređivali, dopuštali da vas publika povređuje, čak uzimali lekove za šizofreničare... Zbog čega?
- Zar vam ja izgledam bolesno?

Naprotiv. Delujete da pucate od zdravlja.
- Zato što je moja svest apsolutno čista. Ne pušim, ne pijem, čak ni crnu kafu. Do stanja čiste svesti dolazim uzdržavanjem od hrane, meditacijom, psihofizičkim vežbama. Svest kontroliše telo, a ne obrnuto.

22

petak

listopad

2004

Jhumpa Lahiri

Ashoke Ganguli, Indijac iz Calcutte, dobio je stipendiju na MIT-u, Massachusetts. Prije odlaska u obećanu zemlju, u domovini je doživio nesreću s vozom pri čemu su spasioci u njegovoj ruci uočili zbirku priča Nikolaja Gogolja. Godinama kasnije, iz zahvalnosti i poštovanja, bračni par Ganguli svojem će djetetu nadjenuti ime Gogolj, a Gogoljevo odrastanje bit će obilježeno neobičnim imenom i tjeskobom roditelja koji vrlo nesigurno interioriziraju tuđu kulturu. Boreći se sa stigmom svojega imena te s intelektualnim i emocionalnim sazrijevanjem unutar elitističkog bijelog svijeta, pohađa Yale, zaljubljuje se u bogatu bjelkinju s Manhattana, ali i dalje se osjeća kao drugorazredni Amerikanac. Pokušavajući doprijeti do najdubljih ožiljaka pripadnika druge generacije imigranata i opisujući život indijske obitelji te introspektivnog mladog Indijca, Jhumpa Lahiri slaže minuciozan i hipersenzibilan mozaik različitih kultura, te se još jednom pokazuje kao spisateljica nevjerojatne elegancije i senzibiliteta. IMENJAK Jhumpe Lahiri priča je o životu u stranoj kulturi, težini asimilacije te o jednom od najvećih životnih zadataka, ostvarivanju vlastita identiteta.

Leopold Blum 100 godina u velikoj šetnji Dablinom
Kad umrem na mome srcu biće napisano: Dablin - rekao je nekome jedared Džejms Džojs, valjda najslavniji Dablinac, koji je život proveo u jednoj vrsti nimalo nežnog izgnanstva. Ali, ispostaviće se da je I PORED SVEGA ta ljubav obostrana. Svedoči o tome mnoštvo pojedinosti, jedna naročito. Godinama već, naime, na dan 16. juna ceo taj veliki i na svoj irski način lepi grad izađe na ulice, i pomognut hordama strasnih turista krene stopama Leopolda Bluma, Džojsovog junaka iz Uliksa, istim onim putevima koje je taj njihov slavni, imaginarni sugrađanin prema piščevoj uobrazilji prošao u samo jednom danu svog (književnog) života, 16. juna 1904. "Blumzdej", kako se zove ta svetkovina kada život krene da oponaša fikciju, i ove je godine počeo tradicionalnim doručkom od životinjskih iznutrica - Blumovom omiljenom hranom, među kojom osobito mesto pripada ovčijim bubrezima sa roštilja, koji su njegovo nepce palili "finim ukusom urina" - da bi se sve nastavilo slavljem velikih razmera, sadržaja i oblika. Ova je godina, razume se, imala tu posebnu crtu jer je u pitanju bila stogodišnjica Blumove šetnje. Evokacija je dobila na bogatstvu ideja, i sad će njen drugi vek, od idućeg leta, imati slatku muku da nadmaši viđeno.
Ovom podsećanju valja dodati jednu fantastičnu činjenicu: Beograd se, kako znamo, takođe bio umešao, obeleživši stoti "Blumzdej" na svoj način, stavši tako u red svetskih kulturnih gradova.
Ali, čitavi ovaj dugi uvod ima - sad kad počinje Beogradski sajam knjiga - samo jedan smisao: da podseti na to da je beogradsko obeležavanje slavne šetnje Leopolda Bluma bilo poduprto drugim izdanjem Džojsovog Uliksa (Geopoetika, Beograd), u prevodu profesora Zorana Paunovića, koji je sa ovim komplikovanim, teškim piscem očigledno "na ti". Njegov je rad - koji pored briljancije u prevodu, za šta je dobio "Lazu Kostića", podrazumeva i razgovetna tumačenja - taj je rad, dakle, novim generacijama srpskih čitalaca umnogome olakšao pristup Uliksu, toj "bibliji", ili kako već hoćete, književnog modernizma.

Paučina prokletstva

Na duboko očajanje poštovalaca lika Šerloka Holmsa - da li zato što je piscu dojadilo, ili zato što unutraša logika misterije nalaže da tajanstvena figura kakav je slavni detektiv po sebi bio, u jednom času mora da iščezne - tek Artur Konan Dojl je svog junaka umorio na način koji uliva sumornu jezu beznađa. Duboko simbolično, 1893. Holms je u zagrljaju profesora Morijartija, genija zločina i jedinog nepobeđenog prtivnika, nestao u vrtlogu Rihenbahovih vodopada u švajcarskim Alpima. Kraj?
Osam godina kasnije, 1901. doktor Dojl je sa dobrim prijateljem Bertramom Flečerom Robinsonom provodio prijatne dane u Norfoku, u grofoviji Devon, uz golf i zanimljive razgovore. Tako se stiglo i do Robinsonovih uspomena iz ovog pejzaža gde je odrastao na hranljivoj dijeti sačinjenoj od drevnih tajanstvenih narodnih legendi i jezivih bajki. Dojla je su od svega naročito zagolicale mnoge priče o džinovskim psima, koji su poput kakavih demona užasa jezdili devonskom močvarom, loveći zalutale duše.
Kako da jedan vitorijanski pisac, po kolektivnoj svesti, dakle, naklonjen misterioznim zagonetkama bez odgovora i ledokrvnim, folklornim metforama o dobru, zlu i najstrašnijim devijacijama ljudske ćudi, ne baci oko na ovakav divan materijal za roman. Ali, sad, jedini književni lik kadar da se nosi sa takvom riznicom strave, bio je već upokojen. Valjalo je oživeti ga, elegantno i vešto. Dojl se dosetio da priču smesti u vreme pre katastrofe na vodopadu. Ali čak i tako su obožavatelji žedno prigrili "reanimaciju" svog heroja. Tako će, u časopisu "Strend", od 1901 do 1902. u nastavcima početi da izlazi možda najpopularnija knjiga o mnogovoljenom Šerloku Holmsu. A ništa manje srećan bio je urednik časopisa čiji je tiraž trenutno skočio na 30.000 primeraka. Iste 1902. ovo delo je integralno objavio engleski izdavač DŽordž NJunis.
Roman "Baskervislki pas" koji nas od naredne srede očekuje na kioscima, počinje na onaj vrlo prepoznatljiv način od koga se svakom "holmsologu" milina po srcu razliva, a neki "rođački" glas mu šapuće - Šerlok je opet u gradu. Dok detektiv i beznadežno predvidljivi doktor Votson sede i igraju se igre pogađanja na osnovu štapa koji je nepoznati posetilac zaboravio i njihovom odsustvu, ličnost koja će nas skrenuti u pracu najnovije misterijije upravo se penje uza stepenice čuvenezgrade u Bejker stritu 221 b. Hiljadu puta smo te redove pročitali sa nesmanjenim uživanjem, baš zato što smo zanali kuda nas vode.
I tako se klupko odmotava... Doktor Mortimer, sreski lekar u blizini "Baskervil Hola", starog imanja plemenite porodice Baskervil, upoznaje detektivski par sa legendom o "plemenitoj" ćudi baskervislkih predaka. Čukun-čukun deda današnjeg lorda Henrija, ser Hugo Baskervil, nemoćan da odoli svežini i čarima mlade seljanke, polazi u lov na devojku i zatvara je u "Beskervil Hol". Jedne maglovite noći nesrećnica pokušava da utekne kroz devonsku močvaru. NJen "vlasnik" je progoni na konju, ali iste noći gubi život na najneobičniji i najjeziviji način - kao plen neprirodno velikog, krvožednog psa o kome navodni očevici još jedino umeju da kažu kako mu u gustoj tami sablasno svetlucaju zle oči. Zbog gnusnog dela Huga Baskervila, zla kob se poput nevidljivog vela spušta na čitavu porodicu - kroz generacije, do dana kada naša priča počinje.
Svi elementi engleske gotske tradicije su tu - drevno imanje, porodica "plemenite" krvi, strašna tajna iz prošlosti, prokletstvo i zavodljivo tkana paučina narodnih legendi koje nude jezivi odgovor. A on obično govori o neiscrpnoj kazni za nekada počinjeno zlo.
Pre nego što će početi sa "Baskervilskim psom" Konan Dojl je sa Robinsonom obavio još jedno "studijsko" putovanje po Dartmuru. Obišli su stare posede - "Bruk Mejnor", "Grimspaund", "Čajlds Tum" (dečji grob) i Fok Tor Majers - svi oni mogli bi biti model za "Baskervil Hol". Postoje podaci da je roman isprva bio zamišljen kao koautorko delo Dojla i Robinsona. Ipak, svi se slažu da ga je majstor detektivskog žanra napisao sam, dok knjiga ipak nosi posvetu dragom prijatelju koji je bio od ogromne "kustoske" pomoći.

Vlastelin ili šofer?
Neodoljivo je zapitati se da li je porodica Baskervil zaista postojala. ni skloniji shvatanju da se rešenja neretko nalaze u neposrednom, "banalnom" okruženju, kažu da je inspiracija za ime bio Hari Baskervil, vozač koga su Dojl i Robinson unajmili da ih vozi po širokom i močvranom prostranstvu Devona. Zaista se zna da je Robinson kasnije ovom šoferu poklonio primerak romana sa posvetom koja je glasila "Hariju Baskervilu, uz izvinjenje što je njegovo ime ovde upotrebljeno".

Duh mrtvog psa
Među mogućim izvorima za "Baskervilskog psa" je legenda o porodici Kabel sa imanja "Bruk Mejnor". Jedna verzije te priče kaže da je ser Ričard Kabel iz te loze sklopio pakt sa đavolom. Navodno je ovaj plemić viđen kako na vrancu jaše devonskom močvarom, prateći psa koga je poslao njihov zajdnički gospodar. Po drugoj verziji Kabel je bio nasilan prema svojoj ženi. Jednom, kada je pokušala da pobegne preko močvare što je opasavala njihovo imanje, gospodar Kabel je uhvatio i usmrtio, zajedno sa njenim kučencetom. Legenda pripoveda da je Kabela do kraja njegovog prokletog života proganjao duh mrtvog psa.

U penziju posle smrti

DOK je Šerlok Holms nepogrešivo sprovodio svoje istrage i sa neverovatnom lakoćom otkrivao zločince, nije ni slutio da je stalno bio u "smrtnoj opasnosti". No, paradoksalno, nije pokušavao da ga likvidira neki zločinac, već sam Konan Dojl - lično!
U svetskoj literaturi takav slučaj nije zabeležen: autor nastoji da se otarasi svog glavnog junaka koji mu je doneo i slavu i novac!
No Šerlok Holms je u jednom trenutku postao dosadan Arturu Konanu Dojlu, kao što neko drugo drago biće ponekad dosadi onom koji ga je obožavao. LJubav je, malo-pomalo, presahla.
- Bio sam čvrsto odlučio da završim sa Holmsom, jer sam osećao da moja energija, moja književna kreativnost ne može da bude apsorbovana jednim jedinim sižeom. To bledo i ćosavo lice, ta visoka i mršava silueta zauzimala je u mom duhu neuobičajeno mesto.
Dojl je želeo da posveti i drugim strastima. Privlačile su ga i automobilske trke, godine 1911. čak će mu se pružiti prilika da sa svojim "20 CV ditrih loren" učestvuje na reliju princa Henrija: Hamburg - Keln - Minster - Sautempton - Edinburg - London. Na kraju krajeva, želeo je da se ogleda i u drugim literarnim žanrovima, čak u poeziji!
I "zločin" je, najzad, počinjen. Piščeva žena Lujza bila je tuberkulozna, pa se bračni par Dojl zbog toga nastanio u švajcarskom gradu Davosu decembra 1892. godine. Tu će njih dvoje živeti nepune tri godine, ali pisac neće oklevati: već u oktobru 1893. u "Strand" magazinu biće objavljena pripovest "Poslednji problem" u kojoj će izvesni Moriarti gurnuti Šerloka Holmsa u jednu provaliju u planini Rajhenbah. Tako je slavni detektiv završio na neslavan način posle 26 briljantnih istraga, napisanih tokom jedne decenije.
"Neću morati da ga oživim bar nekoliko godina. Toliko sam se njim predozirao da se osećam kao da sam se prejeo masne guščje paštete, gadi mi se i od same pomisli na njegovo ime", pisao je Dojl jednom prijatelju.
Osećanje čitalačke publike nije bilo ni približno tako. Cela Engleska pala je u duboku žalost, koja je trajala punih sedam godina. Pisac ni najmanje. On je nastavio da se odmara u Švajcarskoj, zatim je skoknuo do Amerike, pa do Afrike, držeći predavanja ili upoznajući nove krajeve. Ponekad je na tim putovanjima zapadao i u neprilike: 1900. godine obreo se u ratnom vihoru u Južnoj Africi, za vreme Burskog rata. Poželeo je, čak, da bude dobrovoljac, ali ga nisu primili u vojsku.
A Engleska je tugovala i dalje za Šerlokom Holmsom. Piščeva majka Meri takođe. NJoj za ljubav pažljivi sin napisaće 1901. godine "Baskervilskog psa". To je ujedno i prvi duži tekst o poduhvatima Šerloka Holmsa, dotadašnji su bili znatno kraći jer je kraća forma više odgovarala Konanu Dojlu, kao da mu je nedostajalo spisateljskog daha.
Ali, lukav je bio Dojl. Nije on oživeo Šerloka Holmsa. Radnja "Baskervilskog psa" događa se pre nego što ga je onaj skot gurnuo u pravaliju u švajcarskom bespuću. Bila je to, dakle, jedna stara neispričana priča.
Samo, ko da prevari ostrašćene čitaoce? Shvatili su oni da je Dojl blizu da konačno popusti. A on se u međuvrermenu "zamajavao" dogodovštinama narednika DŽerarda, možda mu je i taj bio dosadio. I konačno, 1903. godine u magazinu "Strand" pojavila se "Prazna kuća": Šerlok Holms je oživeo, punu deceniju posle smrti.
Posle toga uslediće još 22 njegove istrage, ali Konan Dojl nije promenio mišljenje o svom junaku. I dalje mu je on bio dosadan. No, gurnuti ga ponovo u neku provaliju ili ga likvidirati na neki drugi način nije imalo smisla.
"Treba reći da su oni koji su počeli da čitaju Šerloka Holmsa kao maloletnici odrasli i sazreli, a da sada njihova deca, u njihovom nekadašnjem dobu, čitaju te iste dogodovštine u istom časopisu. To je zaista neobičan primer strpljenja i odanosti britanskih čitalaca", pisao je Dojl 1927. godine, kada je "Strand" tražio od svojih čitalaca da izaberu dvanaest najboljih istraga Šerloka Holmsa.
Prvi svetski rat biće dobar razlog da se Dojl još jednom otarasi svog junaka. U "Poslednjem podvigu", 1917. godine, on će ga penzionisati! Ali, ni ovo lukavstvo neće mu biti od pomoći: počev od 1921. do 1927. on će napisati još dvanaest istraga pod zajedničkim naslovom "Arhiv Šerloka Holmsa" Poslednja će biti objavljela u "Liberti" magazinu u martu 1927.
Konan Dojl je umro 7. jula 1930. Na njegovom grobu napisan je epitaf koji u slobodnom prevodu glasi: "Ostvario se moj plan/ ako sam omogućio sat radosti/ detetu koje čeka da postane čovek/ ili čoveku koji je još dete."
Konana Dojla odavno nema, Šerlok Holms još živi. Ko je kome "došao glave"?

Profesor Holms
LIK Šerloka Holmsa, kažu znalci, nastao je iz "medicinskih razloga". Dojl je završio studije medicine i desetak godina, pre nego što je postao pisac, radio je kao lekar.
A za medicinu se, izgleda, pošto je poticao iz umetničke porodice, opredelio zahvaljujući doktoru Brajanu Čarlsu Valteru, koji je 1875. došao kod Dojlovih kao podstanar, da bi kasnije postao porodični lekar.
Na studijama medicine, pak, najomiljeniji piščev profesor bio je dr DŽozef Bel, koji je u potpunosti ovekovečen u liku Šerloka Holmsa.

OSTATI CIST U PRLJAVOM SVIJETU !!!

Četiri godine nakon što se s romanom Derviš i smrt uspeo na književni Olimp, Meša Selimović je objavio Tvrđavu, briljantan roman što je po nekim mišljenjima i bolji od glasovitog prethodnika. Riječ je o romanu koji je u odnosu na Derviš i smrt jednostavniji i nekako lakši. Ako je Derviš - po riječima samog autora - bio oratorij, onda je Tvrđava sonata.
Meša Selimović: "Život ovog naroda je glad, krv, muka; bijedno tavorenje na svojoj zemlji i besmisleno umiranje na tuđoj"

Milorad Pavić je u jednoj biografskoj bilješci zapisao kako je do romana Hazarski rečnik bio najnepoznatiji pisac u ondašnjoj Jugoslaviji, da bi nakon publiciranja ovog romana postao - najpoznatiji. Mogao bi se ovaj aforizam mutatis mutandis komotno primijeniti i na Mešu Selimovića. Do romana Derviš i smrt nikome nije izgledalo da Meša Selimović spada među najvažnije pisce tadašnje SFRJ, no odmah nakon što je ovaj roman objavljen, stvari su se potpuno promijenile. Selimović osvaja faktički sve važne onodobne jugoslavenske književne nagrade, a grupa kolega-pisaca čak ga je nominirala i za Nobelovu nagradu. Bila je to za Selimovića zasigurno sasvim nova situacija: njegov se novi roman željno iščekivao, a očekivanja su bila iznimno velika. Godine 1970. objavljena je Tvrđava, a očekivanja su zadovoljena, pa čak i nadmašena - Selimović je dokazao da nije pisac jedne knjige.

Bašeskija Tvrđavu je izvorno inspirisao isti onaj autor o kojem je Sidran napisao jednu od svojih najslavnijih pjesama. Riječ je, naravno, o skromnom Mula-Mustafi, što druge želje nema već/ tiho da bude, i još tiše ode, kad dođe čas, o Bašeskiji. Sam Selimović je prvo izdanje Tvrđave opremio slijedećom bilješkom po naslovom Piščeva napomena: "Tvrđava, roman, napisan u vremenu od 1967. do 1970. Ovo je trebalo da bude roman o Mula Mustafi Bašeskiji. Odatle dosta imena i podataka iz njegove hronike. Ali dok sam pisao, nametnule su mi se druge ličnosti, naročito Ahmet Šabo, Mahmut Neretljak i Šehaga Sočo. Prva glava je u početku (u prvoj verziji) napisana kao ispovijest Mula Ibrahimova, poslije sam sve prenio na Ahmeta Šabu. Tvrđava je pandan Dervišu i smrti. Tvrđava je svaki čovjek, svaka zajednica, svaka država, svaka ideologija. Glavni junak romana, Ahmet Šabo, želi da nađe most do drugih ljudi, da izađe iz tvrđave, jer zna, razdvaja nas i uništava mržnja, održaće nas samo ljubav, ili makar vjera da je mogućno ma kakvo sporazumijevanje među pojedincima i zajednicom. Vođen tom vjerom i željom, on ostaje vedar i moralno čist. (…)"

Zanimljiva je ovdje Selimovićeva autorska komparacija svoja dva velika djela. Tvrđava je po njemu, dakle, pandan (po Klaiću - stvar koja se može staviti uz bok drugih stvari; što spada uz nešto; par, drug, "slika i prilika", nešto jednako, isto) romanu Derviš i smrt. Ovom frazom kao da je naslućen dio sudbine ovog djela. Zbilja se najčešće o Dervišu i o Tvrđavi govori u paru, gotovo kao da je riječ o dijelovima istog ciklusa, o nastavcima. A ipak, mada je riječ o romanima iz kojih se zrcali slična vizija svijeta, oni se suštinski razlikuju. Tiče se ta razlika i književnog postupka i atmosfere i filozofije. U Dervišu i smrti, recimo, poglavlja nemaju naslova, no svako se otvara motom iz Kur'ana. Devetnaest poglavlja Tvrđave imaju vlastite naslove - poglavlja u Tvrđavi su znatno samostalnija, a ta je labavost strukture zapravo vrlo moderna. Čvršće strukturirani Derviš i smrt čita se u svojevrsnom grču svečane ozbiljnosti, dok Tvrđavu karakteriziraju i specifičan gorki humor te nekakav melange nade i optimizma što se odupire egzistencijalističkoj strepnji.

Isto tako, Tvrđava je, usprkos svemu, "vedriji" roman: u Dervišu je smrt besmisao kao i život, dok Tvrđava smisao nudi u ljubavi (kraj pretposljednjeg poglavlja Tvrđave kao da je direktna antiteza čuvenom kraju Derviša i smrti: "Odlučio sam se za ljubav. Manje je istinito, i manje vjerovatno, ali je plemenitije. I ljepše: tako sve ima više smisla. I smrt. I život."), a životna linija vodilja Ahmeta Šabe jest ono što negdje ističe upravo Meša Selimović: ostati neuprljan u jednom prljavom svijetu.

Metafizički zavičaj U jednom obimnom novinskom razgovoru Selimović je kazao one poznate riječi: "Bosna je moja velika stalna ljubav i moja povremena bolna mržnja. Bezbroj puta sam pokušavao da pobjegnem od nje i uvijek ostajao, iako nije važno gdje čovjek fizički živi: Bosna je u meni, kao krvotok. Nije to samo neobjašnjiva veza između nas i zavičaja, već i koloplet naslijeđa, istorije, cjelokupnog životnog iskustva vezanog za ovaj kraj, iskustva mog i tuđeg, dalekog, koje je postalo moje."

Lijepo je u nekom eseju o Tvrđavi kazano kako Selimović u ovoj knjizi Bosnu uzdiže do metafizičkog zavičaja. Komentirajući to, Midhat Begić veli: "Tvrđava sa svom svojom historijsko-hroničarskom gustinom i realizmom govori o najegzotičnijoj Bosni bez trunka egzotizma." Ima tu zbilja prelijepih pasaža: od malog eseja o mahalskim ženama ("Te obične mahalske žene su pronašle tajnu spokojstva, ne tražeći je. Sve ih raduje, ništa te ne iznenađuje, ne žele nemoguće, dobro su dok im ne staneš na žulj, zubate ako ih povrijediš, ogovaraju ali ne zavide suviše, jezičave su ali će pomoći svakome u nevolji, znaju da je život težak ali ne plaču zbog toga, i uvijek će iščeprkati ponešto što je u njemu lijepo, a lijepo im je jednostavno, behar u bašti, kahva na brdu, svadbeno veselje u mahali, razgovori, dugi razgovori, kad sve govore odjednom, uglas, najčešće pronalazeći u ljudima i stvarima ono što je smiješno.") do magično sugestivnog nabrajanja bosanskih toponima ("Zloselo, Blatište, Crni vir, Paljevina, Glogovac, Gladuš, Vukojebine, Vučjak, Vukovije, Vukovsko, Trnjak, Kukavica, Smrdljak, Zmijanje, Jadovica…").
Mislim da je Borges negdje kazao kako je književnost vijest koja je uvijek aktualna. Masni naslovi na koricama dnevnih novina imaju kraći životni vijek od vinskih mušica, a prava književnost je sposobna sa skoro volšebnom snagom prelaziti vremenske i prostorne barijere. Nema boljih knjiga o opsadi Sarajeva od Camusove Kuge i Austerove U zemlji posljednjih stvari i nema, zapravo, aktualnijeg romana o suvremenom bosanskom poraću od Selimovićeve Tvrđave. Sve je tu: i trulež vlasti, i bijeda malih ljudi, i nacionalizam. Zar ova rečenica koju izgovara Ahmet Šabo ne bi mogla stajati u nekoj današnjoj kolumni: "Život ovog naroda je glad, krv, muka; bijedno tavorenje na svojoj zemlji i besmisleno umiranje na tuđoj."? Najcrnje je, zapravo, da bi i tog imaginarnog kolumnistu mogla stići slična kazna kao i Ahmeta Šabu.

21

četvrtak

listopad

2004

SECIRANJE SEBE ŽIVOG
Yukio Mishima (1925.–1970.) jedan je od najznačajnijih japanskih pisaca dvadesetog vijeka, autor iza kojeg je ostalo više od dvadeset romana, oko četrdeset pozorisnih komada, stotinjak kratkih priča, nekoliko zbirki poezije, eseja, putopisa… Mishima je bio dva puta nominiran za Nobelovu nagradu, međutim, njegovi politički stavovi (bio je izraziti desničar, rojalist) bili su glavnom preprekom da tu nagradu i dobije. Roman “Ispovijedi maske”, čije se prvo objavljivanje na hrvatskom jeziku pojavilo prije tri godine u časopisu Evropski glasnik, napisan je 1948. godine, i njime je Mishima postigao svjetsku slavu. Radi se o autobiografskom romanu kojim je Yukio Mishima pokušao, prema vlastitim riječima, “psihološki analizirati, secirati sebe živog”. “Nadam se da ću postići znanstvenu točnost” – rekao je – “da bih, po Baudelaireovim riječima, postao i osuđenik i krvnik. To zahtijeva odlučnost, ali zapušit ću nos i pisati.”

“Ispovijedi maske” je roman o odrastanju – glavni junak/autor pripovijeda otvorenim, beskompromisnim, ali iznimno lirskim jezikom, o susretu sa vlastitom, izvanjskom svijetu sablažnjivom, spolnom i emocionalnom “usmjerenošću”. Mishima u opisima susreta glavnog junaka romana, dječaka Kochana, sa “strašnom” istinom o sebi, ne podliježe niti najmanjoj težnji za ublažavanjem – on dječakovu želju za prerušavanjem koja prerasta u opsjednutost tjelesnim mirisima, autoerotizmom, krvlju i smrću prikazuje vrlo uvjerljivo, bez tragova koketiranja sa standardnim, “građanskim moralom”. S druge strane, u njegovim opisima nema niti tragova želje da se čitaoca šokira. Slike iz dječakovog spolnog zrenja nisu pretenciozne - njihova je želja samo otkriti “istinu” i suočiti se s njome. Uspjeh Mishiminog romana je upravo u toj nevjerojatnoj mjeri, u pripovjedačevom tonu u kojem nema niti traga blazirane izvitoperenosti ili nadmoćne spisateljske nedohvatljivosti. Mishima je iskren i blizak onome kome se obraća onoliko koliko najviše može biti - on se zaista ispovijeda, bez oklijevanja pred čitaoca baca svoje najdublje strahove i dvojbe. “Ispovijedi maske” je gorak i tužan roman o možda najstrašnijoj spoznaji koja se može desiti ljudskom biću – o spoznaji koja mu govori da nije sposobno voljeti i biti voljen, o grižnji savjesti koja tinja u njemu zbog te spoznaje, o maski koju je prisiljen navući na svoje lice kako bi sakrio svoj strašni hendikep, pretvarajući se da je “normalna osoba”.

Izniman spisateljski talent Yukija Mishime (čije je pravo ime Kimitake Hiraoka), otkriva se i potvrđuje na svakoj stranici ovog romana. Jednostavna mudrost njegova stila, osjećaj za pripovjedački ritam i nijanse, želja i strast da se situacije i događaji ispričaju lijepo, sa svom svojom punoćom, rezultiraju pravim čitalačkim praznikom.

Yukio Mishima svoj je život završio izvršivši obredno starodrevno japansko samoubojstvo – seppuku, nakon što je, u glavnom stožeru Japanske vojske u Tokiju održao slabo prihvaćen govor u obranu Cara i tradicionalnih vrijednosti Japana. Dvadeset godina nakon njegove smrti, japansko društvo, ono isto koje je Mishima sablažnjivao svojom umjetnošću, otvorilo je memorijalni muzej posvećen svom velikom piscu. Ovaj, po mnogima najznačajniji Mishimin roman, s japanskog je na hrvatski preveo Vojo Šindolić

FLAVIO RIGONAT
LOM JE MOJA FURKA !!!!
Poznati beogradski izdavač, često nazivan glavnim akterom tamošnjeg knjižarskoga undergrounda, govori o svojim nakladničkim kućama Haos i Lom, prevođenju Bukowskog, sivom tržištu i kriminalu u srpskom izdavaštvu

Kako si krenuo u izdavaštvo?
- Jedno vreme sam radio paralelno kao prevodioc i advokat. Nudio sam jednu knjigu izdavačima ovde ali niko nije bio nešto zainteresovan. Bio sam stvarno na dnu, honorari za prevod su mi uvek bili mali, loša im je bila oprema knjige i sve je to bilo nekako gadno, i onda mi je neko predložio da to sam objavim. I dalje sam radio kao advokat, a uz to sam fiktivno otvorio izdavaštvo i nazvao ga HAOS. To je tako išlo do devedesete, dok nisam napravio firmu koja čak nije ni funkcionisala.
Tada je bilo jezivo, bila je ta inflacija, to mi je sve pojelo. Recimo, telefonira ti čovek iz neke od velikih kuća kao BIGZ ili Prosveta i kaže: "Zainteresovani smo za te vaše knjige, dajte nam po dvesta, trista komada jer imamo veliku distribucijsku mrežu." Ti im daš, ispostaviš račun, a oni obećaju da će platiti za petnaest dana. Kojih petnaest dana, jao. Kod nas se za petnaest dana dešavalo da ti se sve sroza od hiljadu na sto. Šta se tek desi za tri meseca, kad ti stvarno plate.
Do devedeset šeste sam vuko grdne dugove pošto sam ulagao u knjige i nisam mogao da vratim. Tek onda je krenulo. Uspeo sam nekako da vratim dugove. Onda sam promenio ime firme u LOM. Smučio mi se taj HAOS. Svuda je bilo HAOS, i galerija HAOS i hamburgerdžinica HAOS, butik HAOS, kafić HAOS. Onda sam rekao: "Ajde nek bude LOM, to neće valjda niko da uzme", i to ti je to.

Čupanje korica

Kad se govori o uređivačkoj koncepciji LOM-a, čini se da su to stvari koje se rade iz gušta?
- Da, rade se iz gušta, ali nije slučajno da se firma prvo zvala HAOS. Moja uređivačka politika uvek je bila malo haotična. To je čudno, znaš, nešto me povuče i objavim neku knjigu. Recimo, umre Danilo Kiš i ja hoću da mu napravim neki hommage. I sad šta, nemam prava da objavim nešto od Kiša, ali eto postoji taj But de Amon kojeg je on preveo, pa objavimo to. Ili u jednom trenutku pomislim: "Šta to beše Mačak Fric?", zagolica me zašto toga nema ovde. Odlučim da to uradim, a ne znam tačno ni šta je to. Eto, Antu Tomića objavljujem, a nisam ni pročitao knjigu nego mi je Srđan Dragojević rekao da je to hit u Hrvatskoj. Meni se dešavalo i da mi se, dok radim lekturu i korekturu, knjiga ne dopadne i prekinem sve. Kažem: "Izvini, ne radi mi se to".


Kako se onda financijski pokrivaš?
- Ne gledam baš mnogo na te gubitke. Uvek se nadam pokriću jer gledam da knjigu prodam po svaku cenu. Recimo, čupam korice. Prvi put je to bilo s knjigom koja se zvala Nasilje i saosećanje, a to su ustvari razgovori jednog poznatog francuskog scenariste s Dalaj Lamom. I sad, objavim to kao Nasilje i saosećanje i prođe recimo tri četiri meseca da ne prodam pet komada. I šta da radim, napravim omot na koji stavim naslov Razgovori sa Dalaj Lamom. I sve odmah prodam. Kad sam radio knjigu majke Ramba Amadeusa Otvaranje lutke hteo sam da mi moj prijatelj fotograf Dragan Papić da snimak neke lutke. On je nešto žurio, i u žurbi napravio neku lutku na kompjuteru, a ja sam isto žurio i to sam s punim poverenjem u njega objavio. Međutim, fotografija jeste fenomenalna, ali korica je odbojna. Od petsto komada za godinu i po dana nisam prodo deset. Uz to, ona je anonimna, a ti ne možeš da prodaš knjigu anonimnog autora bez reklame. Sad sam počupo stare i napravio nove korice koje su lepe za oko i znam da ću prodati taj ostatak od trista i nešto knjiga, a možda ćemo i nova izdanja da štampamo. Mrzi me da vidim knjige da mi stoje na gomili i ne prodaju se, ali užasno je i ponižavajuće čupati korice ako znaš da knjiga valja. Drugo je ako uzmeš knjigu koja ne valja. A meni se i to dešavalo. Na neviđeno. Bio sam jednom kod nekih ljudi koji su imali dobru rakiju. Oni mi sipaju rakiju, a žena kaže: "Prevodim jednu divnu knjigu". I ubedi me žena, znaš. Na neviđeno pristanem da štampam knjigu, na neviđeno plaćam autoru u Grčkoj prava i knjiga dođe, njen prevod katastrofa, a knjiga još veća katastrofa. Šta ću sad da radim, njemu sam platio, njoj sam platio, došlo mi je sve da bacim. I onda sam nešto muljao, pravio dve korice, ali ne vredi, kad je knjiga loša ti ne možeš tu ništa da uradiš. To se zove izdavački promašaj budući da nisam ni pročito knjigu. Verovao sam njoj, ne možeš da veruješ drugima. A sad verujem Srđanu za Tomića. Ali dobro, čitao sam Što je muškarac bez brkova i mislim da će to ići.


Kakav ti je Muškarac bez brkova?
- To je pitko i prodaje se, znaš. I NNNI će ići, jer niko još nije objavio nešto ozbiljnije na temu JNA. Tako da nisam baš u nekoj dilemi oko toga, ali opet dešavaju mi se i neviđene gluposti. Najviše se ojadim kad objavim knjigu koju sam čitao i volim je, a ne mogu da je prodam. Prošle godine u septembru sam pokrenuo ediciju klasične književnosti iz koje je izašlo već sedam knjiga. Tu je Stivenson, Poslednji dani Charlesa Bukowskog, Selingerov Simor, izbor iz Bore Stankovića Laze Lazarevića, pa Gori Morava Dragoslava Mihailovića. Ako mogu, tu ću da isfuram i pedeset knjiga. Ove godine bi trebalo da se pojavi prvih petnaestak naslova. Međutim, to uopšte nije komercijalno. Jedino Bukowski se dosad isplatio.

Priča o Dečaku iz vode

Pretpostavljam da se Dečak iz vode Milana Mladenovića dobro prodaje. Kako je nastala ta knjiga?
- Milan mi je na neki način rođak. Moj očuh s kojim sam živeo ceo život je rođeni brat njegovog oca, znači Milanov stric, tako da je Milan od malena često bio kod nas. On me još dok je bio živ pitao da li bi mu objavio pesme. Kad je umro isto me pitala njegova majka i onda je došla ideja s tim fotografijama. Od njegove porodice i njegove devojke dobio sam mnogo fotografija, međutim nisam mogao da nađem takve fotke koje će uz svaku pesmu da se upasuju i po hronologiji i po smislu. Falilo mi je najmanje petnaest slika. Nisam više imao strpljenja i već sam mislio da odustanem. Tada mi je jedna devojka tutnula staro izdanje nekog časopisa u kome je bilo nekih totalno bezveznih fotografija EKV-a i taj mi je časopis neko vreme stajao na stolu, a onda je negde nestao. Ne znam šta sam uradio s njim, možda ga je neko pokupio i odneo. Uglavnom, ona me zvala da joj to vratim, objašnjavao sam da sam negde zaturio taj časopis i to je tako trajalo nedelju dana. Onda se javio vrlo ozbiljan muški glas i rekao: "Taj časopis je od moje sestre, što je od moje sestre to je i moje. Zahtevam da ga vratiš u roku od 24 sata." Ja kažem: "Šta će da se desi ako ne vratim, hoćeš da me ubiješ?," a on mi odgovori: "Znaš šta, šta ti ne bi telefonirao ili se raspitao u agenciji Karmen ko je Vojvoda." Agencija Karmen je bila agencija za uterivanje dugova i on je bio njihov glavni čovek. Ozbiljan tip, znači. I ništa, zamolio sam ga da mi da bar 48 sati i tek onda ustvari krenuo u akciju. Malo me bila uhvatila frka od tog tipa. Zvao sam sve ljude koje znam da ih pitam da li imaju taj časopis i niko nije imao, ali su mi mnogi od njih dali telefonske brojeve ljudi koji su imali fotografije. Tako sam došao i do Petra Janjatovića koji je pravio Yu rock enciklopediju. On me spojio s nekom ribom koja je bila fan EKV-a i imala je gomilu materijala o bendu. Imala je i čak dva ta časopisa pa mi je jedan poklonila. I tako, Vojvodi sam vratio časopis i rekao mu: "Znaš šta, ti si meni mnogo pomogao jer ću sad moći da objavim tu knjigu", a on je meni ponudio svoje usluge: "Ako ti neko nešto duguje obrati mi se slobodno, ali nemoj da je dug manji od pet hiljada maraka jer ne radim te sitne stvari." U knjizi sam mu napisao posvetu: "Zahvalnost Vojvodi iz agencije Karmen." Da nije bilo njega stvarno ne bih objavio Dečaka iz vode, jer ne bih imao dovoljno materijala. Ali sve je na kraju ispalo dobro. Svake godine prodam po jedan tiraž knjige.

Bukowski i ja

Hrvatski te čitatelji najviše pamte po prijevodima Bukowskog. Kako si ga počeo prevoditi?
- Ništa u životu nisam planirao. To se sve tako desilo. Nikad nisam ništa prevodio pre toga i jedan moj prijatelj s kojim sam bio u Americi, osamdesete se vratio s gomilom knjiga, a najviše je bilo knjiga Bukowskog. Čudio sam se zašto je bacio tolike pare na tolike knjige od jednog te istog pisca jer do tada nisam ni čuo za njega. Taj moj prijatelj me uveravao da je to fenomenalan pisac, da bi trebalo da pročitam nešto pa da nas dvojica to prevedemo. Privukao me naslov Žene, malo sam čitao tu knjigu, svidela mi se i posle možda desetak strana sam pristao. Preveo sam neke prve dve strane i onda sam dao njemu da prevodi. To njegovo je bilo katastrofa, a on čak nije ni video razliku. I onda sam shvatio da znam da prevodim. Preveo sam celu knjigu, a posle nisam znao šta da radim s tim prevodom. To je tako stajalo mesecima, a onda sam, sećam se, jednom išao ulicom i video dva čoveka kako stoje na ulici i razgovaraju. Jedan je bio Komilić iz Prosvete, a drugi je bio pokojni Bulatović, književnik. I mislim si, vidiš prilike, sad bih mogao ovom Komiliću da priđem i pitam da li bi možda on objavio taj moj prevod. Onda kažem, dobro, sačekaću da se oni ispričaju pa ću da mu priđem. Stajao sam, veruj mi, sat vremena, a oni sat vremena pričali na ćošku. Svaki čas mi dođe da priđem, ali mislim - glupo je neću. I na kraju se oni razilaze, a ja prilazim Komiliću. Kad je čuo koju knjigu sam preveo, oduševio se i rekao: "Pa to, sad je BIGZ angažovao prevodioca da prevede, ali oni nisu još preveli, a ja imam načina da dođem do prava pre njih. Donesite mi to sutra da vidim." Čim je sutra video prevod pristao je i već posle dve nedelje je izašla knjiga. Platili su mi neki bedni honorar i tako se to završilo. Pošto je BIGZ tu ispušio, hteli su da vrate loptu Prosveti pa su mi se obratili da za njih prevedem neku drugu knjigu od Bukowskog. Bludni sin je bio najnoviji, pa sam preveo Bludnog sina. Onda se javio tip iz Svetova iz Novog Sada i tražio da i za njih prevedem nešto od Bukowskog. Tako je to išlo s Bukowskim, nisam ja nikog jurio, nego su oni jurili mene.
Danas ti je Bukowski drag pisac?
- Pa jeste drag u smislu da mi nije nikakav napor da ga prevodim. Ljudi možda misle da je Bukowski jednostavan za prevođenje, ali kad sam prevodio Harolda Robinsa video sam razliku. Bukowski je mnogo teži za prevođenje, ali pošto sam mu ušao u dušu, meni to ide. Čim jednog pisca prevedeš više od jedne knjige to se dalje samo slaže. Ali kažem, nije to bio moj izbor, to je bio izbor izdavača. Nisam nikada bio nešto patetično zaljubljen u Bukowskog. Moj izbor je sasvim drukčiji, ali Bukowskog cenim.
On je ostavio jak dojam na ovim prostorima, imaš li objašnjenje za to?
- Znaš šta, nisam neki hvališa, ali da ga ja nisam prevodio ne bi ostavio takav uticaj. Pogledaj one ranije prevode. U redu, Beleške starog pokvarenjaka je bio hrvatski prevod, ali za drugi prevod Priče o običnom ludilu mi je sam Komilić reko da su ga on i ekipa iz Prosvete nafilovali nekim srpskim ili crnogorskim fazonima da bude sočniji. To nije moglo da se čita kakvi su to bili izrazi. U originalu kod Bukowskog lepo piše: "Opsovo sam ga i onda je on izašao iz sobe", a oni prevedu zaždio. Kakav zaždio, ko još kaže zaždio. I sve tako, znaš, oni su pokušali nekako da ga pocrnogorče ili ne znam šta. Ko zna na šta bi sve to ličilo. Nikad on ne bi tako zaživeo. Ovde se to primilo jer ja sam mu stvarno dao sve. Osim toga, ima ovde podloge za njegove stvari, ipak je taj pesimizam ovde jak, jer svi znamo u kakvoj rupi živimo.

Beograd nakon 5. oktobra

Kako se danas živi u Beogradu?
- U globalu gledano, ovde se živi konstantno siromašno. Za devedeset posto ljudi stvarno ne znam od čega žive. Ove godine sam prvi put zapazio da su jagode na pijaci neverovatnom brzinom sa dvesta pale na četrdeset dinara i opet ih niko nije kupovao. Ljudi nemaju para. Ipak, veliko je olakšanje nastalo posle tog 5. oktobra. Kad je Slobo otišao, svi smo odahnuli. To smo čekali godinama. Još 9. marta 1991. godine svi ljudi su bili ubeđeni da je gotovo sa Slobom. Posle toga, 1992. godine, opet je bilo na ivici da ode; i ne ode ni tada. Onda su se ljudi navikli na njega, oguglali, ali se nekako posle bombardovanja baš osećalo da će da bude užasno ako se on ne skloni. U narodu se vodila borba za opstanak, pogotovo što je neko sa strane to organizovao. Amerikanci su to organizovali, jer su i oni videli da sve ovo vodi u tešku propast i onda je Sloba najzad pao. Ovde je sad onako, živi se...
Dobro je da je, konačno, dinar stabilan. Ima i drugih sfera ali meni je jako bitno da mogu nekog da čekam i po godinu dana da mi plati, jer imam i takvih dužnika. Pazi, ima jedan koji nikada nikome nije platio a živ je, zarađuje. On je kockar, on je bludnik, on je sve. On je na beogradski sajam knjiga devedeset treće doveo šest Ruskinja koje su se skinule gole na njegovom štandu. Uzeo je deset štandova koje nikad nije platio. Na svakom od tih štandova radilo je po dvoje ljudi, ni njima ništa nije platio. Ja sam mu dao gomilu knjiga koje je prodo a nije mi platio. Kad sam ga tražio pare, rekao je: " Imam rešenje za tebe. Jel bi primio četiri kutije viskija? ". Znaš šta, čak sam razmišljo da uzmem taj viski dok ga nisam pito koja je marka. On kaže: " Fenomenalan francuski viski. " "Čoveče bre, " kažem, " jesi ti normalan. Šta mi uvaljuješ francuski viski, jel misliš ti da sam ja idiot, ko je ikad čuo za francuski viski." I on se tu smeje pa kaže: " Evo imam ovaj zamrzivač, uzmi njega…" Ima ovde dosta tih prevaranata.
Kod izdavaštva je ipak dobro što nemam pravu konkurenciju, jer to što ja radim neće niko da radi. Masa tih izdavača stvarno nemaju pojma ni o čemu. Ovde ima ljudi koji izdaju mnogo knjiga i imaju veliku lovu, a nisu u životu knjigu pročitali, a da ne govorim o prevodu ili opremi... Mada, nije mi lako jer ne zapošljavam nikoga. Sve radim sam, i prevod i dizajn, čak i razvozim knjige. Ali ovaj grad je fenomenalan, i proguta sve. Kad bi sve velike državne knjižare prešle u privatne mogao bih samo u Beogradu da radim. Jer, kad pošalješ nešto u užu Srbiju, to proguta mrak. Nikad ne vidiš ni knjige ni pare. Još u Vojvodinu možeš, ali Vojvodina je sva nešto osiromašena. Devedesete su se u Novom Sadu knjige prodavale ko lude, a sad je užas. Kao da je neko namerno osiromašio Vojvodinu. Beograd je majka, ovde može lepo da se živi od ovog posla.


20

srijeda

listopad

2004

Dama koja je platila Dumasove dugove

Ime Alexandre Dumas svakako je jedno od najpoznatijih i najpopularnijih među širokim čitateljstvom ne samo u Francuskoj nego i u Europi, a danas, posredstvom filmskih i televizijskih ekranizacija njihovih djela, i u cijelom svijetu. Proslavila su ga dva dramatičara i romanopisca: poznatiji i književno utjecajniji otac (180270), autor feljtonskih pustolovno-povijesnih romana ("Tri mušketira", "Grof Monte Cristo" i dr.), i njegov sin (182495), kojemu je sreću donijela "Dama s kamelijama".

Ali djetinjstvo i mladost Dumasa mlađeg nisu bili previse sretni. Rodio se kao nezakonito dijete Marie-Catherine Labay, siromašne krojačice, ali ga otac ipak nije zaboravio nego je novčano pomogao u školovanju. U internatu u koji je bio poslan patio je zbog toga što su ga drugi pitomci ismijavali kao vanbračno dijete; nikad se nije uspio osloboditi te nelagode. Majčina sudbina bila mu je poslije snažan poticaj da se pozabavi temom neudanih žena u savremenom francuskom društvu, temom koju je uvijek slikao u tragičnom svjetlu. Kako je živio prilično rastrošno, na dan svoje punoljetnosti postao je "vlasnik" pozamašnog duga. Napustio je školovanje i posvetio se pisanju ne bi li se izvukao iz novčanog škripca, ali u početku nije imao uspjeha.

Godine 1844. kad mu se otac rastavio od žene, preselio se k njemu u Saint-Germain-en-Laye. Tamo se upoznao s Marie Duplessis, mladom prostitutkom koja mu je ispričala svoj život, a umrla je od tuberkuloze 1847. godine. Sudbina te žene, čije je pravo ime bilo Rosa Alphonsina Plessis i koja je u Pariz došla kao 14-godišnjakinja te u iduće dvije godine postala milosnica nekolicine bogatih i uglednih ljudi, inspirirala je Dumasa da napiše i 1848. objavi roman "Dama s kamelijama". Stjecajem okolnosti postao je to iznenađujući zgoditak: cenzura je roman proglasila nemoralnim, što je snažno potaknulo interes publike i njegovu prodaju. Četiri godine poslije autor ga je adaptirao za kazalište, ali su ga teatri u početku odbijali. Na koncu ga je na svoje daske postavio Théâtre de Vaudeville, a uspjeh je bio golem. "Dama" je platila mnoge Dumasove dugove, novčano pomogla njegovoj majci, a pisca iznijela na glas.


Alan Rob-Grije
Pišem za sebe ne za publiku
Alan Rob-Grije (82), legenda francuske književnosti i filma, gost je Beograda povodom 49. međunarodnog sajma knjiga koji je za jedno sa Milovanom Danojlićem sinoć otvorio. Njegova su dela bestseleri u mnogim zemljama, a ovdašnja publika ga zna po romanima „Sastajalište“ („Nolit“) i „Repriza“ („nedavno ga objavio „Rad“), kao i po filmovima „Trans Evropa Ekspres“, „Čovek koji laže“, „Prošle godine u Marijenbadu“..., koji će biti prikazani u Kinoteci u okviru ciklusa njegovih filmova.

Govoreći, za „Blic“, o svom spisateljstvu (o tome da ne koristi ni dramatične zaplete, ni psihološke analize likova, ni druge konvencionalne metode pisanja), Alan Rob-Grije kaže:

„Nemam nikakvu tendecioznu nameru prema čitaocu. Pišem za sebe, ono što želim da pišem. A što se tiče konvencionalnih metoda pisanja...Naravno, i pre nego što sam počeo da se bavim pisanjem, a tome ima bogami podosta, psihološka analiza likova i tradicionalne modeli spisateljstva nisu bili popularni. Recimo, ni kod Foknera ni kod Hemingveja nema psiholoških analiza likova. Evidentno je takođe da kod Foknera nema ni hronologije događaja. Bio sam iznenađen kada su moje prve knjige izašle iz štampe i kada sam shvatio da književni kritičari nisu čitali ili nisu razumeli ni Foknera ni Borhesa ni Kafku, a smatrali su moje knjige izuzetno neobičnim i nerazumljivim“.

Insistirate na subjektivnosti i individualizmu?
- Nisam konceptualista, ne donosim nikakva objašnjenja. Ja sam samo pisac. Ono što je zanimljivo, kad već govorimo u fenomenu subjektivizma, jeste da se tu krije jedna od grešaka u koju su upali kritičari. Jer, okarakterisali su me kao pisca koji želi da piše objektivno. I već 50 godina pokušavam da objasnim da ja ustvari samo subjektivno pišem. A ta subjektivnost kojom se bavim nije okrenuta prema meni, nego prema spoljašnjem svetu.

I zbog knjiga koje i zbog filmova, bili ste napadani, pre svega, od kritičara. Kako to komentarišete? Šta vam je ostalo u sećanju iz tih „napada“?
- Ono što je ostalo od svega toga to su, jednostavno, moja dela. Zarekao sam se da ću da pišem knjige koje će, i pored svih kritika, jednoga dana biti čitane. Stendal je rekao: „Pišem knjige koje će za trideset godina neko čitati.“ Na žalost, nije stigao da doživi taj trenutak. Evo, mogu da kažem kako su moje knjige i pored svih onih napada koje sam doživeo i te kako čitane. Mogu takođe da kažem kako sam pripadao grupi hrabrih i smelih koji su uspeli da kažu: ‘Pišemo a ne znamo za koga ali smo ipak čitani’. Naše knjige su doživele takve tiraže kao bilo koji bestseler, a lično uvodim i novi termin ‘dugotrajni bestseler’. Često se setim jednog izdavača koji je dvadesetih godina prošlog veka na pitanje novinara kakve knjige objavljuje rekao da on izdaje knjige koje niko ne čita. Novinar se, naravno, zbunio. Vidite, umetnost ne pravi dela za publiku. Obično dela koja stvaramo ne moraju se nužno dopadati. Dakle, time što pravite neko delo vi tražite neku publiku koja postoji ili ne postoji, a vreme čini svoje. Recimo, kada je objavljen roman „Repriza“ bio sam iznenađen činjenicom da me čitaju mladi. Vidite, to nisu ljudi mojih godina koji su navikli na moje romane, nego su to mladi koji su se, eto, zajedno sa vremenom pojavili i zainteresovano dočekali „Reprizu“.

Vi ste i veliki filmski stvaralac. Kako gledate na odnos između književnosti i filma, pogotovo ako se osvrnemo na vaše reči da „uho dovodi u pitanje pogled“?
- To jesam rekao ali u romanu „Ljubomora“. Smatram ih i osećam jednakima. Ono što zbilja treba da razdvojimo, jedno je književnost a drugo je film. Mnogi romani su komercijalno prebačeni na film. I to je ono što ljude uvodi u tu grešku. Velika je greška porediti ta dva vida umetnosti i tražiti nekakve zakonitosti ili analize njihovog međusobnog odnosa. One postoje same za sebe, potpuno odvojeno. Šetajući, setio sam se Fransoa Trifoa i činjenice da je prošlo 20 godina od njegove smrti. On je, kao filmski kritičar, a tako je počeo svoju karijeru, govorio da ne treba nikako praviti filmove od romana. A sve što je napravio - napravio je od romana.

Šta biste danas, bilo kao pedagog ili kao stvaralac, rekli nekom mladom čoveku koji kreće vašim stopama?
- Rekao bih mu: piši i nemoj da razmišljaš o formi u kojoj će to delo na kraju biti ostvareno. Podsetili ste me na jednu anegdotu. Naime, student je postavio pitanje Andre Židu da li da studira filologiju ili filozofiju s obzirom da želi postati pisac. Žid mu je odgovorio:“Ne ni jedno ni drugo! Ako želite da budete pisac studirajte botaniku.“

A šta biste rekli o postojećem društvenom trenutku u Evropi? Na primer, kom žanru pripada?
- Ništa ne stavljam u žanrove, naročito ne stvarnost u kojoj živimo. Nisam kompetentan. Samo mogu da pričam isključivo o onome što je u okviru mog stvaralaštva. Nisam do sada nikada odgovarao na takvu vrstu pitanja.

19

utorak

listopad

2004

Pessoa, Fernando (1888-1935)
Portugalski pesnik

PESSOA I HOMOEROTIZAM:
MALA ENCIKLOPEDIJSKA PRIBELEŠKA

''Nisam ništa.
Nikad necu biti ništa.
Ne mogu želeti da budem ništa.
Ako se to izuzme, imam u sebi sve snove sveta.''

iz poeme Trafika

Osnovao je portugalski modernizam i duboko uticao na jezik - zbog njega ''čak ni lisabonske sobarice više ne govore isto kao njihove dede i babe''. Rođen je u porodici koja je pripadala lisabonskoj srednjoj klasi, jevrejskog i azorskog porekla. Otac mu je preminuo kada je imao samo pet godina. Majka se dve godine kasnije preudaje za portugalskog konzula u Durbanu, u Južnoj Africi, gde Pessoa provodi svoju najraniju mladost. Obrazovao se u lokalnoj srednjoj školi i na univerzitetu u Cape Townu, i odlično je govorio engleski jezik. Kada je imao samo petnaest godina, napisao je niz virtuoznih soneta na engleskom, po ugledu na Shakespearea. Vratio se u Portugal 1905. godine i više ga nije napuštao. Napustio je studije i od tada se izdržavao od prevođenja poslovnih prepiski na engleski, što mu je omogućilo skroman, ali siguran život. Društveni život bio mu je sasvim nezanimljiv i umro je (relativno) nepoznat. Svoju kreativnu energiju usmerio je ka poetskom stvaralaštvu i bio je umešan u ključne književne kontroverze svog vremena. Pri kraju života, sledeća generacija pesnika počela je da mu odaje priznanje i od tada njegova slava narasta koliko u Portugalu, toliko i u svetu. Danas je priznat kao jedan od najvećih evropskih pesnika Moderne. U svojoj zemlji zauzeo je status najvećeg pesnika XX veka i nacionalnog heroja.

Pessoa je objavio relativno malo za života. Veći deo njegove poezije pojavio se u književnim časopisima, i bio je prikupljen tek nakon njegove smrti. Ostavio je čuveni kovčeg pun spisa, koji su posthumno postepeno objavljivani. Mnogi od njegovih ranih radova napisani su na engleskom, pa izgleda kao da se u početku nadao književnoj karijeri u Britaniji. Kasnije, pisao je na portugalskom, ali su kritičari uočili uticaj engleskog na sintaksu i ritam u njegovim delima, što je delimično proizvelo posebnu lepotu njegovih stihova. Pessoa je danas najpoznatiji po svojim avangardnim i modernističkim radovima, napisanim desetih i dvadesetih godina prošlog veka, a posebno po stvaranju tri heteronima (na portugalskom Pessoa znači ličnost) - Alberto Caeiro (Alberto Kaejro), Ricardo Reis (Rikardo Reiš) i Alvaro de Campos (Alvaro de Kampuš). Oni su bili više od pukih pseudonima, jer je izumeo posebne identitete za svakog od njih i održavao je dobro potkrepljenu iluziju da oni pišu potpuno nezavisno od svog tvorca. Svaki od heteronima pisao je stihove različitih stilova, kao i sam Pessoa. Godine 1934, objavio je zbirku mitskih nacionalnih pesama Mensagem (Poruka), zloupotrebljenu nakon njegove smrti od strane konzervativnog Salazarovog režima.

Ne postoji čvrst dokaz da je Pessoa bio gej, ali je činjenica da se nikad nije oženio (uprkos mnogobrojnim udvaranjima u njegovim tridesetim). Njegova prijateljstva sa nekolicinom otvorenih gej pisaca (jedan od njih bio je i ''-mag'' Aleister Crowley) kao i njegov pesnički rad, ukazuju na mogućnost ''netipične seksualne orijentacije'' (queer).

Godine 1918, Pessoa objavljuje dugačku poemu na engleskom jeziku, Antinoj (Antinous), pod pravim imenom. Ona opisuje oplakivanje cara Hadrijana nad mrtvim telom svog mladog grčkog ljubavnika, Antinoja, koji obećava da će sazdati mermernu skulpturu kao spomen na njihovu ljubav, inspiraciju za ''-njihovu braću koja tek treba da budu rođena''.. Iako je jezik uglavnom pompezan, dati su veoma eksplicitni opisi njihovog vođenja ljubavi kroz Hadrijanova sećanja, rasčinjujući tako istrajna uverenja da je Pessoa ''čisto intelektualni pesnik''.

''Igrao bi se strašću, mačkasti mladunac,
Hadrijanovom i svojom, koje bivale su
dve i jedna, čas razdvojene, čas spojene u plesu
okretao strasti bi leđa, odlagao vrhunac
ili bi tek iskosa, polunezainteresovano vrebao
da odjednom zaskoči; nežno bi grebao,
a grubo gladio bi, grčevito stezao,
razigran bivao, pa u igri ozbiljan, pa polegnut
motrio bi i smišljao na koji dalek da povede put
strast koju je, uskraćujući je, za sebe vezao.

I tako istekoše sati kroz prste šaka koje stišću;
međ' prepletenim se udovima večnost od trenutka krije.
Mišice mu čas nalik čeliku, čas mrtvom lišću,
usnice mu bejahu sad pehar, sad taj što pije,
oči sklopljene mu bivahu, pa budne;
podavalo se iznenađenjima pomame bludne
Veštini kojom k'o pero miluje, k'o bič bije.''

(prepev Miodrag Kojadinović)

Pessoa je poslao poemu raznovrsnim novinskim kućama u Britaniji, koji su taj rad smatrale vrstom ''južnjačkog kurioziteta''. Godine 1921. objavio je prepravljenu verziju Antinoja u zbirci pesama Engleske poeme (English Poems). Poema je zadržala predašnju strukturu, ali je, pored ostalih izmena, Pessoa izbacio reči kao što su porok i zločin, što je do tada navodilo na pomisao da je njihov odnos - cara Hadrijana i njegovog ljubavnika - pogrešan.

U pesmi Epithalamium, drugom ključnom radu u Engleskim poemama, pesnik zamišlja sebe kao mladu na dan njenog venčanja, razmišljajući o bolima i užicima prve bračne noći. Pesme pisane na engleskom otkrivaju ''visoki edvardijanski stil'', sličan poetskim ostvarenjima Ruperta Brookea i Sacher villea Sitwella.

Engleske poeme objavio je Olipso, Pessoina izdavačka kuća, kratkog veka. Sledeće godine objavio je drugo izdanje Canyones (Pesme), zbirku ljubavne poezije otvorenog gej pesnika Antonija Bottoa, kao i članak u odbranu Bottovog esteticizma, u vodećem književnom i umetničkom časopisu Contermporanea. To je prouzrokovalo veliku kontroverzu koja je uključila i druge pisce poput Raula Leala - knjiga je bila zaplenjena, organizovane su čak i demontracije. Tokom tog perioda, Botto se povukao, ali su Pessoa i Leal izdali pamflete, otvoreno napadajući svoje protivnike.

Najpoznatiji Pessoin rad ispunjen homoerotskim sadržajima je poema Ode Maritima (Pomorska oda), prvobitno objavljena 1915. godine pod imenom ''izvesnog inženjera'' - Alvara de Camposa. U ovom dugačkom radu, pesnik prikazuje sebe na lisabonskom keju kako gleda parobrode koji isplovljavaju. Postepeno, ova prozaična scena pretvara se u sadomazohističku fantaziju pomorskog putovanja i napada piratskog broda. Pesnik mašta da je žena koju siluju gusari i govori o zadovoljstvima koja se mogu iskusiti kroz patnje drugih. Zamajac poeme vođen je slikom zahuktalog parobroda, koji ubrzava i usporava, izmeštajući i vraćajući pesnika u tačku iz koje posmatra.

''Ah, gusari, gusari, gusari!
Gusari, volite me i mrzite!
Pomešajte me sa vama, gusari!
Kako vaša pomama, vaša svirepost govore krvi
Jednog ženskog tela što je nekad bilo moje i čija je pohota još živa!
Hteo bih da budem životinja - oličenje svih vaših pokreta
Zverka što zariva očnjake u brodske oklope, kobilice,
Što proždire jarbole, pije krv i katran na mostovima,
Što tamani jedra, vesla, konpe, čekrke,
Morska zmija, ženska i čudovišna, što se zločinima naslađuje!''

U drugoj poemi iz istog perioda, koju takođe potpisuje Alvaro de Campos, Saudaçao a Walt Whitman (Pozdrav Waltu Whitmanu), pesnik se obraća Whitmanu kao ''velikom pederastu'' i kaže - Ja sam jedan od vas! Poemu je napisao Campos, tako da se takvi stavovi ne mogu - bar ne direktno! - pripisati Pessoi.

''Stari moj Volte, veliki moj Druže, evohe!
Pripadam tvojim bahanalijama osećaja-u-slobodi,
Jedan sam od tvojih, od osećaja dodira u svojim stopama do mučnine u snovima,
Jedan sam od tvojih, pogledaj me, odande, od Boga, vidiš me izokrenuto:
Iznutra prema spolja... Moje telo je ono što nazireš
Moja duša je ono što vidiš -
Nju ti doista vidiš i kroz njene oči moje telo -
Pogledaj me: ti znaš da ja, Alvaro de Kampuš, inženjer,
Pesnik senzacionista,
Nisam tvoj učenik, ni tvoj prijatelj, ni tvoj pevač
Ti znaš da sam ja ti, i zadovoljan si zbog toga!''

U poemi Proticanje sati, pod istim heteronimom, Pessoa kao da je najeksplicitniji -

''Bio sam svi isposnici, svi svrgnuti u stranu, svi zaboravljeni,
I svi pederasti - svi, neizostavno (ni jedan nije nedostajao).
Randez-vous u crvenom i crnom na dnu paklenog grotla moje duše!
(Fredi, zvao sam te Baby, jer si bio plav, beo i ja sam te voleo
Koliko si samo neustoličenih carica i svrgnutih princeza ti meni značio!)''

Navedeno, međutim, nije samo paravan za skrivanje sopstvene, ''prokažene'' seksualnosti. Treba imati u vidu da se Pessoina najiskrenija pisanja pojavljuju pod njegovim ''pravim'' imenom, ali pre kao produžena refleksija o smisaonosti postojanja (višestrukih?) ličnosti i ulozi pesnika. Upravo ta iskrenost bila je predmet debate u akademskim krugovima. Sam Pessoa svoje heteronomno pisanje označavao je kao ''dramu u ljudima''. Ideja višestrukih ličnosti i identiteta, sa mogućnošću skrivanja, navodi na mnogovrsne teorijske interpretacije, ali i zvuči sasvim prepoznatljivo gej čitaocima koji i sami potražuju ''strategije preživljavanja'' u neprijateljskom okruženju. Stoga, dok su homoerotske teme direktno obrađene u nekolikim poemama, one se takode mogu shvatiti i kao sam kamen-temeljac Pessoinog rada.

Pessoini heteronimi pružili su povod za psihoanalitički intonirane kritike Roditija, Hamburgera i Paza, koji ih vide kao učinak šizofrenije, artikulisane na jednistven način kroz umetničku praksu. Rothenberg i Joris, koji Pessou smeštaju među modernističke inovatore, obrću prethodnu poziciju, videvši fenomen heteronimizacije ne kao simptom nestabilnosti identiteta, ni kao potragu za izgubljenim, već pre kao ''preispitivanje šta sve takav identitet može da znači''. Poslednja kretanja u queer teoriji, posebno istraživanja o esencijalizmu i performativnosti, mogu da inspirišu nova čitanja, koja bi u Pessoinoj vituoznosti bez presedana mogla otkriti ne psihozu neuspelog identiteta ili puko preispitivanje istog, već snažni izraz ''trbuhozborenja'' poetske travestije, koja teži da destabilizuje fantazamsko jedinstvo ''zrele ličnosti''..

Na Pessoinom grobu uklesane su reči iz poeme Ricarda Reisa -

''Da bi bio velik, budi potpun: nek kod tebe
Ništa nije prekomerno, okrnjeno.
Budi sav u svakoj stvari. Uloži čitavog sebe
U najmanje što činiš.
Tako u jezeru svakom ceo mesec
Blista, jer živi u visini.''

Napomena: Svi prepevi, sem naznacenog, preuzeti su od Jasmine Nešković.

Izabrana bibliografija:

1. 35 Sonnets, Lisboa, 1918.
2. Antonius, Lisboa, 1918.
3. English poems (I-II), Lisboa, 1921.
4. English poems (III), Lisboa, 1921.
5. Mensagem, Lisboa, 1934..
6. (A Maçonaria) Associaçőes Secretas, Lisboa, 1935.
7. A Nova Poesia Portuguesa, Lisboa, 1944.

Odabrane studije o Pessoi (na engleskom):

1. Hamburger, Michael. "Multiple Personalities" u: Truth of Poetry. New York: Methuen, 1982.
2. Monteiro, George, ed. The Man Who Never Was: EsŹsays on Fernando Pessoa. Providence, R.I.:Gavea-Brown, 1982.
3. Roditi, Edouard. "Fernando Pessoa: Outsider Among English Poets." Literary Review 6
4. (1963): 372-85.
5. Rothenberg, Jerome, and Pierre Joris. Poems for the Millennium: Volume One: Fromfin-de-siecle to Negritude. Berkeley: University of California Press, 1995.

Pessoa na srpskom (u prevodu Jasmine Nešković):

1. Luka na pučini, PAIDEIA, Beograd, 2001.
2. Večiti kalendar, PAIDEIA, Beograd, 1999.
3. Poznati stranac, PAIDEIA, Beograd, 1996.

Priredio: Dušan Maljković

POZITIVNA SNAGA FEMIJA KUTIJA
Nakon dve godine od svog beogradskog debija, na stadionu Tašmajdan, Femi Kuti opet će "zapaliti" prestonicu SCG, sada u Velikoj dvorani Sava centra, 25. oktobra. "Pozitivna snaga" ovog Nigerijca poreklom, rođenog u Londonu (1962), predstaviće, između ostalog, materijal sa albuma "The Africa Shrine". A, da bi se shvatio potpuni značaj snimanja ovog albuma i otvaranje novog "The Shrine kluba", potrebno je vratiti se 35 godina unazad, kada je Nigerija bila zemlja u kojoj je bilo opasno živeti. Zastupajući interese Zapada, nigerijska vlada slala je vojsku na ulice i pucala u demonstrante, nameštala izbore i narod uvlačila u sve veću bedu. Iz dubine socijalnog i političkog haosa začuo se glas Fele Kutija, "Tigra" čija se muzika širila kao eho nacionalne nade u pravdu. Fela je svoj život posvetio borbi protiv korupcije vlade i policije, samovolje političara i daljeg osiromašenja naroda. Krv ovog muzičkog borca danas teče njegovim naslednikom, sinom Femijem, za koga kažu da je dostojni naslednik nigerijskog "Tigra". Femi Kuti 1978. napušta školu i pridružuje se očevoj grupi u kojoj svira saksofon, da bi osam godina kasnije, na vrhuncu karijere Fele Kutija, napustio očevu grupu i, krećući sopstvenim putem afrobita, osnovao "Positive Force". Puno priznanje stiče 1994. kada potpisuje ugovor sa legendarnim "Motownom". Poštujući svoje muzičke i političke korene čiji je danas jedini simbol i predstavnik, investira svoj uspeh u rekonstrukciju legendarnog kluba "The Shrine". Nakon Feline smrti klub "The Shrine" pretvoren je u evangelističku crkvu (koju je Fela tokom života kritikovao). Četiri godine kasnije Fela svoj novac ulaže u izgradnju novog kluba želeći time da napravi mesto u kome je muzika oružje budućnosti. Za Femija, zvaničnu afrobit zvezdu, ovo je presudna odluka: već poznat na internacionalnoj sceni, njegov izbor mogao je biti Pariz, London ili Njujork, ali Femi se odlučuje za život u Lagosu - izabravši time da nastavi borbu u svojoj zemlji. "Africa Shrine" postaje Femijev "raison de vivre". Radno vreme kluba prilagođeno je situaciji u Lagosu, gde je, iz razloga bezbednosti, posle 22 sata zabranjen saobraćaj između dva dela grada. A nastup Femija i njegovih dvadeset muzičara i igračica, svaki put iznova potvrđuje da njegov afrički džez-fank zrači fascinantnom energijom. Novi album Femija Kutija i novi "The Shrine" bez sumnje biće jedna od najboljih "vizit kartica" Afrike 21. veka. J. S. J.

Ustaju i bore se

SVAKI moto je slab u tim užasnim neizvesnostima koje nam nameće život. Kao dečak gledao sam film "Ustani i bori se". Možda bi to mogla da bude moja deviza života.
Ovo nam kaže akademik Dragoslav Mihailović (1930) dok razgovaramo u njegovom stanu, povodom sutrašnjeg objavljivanja njegovog "Petrijinog venca" u biblioteci "Novosti". Moralnog i ljudskog zakona čitavog života pridržavala se njegova dobroćudna heroina Petrija, kao i junak LJuba Šampion iz Mihailovićevog remek-dela "Kad su crvetale tikve". Gotovo svi glavni junaci ovog pisca u nekom smislu su "tragični heroji" kako je još pre tačno 2.300 godina napisao slavni Aristotel, tumačeći drame svojih savremenika Euripida, Eshila i Sofokla.
Čitavo Mihailovićevo biće moglo bi se podvesti pod "skute" sopstvenog mladalačkog života. Robijući najpre u teškim mukama na Golom otoku, bio je više žedan nego gladan (bez vode je najlakše mučiti zatvorenika), da bi kasnije kao student i mlad čovek gladovao u Brozovom društvu koje je stalno obećavalo "bolje sutra", čemu se ironično nada i Petrija. I zato bismo mogli da kažemo, da su pomenuta Mihailovićeva dela oblikovana baš tako zahvaljujući isključivo njegovom teškom životnom iskustvu! Što bi rekao slavni nemački filozof Imanuel Kant, ako volja uzme sebi zakon izvan sebe same, onda ona time žrtvuje i etiku i sopstvenu slobodu. Toga su se Mihailovićevi junaci, čini nam se, uvek pribojavali, ali ne i vlast u kojem su živeli.

Uostalom, "Petrijin venac" sačinjen od pet celina i počinje naslovom "Pi vodu i ćuti", da bi se već na drugoj stranici priča završila ovim Petrijinim savetima: "Zato, pi vodu, čoveče, svakodnevno pi. I ćuti. Dok još imaš vremena. A ni nemaš ga mlogo."
Dakle, čovekova, tačnije piščeva osuđenost na patnju i stradanje vidljivi su već na početku dela. Naravno, kada je knjiga objavljena (1975) nije smeo ni da se pomene Goli otok, a još manje Broz. Ali, oni su i ovde prisutni, mada tu ima i pobožnosti i sujeverja, koji kao lajtmotiv služe piscu da lakše ukaže na izvore zla i uzroke ljudskih nesreća. Uz to ljudsko "prokletstvo" u ovom romanu, čini se, zauvek je nametnuto voljom nekakve više sile.

O toj "višoj sili" priča i junakinja "Venca": "Tako sam ti ja oba moja deteta izgubila. Moja Milana bi sad odavno bila žena, a on, moje sinče, to bi već bio mator, brkat čovek od tries četiri godine. (...) Slabo se, vrlo slabo se moje dece sećam. Vreme mi je moju decu negde mlogo daleko od mene odnelo i ne mogu s njim više ni onako u sebe da se razgovaram. Ni to mi Bog ne tede da ostavi."

O tome nam je i sam Mihailović pričao:
- Kao pisac bavim se, uslovno rečeno, svetom koji pokušava da nađe smisao života. To su, ako smem da kažem, glavne odlike mojih junaka. To su i njihove ideje, iako oni često ne znaju da ih jasno izraze. To je ono što im učvršćuje kičmu, što ih drži uspravno u ovom svetu. Naravno, to ne znači da moji junaci u životu nisu obarani. Ali, svakog puta kad neki moj junak padne, on iskoristi priliku da ustane i da nastavi da se bori.
I Petrija, kada ju je prvi muž Dobrivoje najurio, nije klonula duhom, samo je "selo omrzla" i nastavila novi mučenički život, kako to znaju uporne dobre duše, ali "knjiški" neobrazovane. U pomoć joj je pritekla, i pored opiranja "onog s neba", iskonska narodna mudrost.
Valjalo bi zbog istorije zabeležiti i reči Ive Andrića, koje je, iako škrt na rečima u društvu izgovorio oktobra 1969. za vreme održavanja u Vranju "Borine nedelje". Kasnije, "Nedelja" Bore Stankovića je počela da se slavi u martu, na dan rođenja pisca "Koštane", a ne kao do tada na dan smrti.

Tih dana u našoj štampi (Broz još nije bio održao govor protiv drame "Kad su cvetale tikve" koja je igrana u Jugoslovenskom dramskom pozorištu) bila je opšta pokuda Mihailovića. A on se tada, zajedno sa Andrićem, Veliborom Gligorićem, Stevanom Raičkovićem nalazio na toj smotri sa još nekoliko pisaca iz one bivše Jugoslavije. Kada je neko iz Vranja upitao tiho pisce za Mihailovića "A ko je taj?", Andrić se okrenuo Vranjancima, odgovorivši im: "To je Dragoslav Mihailović, ja sam njega otkrio kao pisca, za sebe". Ovu priču pronašli smo u zaostavštini rukopisa književnika i novinara Siniše Paunovića, koja se čuva u Arhivu SANU. Tada je Andrić još dodao: "Vidite kako se Mihailović skromno ponaša", aludirajući najverovatnije na štampu, koja je u to doba pisca budućeg "Petrijinog venca", opisivala gotovo kao - siledžiju!
Da Andrić nije pogrešio potvrdio je Mihailović i svojim kasnijim delima, pa i "Petrijinim vencom" u kojem je veoma ubedljivo pomešao stvarno i fantastično, uz verodostojne iluzije o jednom vremenu na ovim prostorima...

OSENČENA SAPATNJA
U ESEJU "Kazivanja Mihailovića o patnji i milosti" dr LJubiša Jeremić, između ostalog, piše: "Svojim govorom i svojom neartikulisanom svešću, izmešavši ljudsko i nadljudsko, stvarno i iluzorno, vulgarno i uzvišeno, našavši među svecima smešne i zle, a među ljudima svetački turobne i dobre, Petrija je umela da uza sve patničko iskustvo sačuva istinsku čovečnost i sposobnost beskrajne, mada gorčinom osenčene sapatnje, i da, najposle, izađe na kraj sa svim važnim stvarima zemaljskog i duhovnog postojanja."

18

ponedjeljak

listopad

2004

ARISTOKRATA DUHA IZ KALKUTE RABINDRANAT TAGORE SAGRADIO
MOST IZMEĐU ISTOKA I ZAPADA
Tako je govorio bengalski Tolstoj
Zastrašujući obim opusa od pedesetak zbirki stihova, 12 proznih knjiga, četrdesetak drama i mnoštvo pesama, pripovedaka i eseja koje nije stigao da priredi za objavljivanje, doprineo je pored ostalog da Tagora za života širom Indije bude doslovno tretiran kao – bog. Od te uloge nije bežao, u njoj je svakako nesvesno uživao, ali je nije podsticao

Svet je, kao jabuka, bio podeljen na dve kriške i jedna je žudno tražila drugu, više ova zapadna istočnu, nego ona (daleko)istočna zapadnu – sve do modernih vremena, kada je Zapad najzad osvojio, pa možda i razumeo Istok, nažalost ponajmanje iz altruističkih pobuda.
Rasprava o sudarima, susretima i uticajima ta dva sveta traje koliko i istorija ljudska, ona obavezno kreće od Platona i “Upanišada”, mada je (ili baš zato što je) Platon živeo daleko pre Aleksandra Makedonskog i prvih nesumnjivo potvrđenih pohoda Evropljana do razmeđa azijskih civilizacija ili od onog bajkovitog boravka našeg zemljaka Marka Pola u Indiji i Kini, izveštaja zatamnjenog sa bar četiri dioptrije: prvom – ranohrišćanskom, drugom – neshvatljive razdaljine, trećom – na dvoru Kublaj kana Venecijanac je zatekao Kinu pod mongolskom, lamaističkom okupacijom, četvrtom – Markova mladost i nekompetencija… pa sve do odlaska na Daleki Istok evropskih ratnika, pljačkaša i trgovaca, kojima razmišljanje
o jedinstvu sveta u viziji umetnosti nije bila glavna briga.
Ova rasprava, dakle, može da se počne od bilo kog početka, ali mora da se završi sa Tagorom. Rabindranat Tagore nije najveći indijski pesnik, ni prozaist, ni mislilac, ni esejist, ali je ovaj aristokrata duha jedini svetski pesnik koji je najveći svetski potkontinent dao u vreme dok se još znalo reda, tj. imao uvid i koliko toliko jasna slika o književnim vrednostima naše planete. On je i prvi i dugo jedini istočni prvoborac za nešto što je još sto godina pre njega Gete nazvao - svetska literatura.
„Tagore je“, kažu danas udžbenici te iste svetske literature, kojoj je baš on tvorac i rodonačelnik, „najmarkantnija ličnost ne samo bengalske nego i celokupne indijske moderne književnosti“. I, kao dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1913, u svetu najpoznatiji indijski pisac. Jedan je od onih ljudi koji se u svetskim okvirima isuviše retko javljaju, a svoju kulturnu ostavštinu namenjuju celom čovečanstvu. Sa njim se po prvi put stvara istinita sinteza Istoka i Zapada i priznat je na obe strane zbog svojih univerzalnih vrednosti. Opus mu je raznovrstan i ogroman. Stvarao je u Indiji, a i posvuda gde je putovao, novu kulturnu atmosferu, otvoreniju, demokratskiju, internacionalniju. Bio je književnik, mislilac, reformator, muzičar, slikar, pedagog i u međunarodnim razmerama ugledna i uticajna javna ličnost.“ Startovao je iz velike, bogate i poznate kalkutske porodice koja je i pre njega bila epicentar kulturnih zbivanja, a i sama je odnegovala mnogo umetnika. Otac mu je bio veliki humanista – kako se to obično kaže za bogate i štedre mecene – oličenje naprednih ideja moderne Indije, jedan od onih demokratskih duhova izraslih u pokretu „Brama-samaj“, koji su se borili za konstruktivno stapanje svega naprednog u kulturama Istoka i Zapada. Odrast
ao u kući u kojoj su svi uticaji bili dozvoljeni i svaka radoznalost podsticana, sa ljudima raznih veroispovesti i političkih pogleda, pa i često osuđivan od ortodoksnih Indusa. I tako poprilično neshvaćen u svojoj zemlji, Tagore je ipak bio njen glas, njen izraz i najaktivniji član njene kulturne renesanse. Kad je bogatstvu dodao i slavu, osnovao je 1921. Sveindijski univerzitet u Bengalu, gde je predavao i zajedno sa svim profesorima i studentima kampanjski radio na stapanju kultura Istoka i Zapada.
Danas je čak teško shvatiti i prihvatiti, a pogotovo dočarati čitaocu školovanom na neminovnom „bratstvu i jednakosti svih ljudi“ koliko je ta ljudska gromada štrčala među stotinama miliona Indijaca. Možda samo ako se uporedi sa Tolstojevim uticajem u Rusiji, ali bojim se da i to nije bilo dovoljno. Tagore je u Indiji bio – bog. Ali to ne treba šatrovački shvatiti. On je narodu – ili narodima, koji će lako pristati na bogove koji i danas šetaju među njima, zaista predstavljao poluboga. Od te uloge nije bežao, ako nije preterano reći čak i da ju je podsticao, a u njoj je svakako i nesvesno uživao. Narod je verovao da je on veći slikar nego pesnik, što je možda i bio, a njegovi autoportreti redovno pokazuju čoveka plemenitih crta lica, nalik na proroka, sa mnogo radoznalosti, dobronamernosti i idealizma u očima. Svi koji su ga pamtili govorili su i o urođenom bogatstvu i snazi Tagorine ličnosti, o aristokratskom i rafiniranom duhu, o njegovim mogućnostima koje su se uvek činile beskonačnim (!), a kojima se pesnik i sam čudio, o markantnosti njegovog lica…
Kao književnik, Tagore je bio neobično plodan i opus mu je zaista zastrašujućeg obima. Pisao je pesme, drame, sve vrste eseja, novele, romane, pa i naučne studije. Bibliografije nabrajaju pedesetak knjiga stihova, 12 proznih dela (pripovetke i romani), četrdesetak drama i mnoštvo pesama, pripovesti i i eseja koje za života nije sabrao i priredio za knjige. Pisao je na benglaskom koji je, kažu, tek sa njim dobio vrednosti razvijenog književnog jezika, i na engleskom. Smatra se da je neuporedivo jači na
maternjem jeziku i da mu je vrednost daleko veća i sasvim drugačije vrste nego na engleskom jeziku. Ono što Evropljaninu zvuči kao ređanje suvišnih sentimentalnosti, sladunjavih banalnosti i slatkorečivih plitkih brbljanja, zvuči sasvim drugačije u kontekstu njegove domaće kulture, jer se na svom jeziku nadovezuje na sasvim drugačiju tradiciju. U njegovoj prozi vidi se da ga s razlogom drže za „najbolji proizvod zapadnog uticaja u Indiji“, ali bi baš zapadni čitalac više voleo i lakše primio da je Tagore manje čitao Abelarova “Pisma Eloizi“, Rusoovu „Novu Eloizu“ ili Geteovog „Vertera“. Zgodno je kad u „Brodolomu“ glavni junak komentariše zlu sudbinu svoje neudate kćeri rečenicom: „Uvek se to tako završi sa devojkama koje mnogo čitaju engleske romane“, a pri tom je i sam do kraja iskomplikovao svoj prozni prvenac podražavajući evropsku sentimentalnu melodramu.
Ali – kako suditi Bengalcu? Jednostavno – merila su drugačija. Kroz indijsku literaturu se, još od sanskritske „kavije“, provlači čvrsta nit manirizma, lepo uobličenog pripovedanja na uobičajene teme, a stilski organizovane na čvrstim književnim konvencijama. Koliko je Tagore dublje u toj tradiciji, toliko je bliži svojim zemljacima, ukoliko je umereniji, ostavlja jači utisak na evropskog čitaoca. Kažu da je Tagore tu našao srednji put, toliko važan za budističku kulturu i Budino učenje, što je ujedno i način da i po zapadnim i po indijskim merilima bude vrhunski književnik. On je Evropu ionako više osvojio svojim brojnim, raskošnim putovanjima i elitnim susretima, nego mudrim knjigama. Bar ispočetka. Umeo je da organizuje i da mu poeziju na engleski prevede i sam Viljem Batler Jejts, da se druži sa Ezrom Paundom, Rolanom i Židom… Uvek se kod razmišljanja o Tagori pomalo i nasmejem kad se setim njegovih susreta i književnih i filozofskih razgovora sa Romenom Rolanom. O njima francuski nobelovac piše sa najvećim ponosom. Sedeli bi Tagore koji ne zna francuski i Rolan koji ne zna ni reč engleskog, a njihove mudre dijaloge prevodi Rolanova sestra – po zanimanju i obrazovanju domaćica. Tkalja, vezilja i pomalo šnajderka.

Đorđe Randelj

MARGINALIJE IZ BIOGRAFIJE

* Tagorin deda je izgradio ogromno finansijsko carstvo i pomogao mnoge javne indijske ustanove, poput Medicinskog fakulteta u Kalkuti
* Dosledno vaspitavan u duhu bengalske kulture Rabindranat u svojim “Sećanjima” navodi kako je prvi put obuo čarape i cipele tek u 10. godini
* Prve stihove napisao je sa svega osam godina, da bi mu već u 17. jedan od prijatelja štampao knjigu sabranih pesama
* Na bengalskoj Akademiji studirao je istoriju i kulturu, dok je Pravni fakultet u Londonu napustio nakon samo godinu dana, jer mu se nije dopadala – ostrvska klima
* Britanski dvor mu 1915. dodelio titulu viteza, koju je vratio četiri godine kasnije u znak protesta zbog masakra u Amristaru, kad su kolonijalne trupe ubile oko 400 indijskih demonstranata
* Pored Kalkute je osnovao prvu školu u Indiji koja je negovala prožimanje zapadne i indijske filozofije, a koja je 1921. prerasla u univerzitet
* Kad je već imao punih 70 godina predano se posvetio i slikarstvu
* Komponovao je muziku za nekoliko stotina svojih pesama, a Tagorin “Naš zlatni Bengal” je postao nacionalna himna Bangladeša
* Samo nekoliko sati pre smrti 7. avgusta 1941. izdiktirao je svoju poslednju pesmu

M. Lazović

ZAŠTO BAŠ... Tagore
Mudrac na reci Gang

Da bi napravio svoje životno delo Tagore se snabdeo svestranom kulturom, evropskom i indijskom, koju je proširivao i koja je sazrevala putovanjima u inostranstvo i studijama u Londonu. U mladosti je dosta putovao svojom zemljom, sa ocem je bio čak i na Himalajima. Počeo je da piše još dok je bio prilično mlad, a oprobao se i u prozi i u poeziji, lirici i dramama. Uz opise života običnih ljudi iz njegove zemlje, bavio se i književnom kritikom, filozofijom i sociologijom. U jednom periodu je napravio pauzu u svojim mnogim aktivnostima, jer je osetio obavezu da u skladu sa starom praksom svog naroda jedan period svog života posveti razmišljanju u samoći, ploveći brodom na svetoj reci Gang. Kad se vratio normalnom životu, njegov ugled čoveka rafinirane mudrosti i umerene pobožnosti rastao je iz dana u dan. Škola u otvorenom prostoru, pod zaštitom grana drveta mango, koju je osnovao u zapadnom Bengalu, privukla je mnogo mladih ljudi koji su kasnije, kao odane pristalice, širili njegova učenja po zemlji. U to mesto se povukao, nakon što je skoro godinu dana bio počasni gost u književnim krugovima Engleske i Amerike, a zatim učestvovao na Istorijsko-religijskom kongresu u Parizu.

(Iz inaugurativnog obrazloženja Švedske akademije)

16

subota

listopad

2004

Pisanje kao prirodno stanje


Početkom oktobra, Marko Vidojković je objavio četvrti roman, modernu bajku koja se odvija u Beogradu za vreme građanskog protesta 1996-97. Marko je studirao prava i filozofiju, pevao je u nekoliko pank bendova, pisao kolumne za beogradske dnevnike i nedeljnike, jedan od njegovih prethodnih romana ušao je u izbor trideset kniga za NINovu nagradu, član je Srpskog književnog društva a tek je na početku karijere. Markov najnoviji roman, “Kandže” na nov i potpuno drugačiji način govori o životu za vreme vladavine Slobodan Miloševiča, o običnom čoveku u Srbiji devedesetih, o studentskom protestu, o najboljim prijateljima ali i fatalnim devojkama.

Marko Vidojković: Književnost je po meni vrhunski oblik umetnosti, jedini oblik umetničkog izražavanja koji kod konzumenta odnosno kod čitaoca ili da kažem »žrtve« izaziva potpuno stoprocentno uključivanje mašte. Mislim da reči koje su napisane i mozak, odnosno duša čitaoca, tek zajedno prave pravo umetničko delo. To je zato što je potrebno određeno vreme da se pročita knjiga i za to vreme, ako je knjiga dobra i ako je čitalac onaj pravi, ako ga je knjiga pogodila, on živi jedan potpuno paralelan život za tih četiri ili pet sati ili ne znam koliko provede čitajući jednu knjigu.

Ti znači sebe smatraš piscem uprkos studiranju na pravnom fakultetu, pokušaju na filozofskom, pank bendu, navijanju za Crvenu zvezdu, dosta niskim godinama za ovdašnju književnu scenu.

Marko Vidojković: Ja mislim da je ovdašnja scena pisaca takva da stvarno, bez problema, šta god da se pojavi može da postane njen deo. Znači nije da su baš utabane neke staze, ne zna se šta je mladi pisac, ima nekih koji imaju četiri banke pa ih smatraju mladim piscima. Sve ono što sam ja radio u životu, a bilo je tu i mnogo gorih stvari od pravnog fakulteta i filozofije, sve je to negde deo mene.

Da nisam prošao sve i svašta zapravo, još od najranije mladosti do onog momenta kad sam počeo da se bavim pisanjem, ne bih ni mogao da ispadnem kvalitetan pisac. Mislim da osim dobre nastavnice srpskog jezika i dobrog znanja gramatike i pravopisa u osnovnoj školi, najbitnija stvar za pisca je neko životno iskustvo. Nekako totalno mogu da sebe nazovem piscem, mnogo više nego neki drugi.

A da li praviš jasnu razliku između pisanja romana, pisanja scenarija, pisanja pesme, pisanja za novine, pisanja horoskopa?

Marko Vidojković: Naravno, mislim da je roman vrhunski oblik književnog dela. Ja nisam neki bogzna kakav ljubitelj poezije, ja sam čovek koji voli prozu i prozno izražavanje. Naravno kratke priče imaju svoj šarm ali mislim da je roman taj koji donosi paralelan život čitaocu, da živi nečiju epizodu izmišljenog junaka u jednom odsečku vremena potpuno van ovog prostora, van ovog vremena. Jer svaki roman koliko god izgledalo da ima veze sa pravim životom, koliko god možda osnove bile u stvarnom životu, ipak je fikcija i ti kada nekog ubaciš u svoju fikciju to je super stvar. Naravno da ništa ne može da se poredi sa pisanjem romana.

Izgleda da u tvojim romanima pratimo i naki tvoj razvojni put. Od tinejdžera sad smo došli do studenta, prešli smo celu jednu političku situaciju. Da li ono što pišeš shvataš kao neku vrstu prepričavanja onoga što si video i što se tebi dogodilo ili si se bacio u potpuno maštanje i sve izmislio?

Marko Vidojković: Pisac može da piše samo o onome što je lično iskusio odnosno njegovi romani mogu da se baziraju samo na onome što je lično iskusio. Sve što se nalazi u mojim romanima na neki način je proživljeno. Prva dva romana su prilično autobiografska, treći je dosta fikcija a “Kandže”… ja sam njima stvarno ponosan, one su najvećim delom fikcija. Ja sam čovek koji je danas napunio dvadesetdevet godina i jednostavno mogu da pišem samo o onome što mi se dešavalo do moje dvadesetdevete godine.

Upravo to je vrlo zanimljiva stvar s obzirom da si vrlo angažovan u svojim romanima, govoriš šta misliš, kako vidiš svet oko sebe, vrlo politički izražavaš svoje mišljenje. Kako objašnjavaš to da ti sa dvadesetdevet godina imaš četiri romana koji su svedok jednog vremena, gde si jasno izneo svoje mišljenje a sa druge strane je gomila drugih, starijih pisaca koji su potpuno odlutali?

Marko Vidojković: Šta je problem? Većina pisaca koji se ovde stvaraju su uglavnom studenti književnosti kojima je opsesija da fasciniraju svog omiljenog profesora ili nekog književnog kritičara, koji su opsednuti književnim stilovima i sve je to lepo i to su jako ogromni i dobri ali školski zadaci. Zapravo retko ko piše o pravom životu a da je to istovremeno i umetnost. Retko, retko ko, ja stvarno osim sebe trebalo bi dobro da se zamislim da, da, navedem još nekog što je tragedija zato što sam uveren da ima ljudi koji su mnogo talentovaniji od mene. Jednostavno u ovoj zemlji se ljudima ne pruža prilika.

Ti svoju umetnost crpiš iz svog života a ovde se još uvek ne pruža prilika, prilično su ti krugovi zatvoreni. Zato ja uvek pomenem da, sam negde zahvalan Mikiću što je dopustio da jedan Marko Vidojković uđe u taj začarani književni srpski svet koji stvarno nije toliko impresivan. Ne možeš ti da pišeš o izmišljenim stvarima, da pišeš istorijsko-geografske romane kakve ovde svi pišu ili neki produženi postmodernizam u samrtnom ropcu to nemože da prođe, to nije bitno. Jednostavno ovde ljudi ne čitaju knjige ne zato što nemaju pare nego nemaju šta da pročitaju. Postoji masa ljudi koja bi verovatno htela da čita i koji će čitati i “Kandže” i svaki sličan roman koji se pojavi zato što je to život, to je život i glavnog junaka i moj i tvoj i svačiji bukvalno, čak i onih koji su se kleli u Slobodana Miloševića.

A što si tako besan?

Marko Vidojković: Nisam ja besan uopšte, smejem se sve vreme. Zapravo, da je tog besa bilo malo više, Milošević bi mnogo ranije bio najuren i mislim da bi, ne znam, i Zoran Đinđić bi još bio živ danas i mi bismo svi zajedno mnogo bolje živeli, samo da je besa bilo više, da je bes bio artikulisaniji. Znači bes kao potpuno prirodna pojava i kao jedini odbrambeni mehanizam koji čovek može da ima u onakvom vremenu. Pazi, ja sam imao petnaest godina kada je izbio rat i ti, kad kroz adolescenciju prolaziš u takvom vremenu i kad te ona oblikuje, od toga ako si iole normalan može da izađe na kraju samo bes. Mislim da je to jednostavno prirodno čovekovo stanje.

Moj glavni junak je, svaki moj glavni junak zapravo, je pre svega besan. Koliko god da je on besan na svoje roditelje ili na neku svoju devojku ili svoje prijatelje ili ne znam ni ja na koga, to se zapravo sve vraća na onaj bes zbog nemoći da se suprotstaviš tom čudovištu zvanom život ili svet ili kako god, pogotovu u tako idiotskoj i nenormalnoj zemlji kakva je bila Srbija.

Voliš da pišeš, da li to znači da ćeš sada često da pišeš ili da ćeš da pišeš duže romane?

Marko Vidojković: Pisci su jednostavno ljudi koji imaju tu sreću da mogu svoju maštu da izraze u jednom materijalnom smislu dok većina običnih ljudi svoju maštu može da izrazi jedino kroz recimo svoje snove. Mi umemo da je oblikujemo prstima i brzim kucanjem i kad dođe trenutak ja uđem u neku, kako da kažem... ne mogu ni da se izrazim kakva je to faza, zato što ja krenem da pišem od negde osam ujutru pa onda dvanaest sati, pa svaki dan dok se ne zarvši roman. Znači to je jedno da kažem kampanjsko ludilo pisanja, ja dok pišem živim to što živi glavni junak, to je jedna bujica i jedan voz koji može da se zaustavi samo na kraju romana.

Dva izuzetno ozbiljna domaća kritičara su već pohvalila tvoj roman “Kandže”, mislim na Mihajla Pantića i Teofila Pančića, pretpostavljam da će tvoja slava i uticaj iz romana u roman biti sve veći, sve više ljudi će obraćati pažnju na tebe (kako stručna javnost tako čitalačka publika). Da li zato postoji neki strah i neizvesnost ili nesigurnost da će cela mašinerija da te proguta?

Marko Vidojković: U kojoj god mašineriji da se nađem pokušavam da se ponašam kao mašinovođa. Prošle godine sam postao član srpskog književnog društva. Možda ne liči na pisca ovog profila da se učlanjuje u bilo kakva društva ali ja ne bežim. Mislim da je Srpsko književno društvo pravi odgovor na ono udruženje u Francuskoj 7 i da zapravo okuplja naše najznačajnije pisce. Meni je bila izuzetna čast da sam još 2003. godine primljen u SKD sa tek objavljena dva romana ali to što sam ja član ne mislim da je negde za mene loše nego mislim da je za Srpsko književno društvo dobro.

150 godina od rođenja Artura Remboa
Nepriznat u svom vremenu
Siniša Kovačević
Dozivao ih je beskraj i pritiskalo ništavilo. Vodila ih je smrt, ostavljajući im veoma malo vremena. U njihov mračni svet nad kojim je plutalo crno sunce, nada je smela samo da zaviri. Bili su ukleti pesnici i to su znali". To su reči su prikazivača antologije francuske poezije 19. i 20. veka, koja je sredinom 90-tih godina, u izdanju jednog beogradskog izdavača objavljena pod nazivom "Ukleti pesnici". Svi pesnici navedeni u antologiji, bili su neshvaćeni i nepriznati u svom vremenu. Osim nesposobnosti prilagođavanja, alkohol, droga i bolest bili su čest saputnik "ukletih". Polovina je izabrala naglu smrt, a druga polovina je išla putem laganog samouništenja.
Naziv "ukleti pesnici" uveo je Pol Verlen, koji je u leto 1883, u časopisu "Lutecija", objavio studiju pod ovim naslovom, u kojoj je pisao o svojim savremenicima - Korbijeru, Rembou i Malarmeu. Posle prerane smrti, ove pesnike sačekalo je i poslednje prokletstvo - zaborav. U pesničkim antologijama s početka 20. veka, Bodler je zastupljen tek sa po kojom pesmom, a Verlena i Remboa gotovo da i nema. Pesnici koji su tada bili u modi, danas su najčešće potpuno nepoznati.
Sudbina se, međutim, postarala da se Bodler i Rembo već odavno nađu u samom vrhu francuskog i evropskog pesništva, dok su pojedini od njihovih savremenika ostali "na putu nadolazeće poetske slave". Stogodišnjica Remboove smrti obeležena je kod nas objavljivanjem dva reprezentativna izdanja - studijom Nikole Bertolina "Fenomen Rembo" ("Nolit", 1991) i publikovanjem pesnikovih "Sabranih dela". Gotovo se nametnula potreba da se sa novim saznanjima, trideset godina nakon objavljivanja prvog (pod uredništvom Zorana Mišića), pojavi novo izdanje "Sabranih dela" obogaćeno dragocenim beleškama, hronologijom i bibliografijom o Remboovoj poeziji, kao i najvažnijih studija o jednom od najznačajnijih među "ukletim pesnicima".
Nova saznanja svakako su se pokazala korisnim, posebno kada je u pitanju teško rešivi problem tumačenja i prevođenja Remboovog "neuhvatljivog" stiha. Tako je potreba stalnog preispitivanja i usavršavanja pesnikovog izraza rezultirala korišćenjem ležernije, gipkije fraze koja "prevazilazi nekadašnji prevodilački grč". Pored toga, izmene su krenule u duhu novih jezičkih promena, dovodeći ponekad do smelije upotrebe neologizama, parodije, slenga, koji snažnije i ubedljivije dočaravaju autentičnost pesnikovog delovanja.
Danas, kada je prošao vek i po od njegovog rođenja, Remboov opus fascinira više nego ikada. Tako u mnoštvu studija, izabranih dela ili antologija u kojima je pesnik zastupljen, niču novi mitovi, dok i najozbiljnija proučavanja ponavljaju "da se u prevazilaženju konvencije, rađaju čudesa novog, koja neprekidno šire horizonte pesnikovog sna". Taj "arhanđeo nekonformizma", koga je, po Kamiju, jedinstvenim učinila upravo "vulkanska subverzivna snaga njegovog pesničkog dela", živ se, kako kaže Malarme, operisao od poezije, napustivši je između svoje devetnaeste i dvadeset druge godine.
Godine 1873. Rembo je spalio svoje preostale pesničke papire, kao i primerke svoje prve knjige "Sezona u paklu". Nezainteresovan za njegovu dalju sudbinu, on će svoje poslednje pesničko delo "Iluminacije" prepustiti Verlenu, da ga objavi "ako za to nalazi potrebu". Napustivši tako definitivno književni svet, u maju 1875. javlja se kao plaćenik u holandsku armiju koja je polazila da uguši pobunu u nekoliko bivših sultanata na Sumatri. Ceo taj period njegovog života odvija se u boravku po kolonijalnim brodovima i kamenolomima na Kipru, a završava se u Hararu (u tadašnjoj Abisiniji), gde će stići do ranga samostalnog zastupnika jedne trgovačke kuće.
Raskrstivši definitivno sa literaturom, jedan drugi, ne manje neobičan Rembo, ovog puta pokazuje interesovanje za "stvarni život", sa željom "da istinski proživi te visoke i retke reči, usijane snove, daleka putovanja, gnusne brodolome, egzaltirane zore". Iz holandske kolonijalne armije on će dezertirati već posle mesec dana, da bi se posle lutanja po Nemačkoj, Švedskoj i Danskoj, našao na Kipru. Kada napusti Kipar tražiće zaposlenje "u svim lukama Crvenog mora", zaustavivši se na samom jugu Arabije, gde će se u Adenu zaposliti kao poslovođa na trijaži i merenju kafe. Kada je firma otvorila svoje predstavništvo u Hararu, poslaće tamo svog novog službenika za agenta. U pismima rodbini Rembo će o novom prebivalištu govoriti kao mestu "u kojem se vodi najdosadniji život na svetu, gde jedna godina ide kao pet i gde svakoga minuta dobije po jednu sedu vlas". Sam Rembo će, pored raznih artikala, proširiti ponudu uvoza, upuštajući se na svoju ruku u jednu tegobnu, rizičnu i na kraju gubitničku trgovinu oružjem. Početkom 1891, u pismu svojima, prvi put se žali da mu otiču vene. Proširenje vena na desnoj nozi ubrzo će dobiti oblik tumora, tako da će mu dva meseca kasnije biti amputirana noga. Krajem leta iste godine, iz Ardena gde se nalazio kod svojih, vratiće se u istu bolnicu da u njoj umre od metastaze raka, 10. novembra 1891.
Posle raskida sa poezijom i sanjanjem, Rembo se definitivno napuštajući Evropu "sa starim tapetima", otisnuo u svet tražeći ono stvarno "drugde i drugačije". Od početka je verovao da bi njegova lutanja od nemila do nedraga morala imati neku višu svrhu od pukog tavorenja. Kada bi na kraju stizao do zamišljenog cilja, čudo bi se odselilo, "pravi život" opet ne bi bio tu nego negde drugde. Arhitekta mnogih fatamorgana stvarnog življenja i delanja, veliki privrženik lutanja po najpraznijim pejzažima planete, tako će, uglavnom, u šturom pustinjskom dekoru ostvariti svoj poziv lutalice bez stvarnog razloga i uočljivog odredišta.

Elfride Jelinek, kontroverzna laureatkinja ovogodišnje Nobelove nagrade za književnost
Kraj istorije nam nije pošao za rukom
Rukavica u lice puritanizmu i političkom konzervativizmu: Elfride Jelinek
Vesna Roganović
Sigurna sam da su sve moje knjige uvek naposletku kriminalistički romani, jer negde u njima izbijaju osigurači na slabim tačkama društva, gde se čudimo što muževi svoje žene, ili žene svoje muževe, češće ne izbodu nožem, ili ne maltretiraju decu, ili slično, jer je društvo tako nehumano da bi stalno morali da izleću osigurači i stalno negde da lete noževi kroz vazduh i pucaju pištolji. Mene zanimaju upravo ta mesta gde latentna okrutnost društva prelazi u akutnu", glasi poetičko "vjeruju" kotnroverzne Elfride Jelinek, austrijske spisateljice, novoustoličene Nobelove laureatkinje.
I kritičari njene drame doživljavaju kao šok, estetsku provokaciju, rukavicu u lice puritanizmu i političkom konzervativizmu, pod punim imenom i prezimenom: od Šisela do Hajdera. Pa onda još i tzv. "rodne" (gender) priče - nasilje na ivici "pornografskog" naturalizma. Seks, rat. Sukob polova. Gotovo nepoznata u zemljama izvan nemačkog govornog područja, malo više "kod kuće" u Nemačkoj, i nešto "manje nepoznata" u svojoj domovini, odavno je zbog takvog pristupa literaturi i životu dobila dežurni nadimak Belzebub (satanin sluga).
Suština njenog ne malog opusa, proširenog i mnogim razmišljanjima o muzici i umetnosti, ipak je i u nečem drugom, neopipljivom - u psiho-dramaturgiji njenih junaka, a naročito junakinja, u muzici jezika (doduše, ova orguljašica s diplomom klasičnog bečkog konzervatorijuma najčešće piše u tonalitetu brehtovskih songova, pa i vodvilja) i - stilu, avangardnom, uznemirujućem, nesvarljivom. Dovoljno je oslušnuti naslove njenih romana: "Mi smo mamci, bejbi!"(1970), "Mihael. Knjiga za mlade u infantilnom društvu" (1972), "Ljubavnice" (1975), "Beskrajna nevinost" (proza, esej, radio drama ujedno), i najčuveniji, "Klaviristkinja" (1983), po kome je snimljen i film "Profesorka klavira", (Veliki gran pri Kanskog žirija, šarmantna Izabel Iper u ulozi autobiografske junakinje), ironična "Divna, divna vremena" (1995), "Deca mrtvih" (1995), (o senkama nacizma nad novim generacijama u njegovoj postojbini). Tu je, šlag na torti, još vruća drama o iračkom ratu, aktivistički uperena protiv invazije SAD na ovu arapsku zemlju, s naslovom srpske asocijativnosti: "Bambilend" (2003). Uz sve, ekscentrični, takođe lane napisan libreto za operu "Izgubljeni autoput" (adaptacija filma Dejvida Linča, uz muziku Olge Nojvirt)...
Bitni lični detalji: poreklo češko-jevrejsko, prikladno da bude narodni advokat žrtava, prošlih i novih nasilja, ksenofobija, u ime nacija i nadličnih ciljeva; trauma zbog preambiciozne majke koja je htela da joj kćer bude pijanistička diva; članstvo u Komunističkoj partiji Austrije; trauma posle smrti oca, duševno obolelog tokom pedesetih. Tada je, kako će to mnogo kasnije ispovedati, naučila da bude sama, jer joj je u pubertetu nedostajala ta faza "kad devojke s očevima uče da žive s muškarcem". Muž , umetnik, Gotfrid Hingsberg, životni saputnik Elfride, iz kruga kultnog Fasbindera tokom šezdesetih, takođe je bio uzrok jedne od brojnih životrnih trauma ("Nikad ne bih opet potražila umetnika za partnera, bilo bi mi, na primer, nepodnošljivo da moram da živim s nekim umetnikom", reći će u eseju ‘O nedovoljnoj izdržljivosti tla’, PROFEMINA, 1999). Epilog: socijalna fobija, kako ju je sama nazvala, zbog koje neće otići u Stokholm po nagradu koju bi, da se pitala, radije videla u rukama Petera Handkea, s kojim je, očito, na istoj talasnoj dužini provokacije. Pored njega, uzori su joj i pisci koje je prevodila na nemački, uzajamno nespojivi: Tomas Pinčon, Žorž Fejdo, Kristofer Marlou, Oskar Vajld...

ERIKINA POBUNA
Kamerni roman "Klaviristkinja" opisuje frojdovske situacije Erike Kohut ( u mnogo čemu iz života same autorke), profesorke klavira na bečkom konzervatorijumu, koju tlači dominantna figura njene majke, očito neostvarene pijanistkinje:
"Neki učenici bune se protiv svog nastavnika klavira. Ali ih roditelji teraju da vežbaju pa i profesorka Kohut može da primeni silu. Većina tih što udaraju po dirkama, međutim, lepo su vaspitani i zainteresovani za umetnost koju treba da usavrše. Pomno je slušaju čak i kad je izvode drugi, u muzičkom udruženju ili u koncertnoj dvorani. Učenici upoređuju, procenjuju, mere, broje. Kod Erike dolaze mnogi stranci, iz godine u godinu sve ih je više. Beč, grad muzike! Samo dokazane vrednosti moći će da opstanu u ovom gradu. Dugmad sama pršte i lete sa tog debelog belog trbuha kulture koji, poput leša utopljenika koga nisu upecali iz vode, postaje sve naduveniji.
U orman pristiže nova haljina. Još jedna! Majka ne voli kad Erika izlazi uveče. Haljina joj je isuviše drečava, ne priliči detetu. Majka kaže da mora postojati granica. Erika ne zna na šta ova misli. Sve ima svoje mesto i vreme, eto to majka misli.
Majka ističe da Erika nije tek jedno od bezbroj lica u gomili: ona je jedna u milion. Majka nikad ne prestaje da to naglašava."
Saga o porodičnim odnosima skrivenim ispod fasade na kojoj se naoko ništa bitno ne dešava, postupno biva sve mračnija. Nije jasno da li Erika, opirući se nametnutim majčinim ambicijama, nema dovoljno talenta da bi ih ostvarila, ili pak, namerno sabotira vlastitu karijeru kako bi naudila majci. Troši ušteđevinu namenjenu kupovini novog stana za svoje nove, seksi haljine. Uskoro saznajemo da to fino dete, Erika, daje oduška svojim mračnim seksualnim nagonima odlazeći u sumnjivi kraj grada, ispod mosta, da bi u nekom turskom lokalu posmatrala prizore seksa uživo, ili u periferijske bioskope gde gleda sadomazohističke filmove, i čak špijunira ljubavnike koji se noću kriju po Prateru.
Pred kraj romana, Erika, već samosvesna, zrela žena, doživljava ljubavnu aferu sa svojim dvostruko mlađim učenikom, koji je privlačan, talentovan, popularan, ali i tipičan pristalica mačo tretiranja žene kao objekta. Razvijajući priču, Jelinek brižljivo vivisekcira i "šamara" sve društvene običaje i institucije koji stoje u pozadini života njenih junaka, naročito sistem obrazovanja, očito tražeći u njima pokriće za nihilizam koji je neminovni deo raspleta većine njenih priča.
"Elfride Jelinek ima sposobnost da ljudsku ljubav prikaže beznadežnijom i odvratnijom od bilo kog autora", zapisao je jedan kritičar, misleći na ovaj njen roman i još jedan, pod nazivom "Divna, divna vremena". Jer, ispostavlja se da su divna vremena ironična i depresivna priča o četvoro mladih Bečlija krajem pedesetih godina, u osvit ekonomskog buma. Uprkos svim preduslovima za uspešan start u život i karijeru, oni se valjaju u blatu mržnje, samosažaljenja i potrebe za avanturom, makar to bilo i bezrazložno, teško nasilje nad drugima. Paradoksalno i perverzno, upravo u tom nasilju oni vide jedinu moguću slobodu za sebe, ako ne za druge. Postaju delinknventi i prilikom pljački bespotrebno na mrtvo prebijaju svoje slučajne žrtve.
Generacijska priča o izgubljenoj generaciji mladih začinjena je i otuđenom, dekadentnom atmosferom Kamijevog "Stranca" i "Kuge", ili romana Sartra, Ženea, koje jedan od protagonista strasno iščitava. Jelinekova indirektno postavlja pitanje moralne odgovornosti pisaca za ideje koje stvaraju, ukoliko ih prihvate urušene ličnosti koje će ih, poput Rajnera, naopako tumačiti.

MUŽ KAO PRVA VIOLINA
Drame Elfride Jelinek, kojima je sve sklonija poslednjih decenija svoje karijere, bitefovske su po snazi i eksperimentalnosti. "U njima je postepeno napuštala tradicionalne dijaloge zarad polifonih monologa koji ne razbijaju pravolinijski tok uloga, već omogućavaju glasovima iz različitih nivoa njihove psihe i prošlosti da se čuju simultano... to su manje likovi, a više ‘jezički interfejs’ njihovog međusobnog konfrontiranja. Njene tzv. ‘princeze drame’ (Smrt i devojka I-IV) su varijacije jedne od spisateljičinih osnovnih tema, nesposobnosti žena da se potpuno oživotvore u svetu u kojem ih svi drugi prikazuju stereotipnim slikama", takođe stoji u obrazloženju stokholmskog žirija.
Kakvi su to stereotipi? Možda se deo odgovora krije u ovoj kratkoj prozi, pod imenom "Paula", jednom od retkih tekstova autorice Jelinek, koji je kod nas preveden (nijedan njen roman nije dosad našao put ni do jednog domaćeg izdavača) i objavljen u rat(obor)nom izdanju časopisa PROFEMINA u proleće-zimu 1999, u prevodu Virdžinije Pasku, a koji je zapravo unutrašnji monolog jedne žene, žrtve tzv. nasilja u braku:
"Bojim se da sam zanemarila sebe kada sam osetila kako u meni raste novi život. Žena se ne sme toliko usredsrediti na rastući život u sebi, mora obraćati pažnju i na muža, jer će se ovaj inače najednom osetiti zanemarenim. On ne sme pomisliti da sad svira drugu violinu umesto prve. Novi život u meni je, dakle, rastao i rastao, ali ja sam spolja sve više propadala, direktno proporcionalno rastućem novom životu.... Do tada sam uvek pokušavala da svoj um držim u toku, na primer, preko televizijskih emisija. Ali, sada sam baš u vreme za gledanje televizije sve češće morala da dovodim muža kući iz kafane, on je u vreme glavnog večernjeg programa uvek bio potpuno pijan. Hod od kafane do kuće bio je težak, često smo zajedno padali preko prepreka ili bi me on pesnicom gurnuo u neko udubljenje u tlu... Uskoro je muž počeo da me šutira malo ovamo, malo onamo. Ponekad sam imala sreće, pa bi našao mesto koje je manje bolelo, kao butina ili zadnjica. Ali ponekad nisam imala sreće i on bi pogodio mesto koje je bolelo više, mnogo više, kao recimo stomak."
Nastavak ovog monologa, naizgled ravnodušnim tonom koji prikriva ironiju, otkriva dramu naratorke koja se kasnije odaje prostituciji, da bi u procesu "samoosvešćivanja" koje to ipak nije, poželela da okaje grehe radeći neki legalan i težak posao u fabrici, nadajući se da će joj se pružiti druga šansa - u nekom novom braku sa novom decom i trezvenim muškarcem.
Iako je Jelinek svojim angažmanom i delom besumnje uzor emancipovanosti kakvom mnoge feminstkinje teže, autorka "Klaviristkinje" u trenucima iskrenosti, priznaje da je to nije usrećilo, i da u drugom životu nikad ne bi poželela da bude umetnik:
"Iz iskustva znam da umetnička i intelektualna dostignuća ženi seksualno ne podižu vrednost, već, naprotiv, gotovo je umanjuju ili pretvaraju ženu u nekakav srednji rod, dakle, u neko bespolno, pomalo jezivo biće koje voli da ističe svoju obrazovanost i kome je bolje skloniti se s puta.
Pošto ne mogu da živim, mogu samo da pišem i živim tako reći u jeziku."

KO JE DONEO PROKLETSTVO
Uprkos mnogim priznanjima (lista nagrada je poduža, i ukrašena vrlo zvučnim književnim imenima, poput recimo, nagrada po imenu Georga Bihnera, Hajnriha Hajnea, Hajnriha Bela, Petera Vajsa... laskava nagrada Lesing za kritiku i niz drugih priznanja u Austriji, još više u Nemačkoj), novije drame Elfride Jelinek publika ne prihvata uvek s oduševljenjem, pa je, umesto nagrade, nagrade -zviždanjem, izlascima na pola predstave, i glasnim upadicama.
Za njen kritičko društveni angažman, tipični su tekstovi poput onog "Oblaci, Dom" (časopis Književnost, 1992, prevod Zlatko Krasni). U nadahnutom kvazipoetskom tonu, Jelinek opisuje duhovno preispitivanje nacije koje je neminovno nakon nacionalističkih uzleta i mračnih vremena rata i razaranja:
"Ali i dok osmatramo istoriju kao ovu klanicu kojoj se žrtvuje sreća naroda, mudrost država i vrlina pojedinaca, gde nastaje misao, tu nastaje nužno nakon te misli i pitanje, kome, kakvom konačnom cilju su prinesene ove najstrašnije žrtve. Ko je to započeo? Ko je doneo prokletstvo? Oni koji su prvi izgubili meru, naši očevi, oni nisu znali, ali su to želeli, njihov duh ih je gonio. Nemirno lete, poput haosa, oko roda koji vri od želje, lukavo se smeše. Ruku pružamo prema susedu, da bismo njegove puteve naveli u nakostrešene oblake i da bismo seli na njegovo mesto i odmorili se. Potreban nam je prostor. Potrebna nam je slava! Nismo još uvek gotovi. Pripada nama, nismo od juče. Drugi na vlastitom tlu nemaju šta da kažu. Teramo ih polivajući ih gumenim crevima. Lukavo sedimo na njihovim mestima i naše su oči bistre. Pripadaju nama. Obožavane bezbedne granice, majčina kuća i zagrljaji voljene braće i sestara nas već pozdravljaju i vi nas obuhvatate da nam, kao u drugovanju, srce ozdravi... U daljini se još čuje naša grmljavina. Ovde smo, tamo su drugi, ali ne mi, ne mi! Mi pripadamo sebi. I uvek su, poput dece, naše ruke nevine...
Kod sebe smo, odmakli od zemlje. Na zemlji ne nalazimo mira, još kao ukopani ostajemo prisutni, i vraćamo se opet! Tle je naš prelaz preko, do kraja vremena. Kraj istorije nam nije pošao za rukom. Ona nam se uvek približava, juri na svojim šinama. Zašto ne umre? Šta smo uradili? Zašto joj ruka raste iz groba? I pokazuje na nas?"
Nerazumevanje kojim je njeno delo ne retko praćeno, Jelinek objašnjava nedostatkom kriterijuma, zbog čega joj ljudi često prebacuju da im uništava brakove, ne uviđajući da su oni već uništeni, dok pisac samo to konstatuje "Smatram da se stvari mogu nazvati pravim imenom... da se i počinioci i žrtve mogu nazvati pravim imenom i ako se to može, onda se to i mora izreći. I može se izreći."


Kreutzerova Sonata, Hadži-Murat

Lav Nikolajevič Tolstoj
(Jasna Poljana, 1828 - Astapovo, 1910)

Ruski pripovjedač, dramatičar, publicist. Jedna od najvećih osobnosti svjetske književnosti, temeljni moralist i mislilac koji duboko ponire u svoje opsesivne teme. Odgovor na vlastito nezadovoljstvo građanskom civilizacijom i njezinim društvenim odnosima Tolstoj je pokušavao oblikovati ne samo u svojim književnim djelima nego i u prosvjetiteljskoj djelatnosti koju je razvijao na svojemu vlasteoskom imanju. Sustavno je u svojim spisima izlagao kritički pogled na vlasništvo, državu, crkvu, pa i na samu umjetnost. Zalagao se za moralnu obnovu u duhu izvornoga kršćanstva, putem usavršavanja pojedinca i neprotivljenja zlu nasiljem. I u samoj njegovoj smrti ima duboke simbolike: u dubokoj starosti bježi iz vlastitoga doma i umire na samotnoj željezničkoj postaji. Ogromnom pripovjedačkom snagom Tolstoj je stvorio neponovljivo književno djelo, koje je veličinom i ljepotom preživjelo i nadišlo sve njegove dileme, moralne krize i nesreće. Najvažnija su mu djela trilogija Djetinjstvo (1851-56), Sevastopoljske pripovijesti (1855), Rat i mir (konačni tekst 1873), Ana Karenjina (1875-77), Uskrsnuće (1899). Kratki roman Hadži-Murat objavljen je 1912. godine, tek nakon piščeve smrti.


Nakaza i vila

Nedžad Ibrišimović
(Sarajevo, 1940)

Romansijer, pripovjedač, pjesnik, dramatičar, skulptor. Završio filozofski fakultet u Sarajevu. Ibrišimović javio se u bosanskohercegovačkom književnom životu polovicom šezdesetih godina prošloga stoljeća, u kojima je došlo do strukturalno važnih promjena na gotovo svim područjima umjetničkoga stvaranja, osobito u književnosti. Te su promjene obilježene napuštanjem socrealističkih i uopće tradicionalističkih poetika, te usvajanjem modernih postupaka i mnogo slobodnijim otvaranjem prema tokovima suvremene književnosti u svijetu. U takvoj klimi Ibrišimović objavljuje svoju prvu knjigu priča Kuća zatvorenih vrata (1964), a već slijedećom knjigom, romanom Ugursuz (1968), predstavlja se kao jedan od markantnih protagonista tih novih nastojanja. Sugestivan i konzistentno ostvaren književni eksperiment, u kojemu je tehnika toka svijesti prvi put u našoj književnosti upotrijebljena na tako funkcionalan i iznutra opravdan način, roman Ugursuz je u kritici odmah prepoznat kao prvorazredno ostvarenje. Nakaza i vila (1986), knjiga je kratkih priča "na narodnu", u kojoj Ibrišimović demonstrira imaginativnu bliskost, ali i kreativno poigravanje s tradicionalnim pučkim formama, te virtuozan osjećaj za jezik. Ibrišimović je objavio i romane Karabeg (1970, Braća i veziri (1989), te pripovjedačke knjige Priče (1971), Živo i mrtvo (1978), Bog si ove hefte (1980), Zmaj od Bosne (1980), Drame (1988), Dva dana u Al-Akaru (1990), Knjiga Adema Kahrimana napisana Nedžadom Ibrišimovićem Bosancem (1992).

Bakakaj

Witold Gombrowicz
(Maloszyce/Opatów, 1904 - Saint Paul-de-Vince/Francuska, 1969)

Poljski prozaist, dramatičar, esejist. Porijeklom iz staroga plemstva, školovao se u Warszawi i Parizu (pravo, filozofija, ekonomija). Hitlerov napad na Poljsku 1939. i početak Drugoga svjetskog rata zatekao je Gombrowicza u Argentini, gdje se obreo kao turist. Ostavši u Buenos Airesu daleko od svoje zemlje i jezika, suočen s mučnim potrebama svakodnevnice, zaboravljen i ideološki proskribiran u poslijeratnoj komunističkoj Poljskoj, oboružan samo svojim superiornim darom i snagom ličnosti, Gombrowicz se, u fascinantnoj borbi za samoostvarenje, za emancipaciju od zabluda, prvenstveno "patriotskih", postupno profilira u jednoga od književno i intelektualno najvažnijih i najinovativnijih autora prošloga stoljeća. Prvu knjigu pripovjedaka objavio je 1933. u Poljskoj (Uspomene iz puberteta). U Poljskoj objavio je i prvi roman Ferdydurke (1937) i dramu Ivana, kneginjica od Burgunda (1938). Te knjige donijele su mu veliki književni ugled, ali i velike nesporazume s kritikom. Surađujući iz emigracije s poljskim institucijama u Parizu, Gombrowicz objavljuje dramu Vjenčanje (1948), svoj najpoznatiji i najbolji roman Trans-Atlantik (1953) pa za njim još dva: Pornografija (1960) i Kozmos (1965), te dramu Opereta (1966). U Krakowu mu je 1957. objavljena proširena prva knjiga pripovjedaka pod naslovom Bakakaj. Svoj opus Gombrowicz je okrunio grandioznim djelom književne imagincije i intelektualne snage - Dnevnikom koji je pisao od 1953. do 1966. godine.


General mrtve vojske

Ismail Kadare
(Gjirokastra, 1936)

Albanski romansijer i pjesnik. Rođen u službeničkoj obitelji, studije književnosti završio u Tirani, te na Institutu Maksim Gorki u Moskvi. Već s prvom svojom knjigom, zbirkom poezije Mladenačka nadahnuća (1954), Kadare je u Albaniji postigao zamjetan književni ugled. Nakon objavljivanja odličnoga romana General mrtve armije (1963) stječe međunarodnu reputaciju, a mnoge mu knjige najprije izlaze na francuskom jeziku, u Parizu, gdje i sam često putuje. S rigidnim i izolacionističkim režimom Envera Hodže imao je ambivalentan odnos, neku vrstu prešutnoga dogovora: priznatomu piscu, za njegovu generalnu lojalnost, režim je imao razloga tolerirati stanovitu mjeru opozicijskoga stava. Već od Generala mrtve armije i čitatelji i kritika prepoznali su kod Kadarea neponovljiv individualni postupak kojim rastvara granice realističkoga pripovijedanja, istovremeno ostajući trajno vezan za albanski povijesni, sociokulturni i životni milje, koji velikom imaginativnom snagom književno preoblikuje i tumači u svojim romanima. Zahvaljujući toj vrsti umjetničke tenzije i preobrazbe, Kadareovi motivi i situacije lako prelaze lokalni značaj i stječu opću relevantnost. Ismail Kadare je objavio preko dvadeset romana i knjiga proze, između ostalih: Svadba (1968), Tvrđava (1970), Kronika na kamenu (1971), Zima velike samoće (1973), Suton stepskih bogova (1978), Palača snova (1981), Koncert godine 1936 (1988), Neman (1991), Piramida (1991), Mjesečina (1993), Elegija za Kosovo (2000), Dosje o H. (2002).



“SNEŽANA Savić izvanredno je prostudirala akcenat, gest i psihologiju (tekst konstruisan iz Mihailovićeve proze “Petrijin venac”) moravskog čovečanstva iz sela u okolini Ćuprije, sugestivno (i možda za nijansu presentimentalno) dočarala je tragiku jednog nesrećnog života...” pisao je Slobodan Selenić, posle diplomske predstave, a repertoarske premijere, izvedene u Podrumu Ateljea 212, 1. juna 1976.

Ta, Snežanina Petrija, bila je prva u kasnijem mnoštvu predstava prema knjizi za koju je Mihailović dobio Andrićevu nagradu (dramatizaciju je napisala i režirala Ognjenka Milićević, profesor FDU). Dugo se održala u repertoaru - poslednji put izvedena je 1980. godine, a postigla je i lep uspeh na Festivalu monodrame i pantomime u Zemunu.

Već decembra iste godine, međutim, pokazalo se da “Petrijin venac” kao dramski predložak ne samo da nije iscrpljen, nego mu tek predstoje tumačenja.

U Narodnom pozorištu u Beogradu, Gradimir Mirković je postavio sopstvenu dramatizaciju, a ulogu poverio Slavki Jerinić (premijera je bila 4. decembra). Ona je, kako je pisao kritičar “Novosti”, taj lik “živela i kazivala smireno, toplo, nenametljivo, dakle, iznutra” - što je “samo tako moguće preneti na scenu”:

“Dragoslav Mihailović kroz usta i dušu radnice i mučenice Petrije Đorđević, glavne junakinje, priča o lepoti i muci čovekovoj na zemlji, ali, tako ispričanoj i s takvim jezičkim amalgamom izvedenoj, da joj nema premca u novijoj srpskoj prozi...” Slavka Jerinić je, piše dalje kritičar, “bez patetike otvarala Petrijine prostore sna i bola i pred gledaocima otkrivala parče po parče samog života”. A publika je, “spontanim i dugim aplauzom”, pokazala “da je Petrijina sudbina duboko dira”.

Petrijina ispovest, koja je u pozorištu “lansirala” jednu mladu glumicu - što će se kasnije ponoviti i na filmu, sa Mirjanom Karanović - sa Slavkom Jerinić je ohrabrila iskusne prvakinje drame širom Srbije da obogate svoj repertoar. Poslednjih dana decembra te, 1976. godine, “Petrijin venac” je u Leskovcu, u adaptaciji i režiji Dušana Rodića, govorila Živka Barać-Hubač, koja je, zabeleženo je u “Novoj reči”, dala “odvažno protumačenu Petriju... od krvi i mesa”. Komentator, doduše, zamera što su “izvesne grube intervencije na tekstu oduzele deo vrednosti ’Petrijinog venca’ zarad pozorišnog izvođenja”. Ali, činjenica da je Živka Barać-Hubač, deset godina kasnije, ulogom Petrije - ovog puta u ansambl-predstavi (dramatizacija Slavenke Milovanović, u režiji Vladimira Lazića) proslavila tri decenije na sceni, već dovoljno govori koliko je još moglo da se “kopa” po ulozi.

Pred samu novu, 1977. godinu, “Petrijin venac” je postao - prva monodrama ikad izvedena u Nišu! U dramatizaciji Gradimira Mirkovića, ali režiji Rajka Radojkovića, bilo je to “uspelo veče vrsne glumice”, Zorice Stefanović. NJena Petrija “možda nije verna interpretacija lika iz Mihailovićevog romana”, ali je “istinitošću glumačkog doživljaja učinjena uverljivom i prihvatljivom”. NJen monolog upućen nadgrobnom spomeniku drugog muža (Mise), omogućio joj je da “čitav sat suvereno vlada scenom”.

Kao da je tada nastalo izvesno zasićenje Petrijom. Ali, potrajalo je nepune dve godine. Rodićeva verzija pojavila se u Zaječaru, u Radul-begovom konaku, “kao stvorena” za prvakinju Darinku Petrović. “Snažna evokacija žene iz naroda” bio je naslov novinskog teksta o “višedimenzionalno ostvarenom liku”, koji se gledaocu “urezuje u sećanje... jer takve ljude i sudbine, maltene, svakodnevno susrećemo”.

A da Petrijin životopis može biti “snažna evokacija žene” iz bilo kog naroda, krajem 1983. godine (tačnije, 1. novembra) dokazala je i glumica Eva Doro, koja je Mihailovićevu heroinu igrala na - mađarskom. Dogodilo se to u subotičkom pozorištu, u režiji Ištvana Saboa, a prema prevodu Imrea Siča.

“Petrijin venac” je na scenu stigao u vreme kada je Dragoslav Mihailović već bio afirmisan kao pisac čija dela nose sve predispozicije dramskog prikazivanja (“Frede, laku noć”, “Kad su cvetale tikve”)... Bilo da je sam radio dramatizacije, ili stvarao originalne drame (“Frede, laku noć”, “Kad su cvetale tikve”, “Putnik”, “Lilika”, “Boginje”, “Petrijin venac”, “Protuve piju čaj”, “Treće proleće Svete Petronijevića”...), pozorište je u njima prepoznavalo zahtev vremena i sočnost istine.

Naizgled tako lak put do gledaoca, međutim, bio je i za autora i za samo pozorište, i te kako klizav! Dragoslav Mihailović pripada onoj kategoriji pisaca čiji je svaki korak - ma koliko bio uspešan - meren dvostrukim aršinom. Posle nasilnog skidanja njegove dramatizacije “Tikava” sa repertoara Jugoslovenskog dramskog pozorišta 1969. godine - uprkos izvanrednom prijemu romana - živa reč sa scene bila je pod posebnom pashom, a pisac čak lišen nekih elementarnih ljudskih i građanskih prava! Setimo se da je i “Petrijin venac”, koji je on, pet godina posle “Tikava”(!) počeo da objavljuje u jednom listu, bio zabranjen posle trećeg nastavka! Ali, samo je “snažna evokacija” - doveka.

Zlato za studentkinju
PRENET na film 1980. (scenario čuvenog praškog tandema: Rajko Grlić i Srđan Karanović, režija Karanović), "Petrijin venac" je pokupio nekoliko "Zlatnih arena". Najlepša je bila ona koja je pripala filmskoj Petriji, mladoj studentkinji glume iz Beograda Mirjani Karanović!
Uspehu filma doprinela je velika, fenomenalna glumačka ekipa, u kojoj su bili: Dragan Maksimović, Pavle Vuisić, Marko Nikolić, Olivera Marković, Veljko Mandić, LJiljana Krstić, Mića Tomić, Miloš Žutić, Rade Marković, Boro Stjepanović, Josif Tatić...

Zoran Cvijanović

Talenat je naša šansa

Pod pokroviteljstvom ambasade Srbije i Crne Gore u Austriji je održan filmski festival „ Dani srpskog filma“. Bečka publika je od 8. do 13. oktobra mogla da pogleda najnovije srpske filmove: „Kad porastem biću kengur“, „Jesen stiže Dunjo moja“, „Pad u raj“, „Pljačka trećeg Rajha“, „Memo“ i „Kenedi se vraća kući“. Festival su svojim prisutvom podržali i brojni glumci i reditelji. Među njima je bio i Zoran Cvijanović, s kojim smo razgovarali neposredno posle projekcije filma Raše Andrića „Kad porastem biću kengur“, koji sagovornik „Blica“ potpisuje i kao producent.

„Film je veoma gledan i nagrađivan. Za dva ili tri dana film će biti na Varšavskom festivalu, potom u Monpeljeu, onda u Nemačkoj...
Utisak je, vaoma jak, da se ovde ne samo našim ljudima nego si strancima veoma dopadaju naši filmovi. Da li ste to očekivali?

- Jesam, jer naša kinematografija je zaista kvalitetna. Uostalom, i naši pisci, muzičari imaju evropski kvalitet. Samo da podsetim na prošlogodišnje uspehe Pavla Vučkovića u Kanu i Stefana Arsenijevića, čiji je kratki film „Atorzija“ nominovan za „Oskara“. Znaš to su neka deca koja se pojave odjednom odnekud, iako kod nas izgleda da je sve propalo i da više ništa ne postoji. Talenat, ma odakle dolazio, ne može biti neprimećen. Osim toga, mislim da posebnu pažnju privlači način razmišljanja tih mladih ljudi, njihove ideje i, naročito, njihovo zavidno, ne samo filmsko, obrazovanje koje je očigledno i u njihovim filmovima. I pride: mislim da su stranci posebno iznenađeni jer se uopšte ne očekuje da se u Srbiji mogu npraviti tako dobri filmovi.
Koliko država Srbija podržava te talente o kojima govorite?

- Meni se čini da je ozbiljan problem u tome što su naši reditelji i pisci sebi postavili neku vrstu autocenzure. Kada razmišljaju o filmu, razmišljaju isključivo o jeftinom filmu i tako sebi sužavaju i prostor mašte. Jer kad razmišljaju o budućem filmu, najpre pomisle na to šta je realno, a tek potom šta bi želeli i bili kadri - kad je reč o mašti, talentu - da urade.To im, mislim, najviše otežava život. Naravno da je to direktna posledica lošeg statusa koji film, i umetnost uopšte, imaju u Srbiji. Međutim, ono što je divno, i začuđujuće, jeste to što na tako malom prostoru (mala zemlja, mali narod), u tako skučenim uslovima, u jednoj mikro sredini, nastaju divna dela.
To je možda i zbog toga što ne čekaju da im država pomogne?

- Kolikogod da je teško i šta god da se dešava u zemlji u svakom trenutku postoji neko ko je u direktnom kontaktu sa najsavremenijim dešavanjima, po bilo kom pitanju ljudskog života na planeti.To je mnogo lep osećaj, pogotovu kad među tim ljudima ima mnogo onih koji su ti prijatelji. Ljudi koji žele da urade nešto preuzeli su inicijativu u svoje ruke, ne čekaju državu da im pomogne. Sami dođu u Beč, ne stide se, i u najboljem klubu organizuju Džez festival; isto tako sami ovde, u Beču, nađu distributera za svoj film. Ta naša autentična srpska umetnička scena polako prelazi granice i polako počinje da komunicira sa Evropom, bez prepreka. Ljudi su ipak užasno zainteresovani za to, jer bez obzira na ulaganja u njihovu kulturu svi pate od iste, da kažem, bolesti, a to je nedostatak talenta. Svi tragaju za talentom, tako da se nekako potvrđuje ono - što je život u jednoj zemlji teži, to je njena umetnost značajnija, veća i bliža ljudima. Što su uslovi lošiji to je hrana zdravija. Otprilike, eto tako je to...
Anica Nikol

Megacarska razmišljanja - Rambo Amadeus
Mentalna higijena klasikom

Što je najčudnije, počeo sam uživati i u muzici, naročito u Bahu, Hendlu, Čajkovskom, Musorgskom, koje pošteno nisam slušao još od osnovne muzičke škole. Nakon samo sedam dana, već sam bio svjestan da „mentalna higijena“, izraz koji smo učili još na „osnovama psihologije“ u srednjoj školi, nije samo puka fraza. U poistindustrijskom, informatičkom dobu, informacije su zapravo samo teret koji naša svijest nekontrolisano upija, zatrpavajući naš ogromni, ali ipak ograničeni „hard disk“. Mentalna higijena trebalo bi da bude zapravo navika da se ne prepuštamo tek tako nekontrolisanom dotoku svega i svačega što nam dolazi do svijesti. Zapravo, jednako su, po našu psihu, opasne i informacije koje nam ulaze u uši, a nismo ih svjesni. A one se pakuju na neki drugi, mnogo važniji hard disk, hard disk podsvjesti, u kome stanuju naše emocije. Zatrpan „spamom“, on radi sve sporije, na kraju postanemo potpuno hladni, mrtvi, nezainteresovani i za okolinu i za sebe, kao neke tjelesine uginulih tuljana koje se valjaju na dnu mora, čekajući da ih pokrene podvodna struja.

Mentalna higijena je važna jer naš hard disk nema mogućnost da pritisnemo dugme „delete“ i da sve suvišne podatke jednim potezom strpamo u „recycle bin“. Naša svijest se čuva i jača potpuno suprotnom metodom od nekontrolisanog upijanja informacija.

Čembalo mi miluje uši. Radio je na frekvenciji 99,1 FM. „Koncert studija B“. Uživam. Probajte i vi, besplatno je.

15

petak

listopad

2004

Oscar Wilde's wit and wisdom


Oscar Fingal O'Flahertie Wills Wilde was born in Dublin in 1854

To commemorate the 150th anniversary of Oscar Wilde's birth on Saturday, BBC News Online looks at some of the playwright and wit's most memorable quotes.

"I have nothing to declare except my genius"
At the New York Custom House (1882)

"A man can be happy with any woman as long as he does not love her"
The Picture of Dorian Gray (1891) Chapter 15

"Only dull people are brilliant at breakfast"
An Ideal Husband (1893) Act I

"To lose one parent...may be regarded as a misfortune; to lose both looks like carelessness"
The Importance of Being Earnest (1895) Act I

"Anybody can make history. Only a great man can write it"
Intentions (1891) The Critic as Artist Pt. 1

"I can resist everything except temptation"
Lady Windermere's Fan (1892) Act I

"Many a woman has a past, but I am told that she has at least a dozen, and that they all fit"
Lady Windermere's Fan (1892) Act I

"We are all in the gutter, but some of us are looking at the stars"
Lady Windermere's Fan (1892) Act III

"A man who knows the price of everything and the value of nothing"
(definition of a cynic)
Lady Windermere's Fan (1892) Act III

"Experience is the name every one gives to their mistakes"
Lady Windermere's Fan (1892) Act III

"There is only one thing in the world worse than being talked about, and that is not being talked about"
The Picture of Dorian Gray (1891) Chapter 1

"When I ask for a watercress sandwich, I do not mean a loaf with a field in the middle of it"
(to a waiter)
Max Beerbohm, letter to Reggie Turner, 15 April 1893

The Oxford Dictionary of Quotations. Ed. Elizabeth Knowles. Oxford University Press, 1999. Oxford Reference Online.


Sudbina i priča
Mileta Aćimović Ivkov 14.10.2004, 18:32:49

Ušavši u književnost krajem sedme decenije prošlog veka kao, kako se uobičajeno kaže: „gotov pisac“, Dragoslav Mihailovoć (1930) je za samo nekoliko godina knjigom pripovedaka "Frede, laku noć" i romanom "Kad su cvetale tikve" skrenuo pažnju na svoj vanredni književni dar. Dok je opsežnom proznom celinom pod nazivom "Petrijin venac", on u našoj književnosti stekao veliki ugled i visoko mesto. Tako da se, u istorijskoj perspektivi gledano, njegova stvaralačka pojava izdvojena i imenovana kao prekretnička. Generacija pisaca tzv. „stvarnosne proze“, koja je svoj zenit dostigla tokom sedme decenije, u Dragoslavu Mihailoviću i njegovom delu vidi svog rodonačelnika.

Aktivirajući, u nekim od najuspelijih pripovedaka u knjizi "Frede, laku noć" ("Putnik", "Boginje", "Lilika") postupak pripovedanja u prvom licu, tačnije proznu tehniku skaza, Dragoslav Mihailović je i proznoj celinu/ciklusu "Petrijin venac" oblikovao istim pripovednim postupkom, unoseći u njega izvesne novine.

U čemu su se te novine ogledale­? Najpre u neobičnoj žanrovskoj prirodi i kompozicionom ustrojstvu knjige. Naime, "Petrijin venac" konponovan je od pet narativnih i skoro osamostaljenih delova nejednake dužine. A s obzirom da je kompoziciono jedinstvo u knjizi postignuto pripovedanjem jednog junaka-naratora o vlastitim sudbinskim nedaćama, ti delovi u svojoj „elastičnoj čvrstini“ oblikivali su roman. Potom u činjenici da je Mihailović ovaj roman realizovao tako što je nestandardni (neknjiževni govor) uzeo kao osnovu pripovednog oblikovanja. Po prvi put u našoj savremenoj književnosti jedan je roman, dosledno i poetički funcionalno, realizovan kosovsko-resavskim dijalektom. Odnosno lokalnim govorom tog dijalekta.

Neuka i sujeverna seljanka Petrija Đorđević sama, uz čašicu, rekapitulira i priča istoriju sopstvene sudbine. Priča koju Petrija sa vanrednim darom i umećem usmenog oblikovanja izlaže, pokriva relativno dug vremenski period od više od tri decenije, od poratnih do sedamdesetih godina 20. veka. NJeno živo i plastično pripovedanje usmereno je, najpre, neimenovanom slušaocu koga, kao Šeherzada, motiviše na slušanje i uvlači u svoju priču tako što ga, između ostalog, nutka i rakijom. To prisustvo sabesednika, odnosno pretvaranje slušaoca/čitaoca u saučesnika, nije samo puki tehnički trik. Zanemarivanje knjiško-konvencionalne određenosti odsusdno doprinosi utisku životnosti i verodostojnosti njene priče. A teme oko kojih Petrija organizuju svoju priču su: bolest, smrt, samoća, strepnja...

Izlažući činjenice svoje sudbinske istorije koja je sva obeležena nedaćama i neizvesnošću kroz, logično, suženu vizuru koju pretpostavlja odabrani pripovedni model, Petrija pokazuje izuzetan vitalizam i neočekivanu blagost. Humor kojim ume da oboji neke detalje u svojoj priči proizilazi iz njene dobrostive prirode i iskrenog odnosa prema životu i ljudima. NJena tolerantnost i spremnost da, bez zazora, prihvati životni usud, kao i tuđe mišljenje i stav, proizilaze iz voljnog opredeljenja da se pretraje uprkos svemu. Smrt dece i drugog muža, te stalnu posvećenost izbavljanju od bolesti i tegota siromaškog života, Petrija ume da prihvati i protumači kao volju viših sila. Zbog toga ona traži savet od vračare koja joj pomaže da preživi trovanje živom koje joj je priredila svekrva.

Takvi junakinjini postupci; njen odnos pre sudbinskom sledu događaja, često su oblikovani tako da afirmišu odlike narodne eshatologije. Petrija Đorđević je žena iz naroda. Lik srezan po meri i obrascu starije srpske realističke proze ("Seljanka" Janka Veselinovića). I njena priča; njeno svedočenje o životu i sudbini najvećma je uokvireno njenim sposobnostima saznavanja i izražavanja. Ono što razume to tumači delovanjem životnih neminovnosti. A ono što se opire njenim moćima saznavanja, pripisuje delovanju natprirodnih sila i višnje volje. NJena, naoko, jednostavna filosofija života upila je u sebe celokupno tragičko iskustvo narodnog života, ali i karakternu čvrstinu i voljnu snagu koje iz takvog iskustva proizilaze, neophodnu da bi se aktivan i zdrav život produžio.

Organizovan kao sadržinski i kompoziciono celovito ostvarenje (pet delova jedne zajedničke povesti), roman Dragoslava Mihailovića "Petrijin venac" jeste delo u kome je jedna tragička spoznaja života, zahvaljujući piščevoj invenciji i smelosti da pomeri i preosmisli neke pripovedne kanone, u zvučnoj i slikovitoj tkanici jezika poprimila šire dimenzije i, bitna, metafizička svojstva. Ostvarujući privid jednostavnosti (kao sa magnetofonske trake prepisano) životnosti i uverljivosti u pripovedanju, Dragoslav Mihailović u romanu u pričama "Petrijin venac" je, po pripovednoj veštini i doslednosti kao i po umetničkoj i široj antropološkoj vrednosti i paradigmatičnosti, dao svoje životno delo. Dostojno da se ponovo čita i pamti.

Veliko umeće
Kazana u prvom licu ova priča o tragičnoj sudbini neuke seljanke, ubedljivo i postojano svedoči o velikom piščevom umeću da, bez patetike, pripoveda o nabitinijim pitanjima života čoveka ovog podneblja. O tome kako duševna dobrota i voljna čvrstina, humorom i optimizmom, prevazilaze uslovnosti i egzistencije.

Muzika od kiše
A. GRUJIĆ 14.10.2004, 18:34:17

ČUVENI “Perkusionisti iz Strazbura” koji su publiku na BEMUS-u ostavili malo začuđenom, u trenutku kada ona voli da neštedimice daruje aplauzue pošto je čula muziku koju sasvim dobro prepoznaje, nisu više oni isti koje su prisutni verovatno slušali u nekim ranijim prilikama u Beogradu. Svakako - jer je ovaj ansambl, čuven po talentu da muziku destiluje iz najrazličitijih vrsta materije, nastao još 1962. a, kako nam kaže Žan Pol Bernar, današnji “vođa” grupe, pred nas je stala druga ili treća generacija. Sadašnji sastav - Žan-Pol Bernar (47) prisutan već 17 godina, Klofd Ferijer (40), Bernar Lesaž (36), već 22 godina Keiko Nakamura (49), Fransoa Papirer (34) i Nemac Olaf Čope (42) - okupio se pre tri godine.
- Šezdesetih su to bili mladi muzičari iz Radio orkestra Strazbura okupljeni pod idejom da svojim radom utiču da perkusije najzad dobiju širok i kvalitetan repertoar - kaže nam Bernar - Tako se i dogodilo. Od poznatih kompozitora toga doba tražili su i naručivali da pišu za njihov ansambl. Uz pomoć Pjera Buleza i drugih prijatelja - autora nastao je nov, jedinstven, revolucionaran opus dela za perkusije. Danas su na sceni nove generacije muzičara i kompozitora. Pored novih, nastavili smo da sviramo i ta stara dela. Iako podsticaj više nije isti, iako smo počeli da koristimo video, film i sve tehnologije savremene umetnosti, iako izvodimo i muziku za ples i pozorište, stvaralačka suština je ista - pronaći potpuno novu muziku, novi muzički oblik i izraz, kombinovati ono što niko do tada nije spajao.
- “Perkusionisti iz Strazbura” poznati su i po tome što sviraju više od 400 različitih instrumenata - neki od njih su vrlo složeni, a neki začuđujuće jednostavni. Mnogi su upravo za njih napravljeni. Finale koncerta na BEMUS-u pokazalo je to bogatstvo u pravom pozorišnom svetlu što je ponekog u publici podsetilo na najmaštovitije trenutke BITEF-a. Od zvuka vetra, kiše, potmulog tutnjanja iz zemljine utrobe, gužvanja celofana, drobljenja stiropora, do udarca dlana o telo i neočekivanih povika, kombinovanih sa tišinom, Strazburci su u jednom času, počeli da se nepredvidljivo kreću po sali i balkonu “Kolarca”. I to je po svoj prilici bio trenutak kada je publika uspela da se vrati u prirodno stanje opuštenog primanja pomalo nesvakidašnje muzike.
- Sačuvali smo dosta instrumenata iz ranih dana amsambla, kao gong sa Balija, star više od 40 godina. Kao i osnivači, i mi donosimo nove instrumente sa putovanja. Ali, takođe, kao naši prethodnici, stvaramo neke potpuno nove, kroz zahteve novih kompozicija. Sviramo najčešće dela koja su za nas napisana. Sada se pojavila čitava generacija mladih autora, već cenjenih, kao Filip Manuri, koji stvaraju značajna dela za perkusije - kaže Bernar.

13

srijeda

listopad

2004

Kulturni centar Banski dvor u Banjoj Luci

Koncert Dragane Jugović del Monako
BANJA LUKA - Mecosopran Dragana Jugović del Monako, u pratnji pijanistice Tatjane Drobni, održala je u ponedjeljak naveče koncert u koncertnoj dvorani Kulturnog centra Banski dvor u Banjoj Luci.

Banjolučkoj publici interpretirane su kompozicije "Ako me voliš" G.B. Perloglesija i "Žaru srca mog" i arija Orfeja "Ja izgubih Euridiku" C.V. Gluka.

Dragana Jugović del Monako izvela je i "Šesnaest godina" autora A. Dargomizeskija i kompozicije P.I. Čajkovskog: "To beše u rano proleće", "Zaboraviti tako brzo" i "Na balu". Na programu koncerta našle su se i pjesme J. Marinkovića "Pod prozorom", S. Hristića "Bila jednom ruža jedna", Isidora Bajića "Veruj da te ljubim" i "Karmen", arije Habanera i Segedilja G. Bizeta. Publika je imala priliku da čuje i kompoziciju za solo klavir "Intermeco" iz opere "Kavaleria Rustikana" P. Mascagnija.

Dragana Jugović del Monako diplomirala je na Odsjeku za solo pjevanje Fakulteta muzičke umetnosti u Beogradu 1987. godine sa naboljim ocjenama uz specijalnu premiju. Dvije godine poslije, kao stipendista italijanske vlade, usavršavala se na Konzervatorijumu "Đuzepe Verdi" u Milanu, a koncertnu karijeru je započela sa ansamblom "Renesans", s kojim je nastupila širom svijeta. Na operskoj sceni debituje u ulozi Rozine u "Seviljskom berberinu" na sceni Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu, a od 1990. godine solista je Državnog teatra u švajcarskom gradu Lucernu, gdje započinje svoju internacionalnu karijeru. Već deset godina je stalni gost Državne opere u Bonu, gdje se proslavila u operama "Seviljski berberin", "Hofmanove priče", "Pikova dama" i "Romeo i Julija.

Jugovićeva 1995. godine kao Šarlota u "Verteru" na sceni SNP u Novom Sadu dobija godišnju nagradu za izvanredno umjetničko ostvarenje, a isti uspjeh ponavlja dvije godine poslije sa operom "Karmen". Unazad pet godina je prvakinja Opere Narodnog pozorišta u Beogradu. U narednoj sezonu karijeru nastavlja angažmanima u Oslu u "Trubaduru", u decembru će nastupiti na gala koncertu sa Praškim simfonijskim orkestrom i tenorom Peterom Dvorskim, a u maju 2005. godine učestvovaće u operi "Biti bog" posvećenoj Salvadoru Daliju i Barseloni.

A. Basara

Zadovoljstvo čitanja

U zemlji u kojoj se prave knjižare mogu izbrojati na prste jedne ruke, u zemlji čija je najveća biblioteka izgorjela, u zemlji u kojoj su knjige većini stanovništva nedostupne, naš magazin nastupa s projektom čiji je cilj povratak knjiga čitaocima
Prije tačno dvadeset godina, 1984. dakle, argentinska izdavačka kuća Hyspamerica odlučila se za pokretanje jedinstvene edicije. Edicija je dobila ime Lična biblioteka, a za izbor autora i naslova koji su u njoj trebali biti objavljeni bio je zadužen Jorge Luis Borges.
Izdavačka kuća Hyspamerica i ranije je bila poznata po činjenici da je knjige iz svoje produkcije prodavala po kioscima, trafikama i sličnim mjestima na kojima se obično prodaju novine, no za ovu ediciju karakteristično je bilo biranje posebnih knjiga, svojevrsnih klasika, o kojima su se vrijeme i čitatelji već pozitivno izjasnili, te izdavanje po jednog novog naslova svake sedmice.

Veliki Argentinac projektu je prišao sa oduševljenjem i u dvije posljednje godine vlastitog života strasno se bavio biranjem knjiga za ediciju što bi se sastojala od naslova koje bi svako - kako se to obično kaže - trebao pročitati. Pišući o samom projektu, rekao je, među ostalim, slijedeće: "Knjiga je stvar među stvarima, sveska zagubljena među sveskama koje nastanjuju ravnodušnu vasionu, sve dok ne pronađe svoga čitaoca, čovjeka predodređenog za njene simbole. Tada se dešava jedinstvena emocija nazvana ljepotom, ona čudesna zagonetka koju ne mogu da dokuče ni psiholozi ni retoričari. Ruža je bez zašto, rekao je Angelus Silesius; vijekovima kasnije Whistler će reći: Umjetnost se događa."

U svoj je izbor Borges uvrstio između ostalih i: Kafku (Amerika i Kratke priče) i Dostojevskog (Zli duhovi) i Williama Blakea (Sabrane pjesme) i Edgara Allana Poea (Priče). Riječ je, dakle, o reprezentativnom izboru koji oslikava i Borgesove literarne afinitete i sud književne povijesti.
Kraj stoljeća Ovaj se argentinski projekat pročuo po svijetu prvenstveno zbog činjenice da je za izbor knjiga bio zadužen upravo Jorge Luis Borges, ali i zbog svoje avangardnosti. Jer na kioscima širom normalnog svijeta uvijek je bilo moguće kupiti knjige, no riječ je najčešće o (u boljem slučaju) trenutnim bestsellerima ili o (u gorem slučaju) ordinarnom šundu. Ponuditi čitateljima koji knjižare uglavnom ne posjećuju nesporne literarne vrijednosti, pa još u dobroj opremi i izuzetno jeftino, zbilja jest nešto vrijedno pažnje. Zato i nije čudno da su se slični projekti s vremenom stali pokretati širom svijeta.

Za najnoviji procvat takve navade najzaslužnije su novine te kraj stoljeća i milenija. Naime, uoči famozne dvijehiljadite, u cijelom su se svijetu stale praviti različite liste i retrospekcije, a u toj maniji klasificiranja na red je došla i književnost. Birane su najbolje i najčitanije knjige stoljeća i tisućljeća, pravljene top-liste, a revniji čitatelji ovdašnjih magazina sjetit će se i ankete Dana o najboljem bosanskohercegovačkom romanu (pobijedila Andrićeva Prokleta avlija) te one u Slobodnoj Bosni o najboljem književnom djelu iz cijele bivše Jugoslavije (pobijedila Kišova Grobnica za Borisa Davidoviča).
Ankete slične ovima vođene su u cijelom svijetu, a takve su stvari potaknule veliki interes za književne klasike. Povezalo se to sa svojevrsnom renesansom čitanja u cijelom svijetu i propašću defetističkih prognoza o gašenju Gutenbergove galaksije te je novi pohod velikih i značajnih knjiga na trafike bio spreman.

U januaru mjesecu talijanska je La Repubblica počela jednom sedmično čitateljima nuditi po jedno veliko djelo svjetske književnosti u sklopu edicije La Biblioteca di Repubblica. Interes je bio ogroman: svake sedmice prodavalo se oko pola miliona knjiga. Povodeći se za talijanskim primjerom, u slične akcije kreću i novine iz Španjolske (El Mundo), Portugala (Publico), Meksika (AM), Brazila (Folha i O Globe), Ekvadora (Diary Hoy) i još nekih zemalja.

Tako su, primjerice, sredinom oktobra prošle godine u sličnu akciju krenule novine iz jedne od najmnogoljudnijih te jedne od najmanje naseljenih zemalja u Evropi. Britanski Daily Mail započeo je svoju biblioteku sa Kiplingovom Knjigom o džungli štampanom u tri miliona primjeraka, a crnogorske Vijesti krenule su sa Ecovim Imenom ruže u više od trideset hiljada primjeraka.
Crnogorski primjer Zanimljivo je ovdje pozabaviti se Bibliotekom XX vijek podgoričkih Vijesti, prvim južnoslavenskim primjerom ovakvog jednog projekta. Cijela Crna Gora ima tek malo više stanovnika od Kantona Sarajevo. Bosna i Hercegovina je prije rata imala osmostruko veći broj stanovnika, a i danas u Bosni i Hercegovini živi barem pet-šest puta više ljudi nego u Crnoj Gori. U svim eksjugoslavenskim državama tiraži knjiga rijetko prelaze hiljadu primjeraka. Podgoričke Vijesti, međutim, kreću sa više od trideset hiljada primjeraka. Neko bi možda prognozirao fijasko, no uspjeh je bio nezapamćen. Knjige su se, naime, morale doštampavati! U prvim sedmicama akcije knjiga bi nestajalo prije devet ujutro. Ljudi su knjige rezervisali danima unaprijed, satima su stajali u redovima, gotovo da su se tukli.

Uporedite pompu koja se posljednje dvije-tri godine stvorila oko SFF-a, pomnožite je tridesetak puta i dobit ćete otprilike sliku pompe kakvu je pokrenula Biblioteka XX vijek dnevnika Vijesti. Crnogorci i dalje svakog četvrtka masovno kupuju knjige, a brojka od milion prodatih knjiga je odavno premašena. Majstor i Margarita Mihaila Bulgakova, Sabatov Tunel, Nabokovljeva Lolita i još mnoge knjige u desetinama su hiljada primjeraka prodate u Crnoj Gori u proteklih nekoliko mjeseci. Cjelokupna kulturna javnost Crne Gore ovu je akciju doživjela kao najvažniji književno-izdavački događaj u Crnoj Gori još od otvaranja prve štamparije na Cetinju.

Izbor Ivana Lovrenovića Od marta mjeseca ove godine Dani se, dakle, pridružuju ovom svjetskom trendu. No, koliko god ovakvi projekti bili globalno rasprostranjeni, može se slobodno reći da ovakva edicija u današnjoj Bosni i Hercegovini ima doista sasvim posebno značenje. U mnogim zemljama u kojima su slični projekti sprovođeni, egzistiraju brojne izvrsne knjižare, dobra je distribucija knjiga, a postoji i razuđena mreža biblioteka čiji se knjižni fond redovito obogaćuje i obnavlja. Bosna i Hercegovina ništa od toga nema. Zbog svega toga Biblioteka Dani je za Bosnu i Hercegovinu još važnija nego su to njezine posestrime u sređenijim zemljama. I cijena knjiga iz naše biblioteke je prilagođena osiromašenom bosanskohercegovačkom stanovništvu. Svaka knjiga koštat će pet konvertibilnih maraka. Za taj novac nigdje u BiH nije moguće kupiti bilo kakvu novu knjigu, a u 99% slučajeva za tu svotu nećete dobiti ništa ni od uličnog prodavača. Dobar dio časopisa iz susjednih država što se prodaju na našim kioscima skuplji je od knjiga iz Biblioteke Dani.

Za ilustraciju evo i slijedećeg podatka: u Crnoj Gori, čija ekonomska situacija, ako nije gora, nije ni bolja od bosanskohercegovačke, svaka knjiga iz Biblioteke XX vijek košta tri eura, i skuplja je, dakle, od knjige iz Biblioteke Dani. Treba također reći i da za kvalitet ponuđenih djela jamči urednik biblioteke - Ivan Lovrenović. Nema u Bosni i Hercegovini, a ni šire, pogodnije osobe za ovaj posao. Čovjek koji je bio urednik prijeratne Svjetlosti u doba kad je ova bila najjača izdavačka kuća na Balkanu, ratni urednik zagrebačkog Durieuxa i poslijeratni Bosanske knjige, prava je osoba za jedan ovakav pothvat. Još se po nečem razlikuje ova biblioteka od sličnih edicija u ostatku svijeta. Većina njih je ograničena na romane, a Biblioteka Dani kao da se vraća primjeru Borgesove Lične biblioteke, u kojoj su upravo programski objavljivani različiti književni oblici u želji da biblioteka bude što raznovrsniji niz heterogenih knjiga.

Šta reći na kraju: uspjeh ovog projekta zavisi od vas, poštovani čitatelji i uvažene čitateljke. Biblioteka Dani je i pokrenuta zbog uvjerenja da i u vremenima diktature površnosti postoji interes za pravim i neprolaznim vrijednostima. A ima li boljeg primjera za takve vrijednosti od knjige?

Jorge Luis Borges, po mnogima najvažniji pisac dvadesetog stoljeća, čovjek iz čijeg bi se djela kao iz molekule DNK moglo "klonirati" ono najbolje iz cjelokupne svjetske književnosti, napisao je jednom prilikom kako je čitanje smirenije, uglađenije i produhovljenije od pisanja. A na početak jedne od svojih najslavnijih pjesama stavit će slijedeće stihove: Neka se drugi hvale napisanim stranicama; / ja se ponosim onim pročitanim.

Uz pomoć Biblioteke Dani prepustite se zadovoljstvu čitanja


Sve o Lubardi
S. P. 12.10.2004, 18:58:10

ONO što nije pošlo za rukom muzejima i(li) drugim državnim institucijama kulture u protekle tri decenije - koliko je prošlo od smrti velikog jugoslovenskog, srpskog i crnogorskog slikara Petra Lubarde - realizovala je jedna od najstarijih podgoričkih privatnih galerija Tiodorović. Monografija posvećena Petru Lubardi na bezmalo 600 strana i sa blizu 800 reprodukcija u boji intervjuima i stručnim tekstom akademika Olge Perović, biografijom i bibliografijom koje je napisala LJiljana Zeković jeste publikacija iza koje su trebale da stanu institucije kulture ove zemlje.
U ovom kapitalnom delu prvi put je ozbiljno, stručno sagledano delo i život barda srpskog i crnogorskog slikarstva Petra Lubarde. I, moglo bi se reći da je to, kako je pomenula na beogradskoj promociji knjige preksinoć u „Hajatu“ Olga Petrović - enciklopedija o Lubardi čiji duh je prepoznat širom sveta. Međutim tek ovom studijom koja obiluje pedantno i sveobuhvatno prikupljenom dokumentarnom građom Lubardino delo se čuva od zaborava. Privatnom inicijativom njegovo stvaralaštvo je objedinjeno u monografske okvire, a kako su tekstovi i na engleskom jeziku ova značajna i vizuelno atraktivno uobličena knjiga biće dostupna i stranoj čitalačkoj publici.
Lubardine slike su fotografisane na više od 65 lokacija i u monografiji se nalazi gotovo celokupno njegovo delo rasuto po zemlji, bivšim republikama i iz inostranih kolekcija počev od crteža, preko akvarela i ulja do lakova.

VEČERNJAKOVA BIBLIOTEKA Sutra "Orkanski visovi" Emily Brontë
Priča o fatalnoj ljubavi i kobnoj osveti
Autor Mirjana Jurišić




Jedna od najboljih pjesnikinja i prozaistica engleske književnosti viktorijanskoga doba, Emily Jane Brontë (1818-1848), poput mnogih svojih prethodnica i nasljednica koje su se i u privatnom životu i u književnom stvaralaštvu odbijale pokoriti krutim društvenim normama, svjetsku je slavu stekla tek posmrtno. Živeći korak ispred svoga vremena, nije mogla računati na razumijevanje svojih suvremenika: i njezin jedini roman, kasnije legendarne "Orkanske visove", prvi put objavljen 1847. g., publika je isprva dočekala hladno, a kritika s krajnjim neshvaćanjem. Iz naše današnje pozicije, kad "Orkanski visovi" imaju status općega mjesta u povijesti svjetske književnosti posve neshvatljivo! Tim klasičnim ostvarenjem u žanru ljubavnoga romana otvara se sutra novo kolo Večernjakove biblioteke u kojem će biti objavljeno deset najboljih ljubavnih romana 19. i 20. stoljeća.
Priču o fatalnoj ljubavi i kobnoj osveti koja je zauvijek povezala bogatu nasljednicu Catherine i zagonetnoga Heatcliffa, Emily Brontë je objavila samo godinu dana prije svoje prerane smrti. Romanu su prethodile pjesme koje je napisala zajedno sa svojim sestrama, također poznatim književnicama, Anne i Charlotte. Zbirku su, da bi je lakše objavile u sredini koja je sputavala svaki oblik ženskoga javnog djelovanja, potpisale muškim pseudonimima Currer, Ellis i Acton Bell.

I u "Orkanskim visovima" i u toj zbirci, kao i u poetsko-proznim fantastičnim tekstovima o izmišljenim svjetovima Gondalu i Angriji koje su sestre, skupa s bratom Branwellom, ispisivale još u djetinjstvu, najupečatljivija je uspjela književna rekonstrukcija mističnoga ugođaja vriština i pustopoljina sjevernoengleskoga krajolika u kojem je obitelj Brontë proživjela gotovo cijeli život: Emily i Charlotte samo su se nakratko školovale u Bruxellesu, ali su se mučene nostalgijom ubrzo vratile u rodni Haworth, na tmurne, neodoljive yorkshirske visove.


12

utorak

listopad

2004

Glumac Zoran Cvijanović gostuje na snimanju filma "Heroji za jedan dan" u Banjoj Luci

"Drago mi je što učestvujem u pokretanju filma u RS"
Miljenik publike, beogradski glumac Zoran Cvijanović, jedan je od aktera prvog dugometražnog filma koji se snima u Republici Srpskoj, koji ima radni naziv "Heroji za jedan dan", u režiji Boriše Savića. U kratkoj, ali upečatljivoj sceni u prodavnici ribarskih proizvoda Cvijanović ostavlja svoj pečat na istorijski događaj snimanja prvog banjolučkog filma.

"Mnogo mi znači ova uloga, baš zato što je ovo istorijski događaj. Učestvujem u nečemu što će se pamtiti kao nešto 'prvo'. Bilo bi mi jako žao da su me mimoišli. Prosto sam želeo da pomognem, pošto je to velika stvar, a to ljudi ne znaju, shvataju sve zdravo za gotovo. Znam koliko se mi svi borimo za te filmove, počev od 'Lepa sela, lepo gore'... Filmadžije sa svih bivših jugoslovenskih prostora na neki način žele da dovedu film na bolji nivo. Samo mi znamo koliko se borimo za neki uspeh, zato mi je drago što mogu da učestvujem u pokretanju filma i u RS", kaže Cvijanović.

NN: Glumite nervoznog prodavača ribarske opreme, a pošto ste poznati po replikama koje se pamte, da li će neka replika obilježiti i ovu ulogu?

CVIJANOVIĆ: Nikad se ne zna. Nisam, inače, dobar u tim prognozama. Inače, svoje tekstove zaboravim pa se nekad iznenadim kada čujem. Kada pročitam scenario takođe nikada ne znam šta bi od toga moglo da se upotrebljava kao fazon, kao fora..., to je uvek spoj neke dobre radnje i dobre rečenice.

NN: Imate harizmu koja nasmijava bez obzira koja je vrsta scene u pitanju. Da li je to zato što su ljudi navikli na Vaše uloge u komedijama i kako bi bili doživljeni da glumite ozbiljnije uloge?

CVIJANOVIĆ: Imam samo jednu facu koju ne mogu menjati. Izgleda da je ljudima simpatično da neko ovako ružan i neugledan donekle dogura (smijeh). Bilo je nekoliko varijanti za ozbiljnije uloge, nisam digao ruke od toga, ali prosto čoveka ponesu te uloge i ljudi vas gledaju jednim očima i posle toga postanete podela za tu vrstu uloga.

NN: Zašto više ne igrate u pozorištu?

CVIJANOVIĆ: Iz prostog razloga što pozorište više nije pozorište. Već tri-četiri godine ne igram. Dokada god ne bude nekih trupa ili autoriteta, gradska i repertoarska pozorišta će ličiti na neku vrstu estrade i tu nema nekog zanata. Digli su ruke od posla, od istraživanja, od ozbiljnije glume. Nisam u potpunosti "otkačio" pozorište, ali previše sam zauzet oko filma, kao i kolege iz pozorišta. Nekada probe u pozorištu izgledaju tako da moraš da zamišljaš kolege, jer oni nisu stigli da dođu. Jedan žuri da snimi reklamu, drugi film, ali ne možeš zameriti zato što se od plate u pozorištu ne može živeti. Voleo bih da radim opet, ali onako kako se radilo pre petnaest godina.

NN: "Mile protiv tranzicije" je mješavina komedije, istine i čega još? Gdje je bijes iz prvih nekoliko epizoda?

CVIJANOVIĆ: Nisu došle do vas novije epizode, a to što gledate su epizode posle intervencije EU, kada su rekli da je Mile suviše agresivan, te je odlučio da se odmori malo. Mile je jedan klasično napravljen lik, onako školski. Tu nema nikakvih egzibicija i ničega spektakularnog, ali to samo pokazuje koliko se neke druge stvari naginju prema materijalizmu, koliko se neozbiljnije radi u poslednje vreme, a pre svega zbog para i uslova rada, i nije bitno u kojim životnim sferama.

NN: Drugi dio filma "Mi nismo anđeli" je završen. Da li su Vas sada isplatili, pošto se pričalo da ste u prvom dijelu svi glumili doslovno iz entuzijazma?

CVIJANOVIĆ: Jesu bile manje cifre u pitanju, ali su se oni više šalili da nas nisu platili. Od tog honorara sam kupio nameštaj koji i danas imam i koji me uvek podseća na "Anđele". Što se drugod dela tiče, Dragojević je snimio modernu i savremenu komediju, koja je superiorna i u odnosu na američke komedije, a kada sam ponovo gledao neke scene, padao sam od smeha, zaista sam bio oduševljen.

Stockhausen epic to debut in 2008


Stockhausen began composing the piece in 1979
German composer Karlheinz Stockhausen's epic Licht cycle is to be staged in its entirety for the first time.
The European Centre for the Arts Hellerau in Dresden will stage the 29-hour piece in 2008 to coincide with Stockhausen's 80th birthday.
He began composing the work - one of the most ambitious of its kind - in 1977 and finished it in 2002.
Five of the piece's seven parts have already been staged separately between 1981 and 1996.
World premiere
Stockhausen, who was born in Cologne in 1928, wrote Licht in seven parts, each taking its name from a day of the week.
Pieces based on five of the days have already been staged separately in La Scala, Milan, and in Leipzig.
The closing scene, Licht-Bilder (Light Pictures) from the final Sonntag aus Licht (Sunday from Light) was completed on 31 December 2002.
It is scheduled to have its world premiere on 16 October at this year's Donaueschingen Music Festival.
Udo Zimmermann, chairman of Hellerau's festival theatre, said the staging of the seven parts would cost 10 million euro (Ł6.89m). He said the search was now on to find sponsors.





"Ministarstvo boli" novi je roman Dubravke Ugrešić kojega u kontekstu zadnjih deset godina njezine karijere izdvaja činjenica da je svoje domaće izdanje doživio prije inozemnog. U njemu autorica problematizira tematiku egzila, krivice, zaborava i prava na sjećanje. Radi se o temama koje je u svom prethodnom romanu "Muzej bezuvjetne predaje" ona već obradila na drukčiji, ali što je još važnije - i bitno kvalitetniji način, pa nam na kraju ostaje tek nada da je ovim tematskim mamuzanjem mrtvog konja Ugrešićka raspad Jugoslavije napokon stavila ad acta
Ministarstvo boli novi je roman Dubravke Ugrešić kojega u kontekstu zadnjih deset godina njezine karijere izdvaja činjenica da je svoje domaće izdanje doživio prije inozemnog. Kao što većina zna, ali nije zgorega ponoviti, poradi svojih kritičkih napisa o diktatorskom karakteru Tuđmanova režima Dubravka Ugrešić je početkom devedesetih godina bila prisiljena napustiti Hrvatsku (sramotna afera “Vještice iz Rija” ), čime joj je isti taj režim učinio “medvjeđu uslugu” jer je nakon toga, objavljujući svoja djela u inozemstvu, stekla reputaciju jedne od najnagrađivanijih i najkvalitetnijih europskih književnica. Unatoč tome, Dubravka još uvijek nije “odbolovala” rat ali također niti raspad bivše države, a to se u Ministarstvu boli neprestano osjeća.

Ministarstvo boli je roman koji govori o “našima” koji su spas od ratnih strahota potražili u egzilu, o ljudima kojima se život razdvojio na ovaj ovdje i onaj tamo, a vrijeme se podijelilo na ono prije i ono poslije. Svi ti “naši”, prema Ugrešićki, po svijetu hodaju s nevidljivom pljuskom na licu, s posebnom životinjskom napetosti u tijelima “kao da njuškaju zrak oko sebe ne bi li odredili s koje strane dolazi opasnost”, a takvi su jer su ostali bez čvrstog oslonca, “bez pouzdanijeg pregovarača između sebe i svoje prošlosti pri čemu doživljaj vremena i stvarnosti ovisi samo o njima samima”. Stranci ih ne prihvaćaju kao svoje, a u domovini ih, ironično, gledaju kao strance, što ih dovodi u pat poziciju kod koje je “povratak smrt, a ostanak poraz”.

Osim egzilantske, autorica obrađuje i teme krivice, zaborava i prava na sjećanje, a tematski raspon još proširuje problematizacijom jezika bivše Juge, pa piše o jezicima “na kojima se klalo, protjerivalo, ubijalo, silovalo i ponižavalo”, kao i o vremenu jezičnog razvoda punog buke i bijesa, kada je “jezik bio oružje ali i zajednička trauma”. Većinu te tematike Ugrešićka je već obradila u svom prethodnom romanu Muzej bezuvjetne predaje, ali na drukčiji, i što je još važnije - bitno kvalitetniji način. U odnosu na Muzej bezuvjetne predaje, novi je roman puno jednostavnije strukture, bez poliperspektivnosti prethodnika i bez karakteristične upotrebe kolažnog postupka (iako ni ovdje ne manjka citata i esejističkih digresija).

Roman je ispisan u prvom licu, a glavna junakinja romana, zagrebačka doktorica slavistike gđa Lucić, kroz niz unutarnjih monologa (obilato začinjenih eksplikacijama stavova i razmišljanja pripovjedačice-autorice) otkriva nam jednu tipičnu egzilantsku sudbinu: nakon što joj muž zbog svog srpskog porijekla u Zagrebu ostaje bez posla, oni se doseljavaju u Amsterdam gdje im se brak ubrzo raspada, suprug odlazi u Japan, a ona se zapošljava na amsterdamskom sveučilištu gdje predaje povijest južnoslavenskih književnosti bivšim Jugovićima. Međutim, "drugarica" (kako je sami studenti nazivaju) zanemaruje nastavni program i svoja predavanja pretvara u kolektivnu psihoterapiju. Emocionalno izlječenje od rata i raspada zajedničke domovine ona sa studentima traži putem katalogizacije bivše jugoslavenske svakidašnjice, te Ugrešićka roman premrežuje nizom zapisa o "Braco i Seka" čokoladama, pozdravu "Zdravo!", "Plazma" keksima, "Minas" kavi, "Negro - odžačar grla" bombonima i mnogim drugim predmetima, ljudima i događajima koji su sastavnim dijelom kolektivne “od Vardara pa do Triglava” memorije. (Autorica nas time podsjeća na ulogu koju je imala pri osmišljavanju ideje o projektu Leksikona Yu mitologije, koji je prije nepunih mjesec dana nakon dugogodišnjeg nastajanja konačno doživio i svoje ukoričenje).

Osim povremenim nelogičnostima (na jednom mjestu pripovjedačica kaže kako pri kratkom posjetu Zagrebu nije napravila novu osobnu zbog predugih redova, a dvije stranice kasnije pripovijeda kako nije uspjela pronaći zgradu gdje se izdaju osobne – jer se, tobože, više ne snalazi u Zagrebu) roman obiluje osjetnom gorčinom i čestim iritantnim samosažaljenjem i patetikom, a domaćeg čitatelja nerijetko će zasmetati i brojna pojašnjenja upućena budućem recipijentu inozemnog izdanja (pa tako primjerice kada lik izdeklamira poznate Ujevićeve “Noćas se moje čelo žari ...” stihove, pripovjedačica ne propušta pojasniti o kojem se poeti radi). Kako junakinja bez prestanka lamentira nad svojom sudbinom i gotovo da uživa u vlastitom položaju žrtve, ne treba čuditi kada konačno “life goes on!” otriježnjenje pronalazi u mazohističkoj ljubavnoj vezi upravo sa studentom koji je najizgledniji krivac za njezin gubitak posla na amsterdamskom sveučilištu. U takvom se fabularnom razrješenju priče naslućuju tek obrisi nekadašnje Ugrešićke ironičarke (Forsiranje romana reke), a za parodičarkom iz razdoblja Poze za prozu ili Štefice Cvek u raljama života danas možemo samo suze liti.

S autoričinim se stavovima možemo ili ne moramo složiti, što uopće nije važno niti sporno, kao što sporna nije niti njezina već davno dokazana literarna darovitost (spomenimo primjerice samo efektnu i vrlo dirljivu epizodu susreta s uličnim sviračima Romima), ali ono što smeta i što treba spočitnuti svakako je izlizanost i potrošenost teme, odnosno Ugrešićkino uporno tematsko (mnogi će reći i ideologijsko) mamuzanje mrtvoga konja. No, na kraju ipak nećemo biti zlobni pa ćemo u ovoj tematskoj reciklaži i neproduktivnom ponavljanju, u esejističkim knjigama kao i u mnogo potentnijem, kompleksnijem i literarno kvalitetnijem romanesknom prethodniku već napisanog, prepoznati tek autoričino istjerivanje vlastitih demona, a ipak ne i njezino kapitaliziranje vlastite pozicije žrtve.

Na koncu, ostaje nam nada da je Ministarstvom boli Ugrešićka temu raspada Jugoslavije napokon stavila ad acta, dok se u onoj kratkoj antiglobalizacijskoj esejističkoj digresiji sa zadnjih stranica romana možda iščitava put kojim bi njezina proza ubuduće mogla krenuti.

Strast u Egiptu
TEK nekome od onih sa izrazitijim instinktom za preturanje po literarnoj prošlosti (a da im to nije struka) poznata je činjenica da je veliki britanski pisac E. M. Forster godine u kojima je "našao svoju pravu strast" proveo u Aleksandriji, u vreme Prvog svetskog rata. Bilo je to tokom njegove službe za Crveni krst, jer je i on, kao i većina njegovih britanskih prijatelja, nosilaca modernoh ideja tog doba, po ubeđenju bio pacifista. Odbio je da uzme oružje u ruke, ali se nije ni sakrio u svet s one strane stvarnosti.
Tih dana pisao je za lokalni list "Idžipšn mejl" pod pseudonimom Faros, koji je, naravno, uzeo po legendarnom aleksandrijskom svetioniku. Eseji što ih je pod njim stvorio i dalje predstavljaju svetlost plemenitog humanizma u beznadnom sumraku rata. Forster je "aleksandrijsko" ime čak nastavio da koristi i kasnije, u Engleskoj, a ovi tekstovi su potom sakupljeni pod naslovom "Faros i Farilon" i objavljeni u "Hogart presu" Virdžinije i Lenarda Vulfa.
Pre nego što će napustiti Egipat, Forster je završio knjigu "Aleksandrija: Istorija i vodič", objavljenu 1922. Oba spomenuta dela isijavaju istom radošću življenja koju možemo uočiti i na ovoj, jedinoj preživeloj piščevoj fotografiji iz tog perioda. Vrlo nekarakteristično za druge slike koje znamo, ovde Forster blista od zdravlja i sreće, a kosa mu se ukovrdžala od plivanja i morskog vazduha. Kakva čulna raterećenost, spram one stare britanske obrvanosti, pogrbljenih ramena!
Imao je Forster toliko razloga da bude srećan. Živeo je u Aleksandriji, možda po prvi put u svom životu, nezavisno, i punim plućima. NJegov posao u vojnoj bolnici, mada težak i potresan, odisao je jednim humanijim smislom. A sa druge strane, dane je provodio u širokom krugu prijatelja i poznanika, sada već iščezlog kosmopolitskog sveta, gotovo hipnotički ovekovečenog u "Aleksandrijskom kvartetu" Lorensa Darela. Oba Britanca do kraja svog veka ostali su "zatočenici" ovog grada, iako su mnoge godine kasnijeg života proveli na drugom kraju sveta.
U Aleksandriji je Forster, u 36, konačno zbacio olovni ogrtač duge seksualne sputanosti. Izbrušeni, erotski stihovi Konstantina Kavafija bili su jasna hronika njegovog ličnog iskustva koje ga je zapljusnulo posle toliko godina trpljenja - koliko samo životniji od njegovih uplašenih čežnji izraženih u predratnom romanu "Moris" koji u Engleskoj u to doba nije ni smeo da objavi. Edvard Morgan Forster konačno je bio čitavim bićem zaljubljen, a ta ljubav je bila uzvraćena. I što je najvažnije, najzad i doživljena - iako tabu i tajna, iz klasnih, rasnih i verskih razloga. Izabranik je bio mladi Egipćanin Mohamed el Adl, kondukter na tramvajskoj liniji kojom je Forster svakodnevno odlazio i vraćao se sa posla. Ovaj doživljaj ostaviće dubok trag na njegovo kasnije delo.
Iako je u prethodnim godinama Forster već doživeo veliki književni uspeh čiji je najveći bljesak bio roman "Hauardov kraj", pred rat je počela da ga tišti praznina što je kontradiktorno stajala između tajnih emocija i večne teme oslobođenja strasti u svakom njegovom delu. Podsetićemo se tog duha, uz gotovo "gurmansko" čitalačko uživanje i u romanu "Soba s pogledom", koji će za nekoliko dana osvanuti na kioscima Beograda. Forster je pred prekretni odlazak u Aleksandriju na neko vreme umukao, nemoćan da probije opnu što je bila obavila čitavo njegovo biće, a kriza je kulminirala i ratnom katastrfom.
Ali "sjaj i miris mog života", kako bi rekao njegov prijatelj, veliki Kavafi, iznenada su otkriveni, kada je Forster stao da udiše aleksandrijski vazduh zasićen čulnošću, starom koliko čitava naša civilizacija. Upravo je njegovo kasnije remek-delo i poslednji roman "Put u Indiju" svoje embrionalno obličje dobio u tim godinama odrastanja. On je delimično, kroz lik Aziza, i pesnička pošta mladom El Adlu, preminulom 1922.

POEZIJA SEĆANJA
U MNOGIM stihovima večnog Aleksandrijca, Konstantina Kavafija, mogao je Forster da pronađe slike svoje minule ljubavi prema Mohamedu el Adlu, koja je motiv sećanja odredila za središnju temu njegovog kasnijeg pisanja. A sećanje - na sopstveni život, život grada, na antičku, alabasterski blitavu prošlost, ostalo je nepromenljiva strast tog čudesnog pesnika i čoveka, Kavafija. U jednom tekstu Forster je opisao jednu posetu Kavafiju, još u ranim danima ovog značajnog prijateljstva:
"'Vi nikako ne možete razumeti moju poeziju dragi moj Forstere, nikad.' A onda je napisao pesmu 'Bog napušta Antonija' - i ja sam uspeo da uočim neke podudarnosti između njegovog grčkog i starogrčkog koji sam učio u školi. Kavafi je bio zadivljen. 'O pa to je odlično, dragi moj Forstere, zaista sjajno', i podigao je ruku i stao da me dalje vodi."
Pesmu "Bog napušta Antonija" utkao je Forster u obe svoje knjige o Aleksandriji, a znamo koliko životnog soka iz nje crpe i čuveni Darelov roman "Aleksandrijski kvartet", gde se takođe integralno pojavljuje - u Forsterovom prepevu.

Mostar Sevdah Reunion u Tvornici - jednostavno briljantno



Uh, u šest dana tri koncerta. Ako je TBF u Aquariusu bio dobar, Edo Maajka u Domu sportova odličan, onda nastup Mostar Sevdah Reuniona u zagrebačkoj Tvornici mogu probati okarakterizirati samo kao briljantan. Da, imao sam pravo, isplatilo se dati dva Gundulića i u više od dva i pol sata pokusati nevjerojatnu dobru porciju sevdaha upakiranog u jazzy aranžmane
Sto kuna je sto kuna, al' Mostar Sevdah Reunion je Mostar Sevdah Reunion. Niste razumjeli? Mostar Sevdah Reunion, u daljnjem tekstu MSR, pruža nešto što se ne može izmjeriti novcem, jednostavno nije prispodobivo i to će vam potvrditi svatko od sinoćnjih, otprilike, 1 000 posjetitelja zagrebačke Tvornice kulture, što je gotovo identična situacija kao i na nastupu MSR-a u listopadu prošle godine. Jedina razlika između publike na ta dva koncerta je ta što prošlogodišnja izjava Riječnog konja (ups, pardon, mislio sam Riječnog raka) kako nikad nije vidio toliko Bosanaca na jednom mjestu, sinoć ne bi bila primjenjiva.
Iako, ispočetka pomalo rezervirana (ili možda do tada nezagrijana alkoholnim pićima) publika se s vremenom palila i žarila da bi na samom kraju koncerta atmosfera došla do svog usijanja zbog čega su brojne kamere (nikada ih toliko nisam vidio na jednom mjestu) umjesto svirača uglavnom snimale plesne atrakcije prisutnih. S druge strane, nikad manja Lupigina ekipa upotpunjena s nekoliko pridruženih članova, razgaljena je bila od prvih sinoćnjih taktova, a oni su, baš kao po našoj želji pripadali fenomenalnoj "Lijepi li su mostarski dućani".
Plan je bio slijedeći: devet stvari sam MSR, devet stvari s Ljiljanom Petrović Buttler, pa onda još devet samog MSR-a i ide se kućama. Plan je ispoštovan, uz dodatak jednog bisa, koji se sastojao samo od jedne pjesme – "Mostarske". Već na samom početku sinoćnjeg nastupa primijetilo se da u jedinoj zvijezdi MSR-a, 69-godišnjem Ilijazu Deliću, nema sevdaha, barem ne toliko koliko ga u tom karizmatičnom djedici ima inače. Jednostavno nije bio njegov dan, što ne znači da svoju rolu, unatoč tome nije odigrao apsolutno profesionalno.
Izlazak Ljiljane Petrović Buttler na pozornicu Tvornice popraćen je burnim ovacijama, da bi uskoro Ljilja zagrebačkoj publici pokazala što znače silne godine iskustva, skupljane još otkako je kao 17-godišnja djevojka nastupala po bijeljinskim kafanama. Frenetičnoj masi odmah je zahvalila – "Hvala lepo, najbolji ste!". Inače, evo jednog kurioziteta koji kaže da Ljilja prije nego zapjeva obavezno skine zubnu protezu, a počesto skine i cipele, te je tako i sinoć po daskama Tvornice koračala bosonoga.
Pijani pridruženi članovi s trijeznim Mišom Petrovićem - Seka
Iako se Ljiljani ne može zamjeriti ama baš ništa, jer je njenih devet pjesama odrađeno zbilja majstorski, mi smo iz čisto sebičnih razloga čekali na povratak Ilijaza i nove bosanske sevdalinke iz MSR repertoara. I zbilja, uskoro se, pomalo raskomoćen, pojavio čovjek s crnom košuljom u bijelom odijelu i raspašoj se nastavio. Podij je postao u potpunosti plesni, i to za divno čudo, uglavnom ispunjen zamahajima ženskih bokova, a ne teturanjem pijanih muškaraca. Nitko nije mogao ostati ravnodušan, pa ni neka poznatija lica koja su te noći viđena u Tvornici kao što su Ibrica Jusić, Miljenko Jergović, Vesna Pisarović, Miroslav Mišo Bartulica, Mojmir Novaković, Ivica Blažičko, glavati Edo …
Ne mogu, a ne osvrnuti se na jednu priču nevezanu uz sam koncert. Kako pouzdano znam da će netko od djelatnika Tvornice pročitati ovaj tekst, želim ih upozoriti na odabir redara, koji ne dopuštaju ni teletu da se opusti u njihovoj blizini. Mrki pogledi ispunjeni mržnjom prema posjetiteljima nepoznatog podrijetla (možda zato što nije Ceca, već MSR) i stav kao da se osigurava predsjednika Busha koji je tu u publici (govorimo točno o redaru koji nije osiguravao pozornicu već pozadinu), prouzročili su da se iz dvorane eliminiraju neki, doista pijani ljudi, koji unatoč tome nisu pravili nikakve probleme. Takvo nešto loše utječe i na rad šankova u Tvornici, jer nakon viđenog stvarno smo se zapitali valjali nam popiti još koju pivu i rakijicu. Srećom, po šankove, odlučili smo da valja. Nakon više od dva i pol sata i 27 pjesama, skupa s "Fato mori dušmanke" koju su u duetu otpjevali Ljiljana i Ilijaz, stvar je bila gotova. Iako je izgledalo da se nastupajući neće moći oduprijeti golemom pritisku za nastavak svirke i povratku na bis, takvo nešto se nije dogodilo. Prisustvovali smo tek, već spomenutom bisu na kojem je odsvirana samo jedna pjesma. Bez obzira koliko se Tvornica orila povicima "Hoćemo još", nismo dobili još, a možda je tako i bolje, jer pitanje je koliko sati bi još trebalo proći da bi se napokon zasitili Mostar Sevdah Reunionom. Ovako smo dobili sasvim dovoljnu porciju sevdaha upakiranu u jazzy aranžmane.

11

ponedjeljak

listopad

2004

SARDINIJSKO BESKRAJNO PRIPOVEDANJE GRACIJE DELEDE
Tako je govorila i baka iz provincije
Oskudno formalno obrazovanje - samo četiri razreda osnovne škole - Gracija je nadoknadila dugim, strasnim i ne previše sistematičnim čitanjem. Počela je od biblioteke jednog osiromašenog profesora, ostavljene njenoj tetki zbog neplaćene kirije. Krišom je pisala prozu već sa 11 godina u đačkim sveskama sa linijama, jer se spisateljski zanat smatrao nepriličnim za dobro vaspitane mediteranske devojke

Biografija Gracije Delede, koja je 1927. za svoje pripovedačko majstorstvo dobila Nobelovu nagradu za književnost, nije ni duga ni bogata. Ona i sama na jednom mestu kaže da se njena istorija nalazi u njenim delima. Rođena je 1875. u imućnoj veleposedničkoj porodici u Nuoru, na Sardiniji. Dobro čuvana mezimica završila je samo četiri razreda osnovne škole. Od “višeg obrazovanja” dozvolili su joj jedino da u rodnoj varošici ponovi četvrtu školsku godinu i tako – utvrdi gradivo. Mlada se i udala, roditelji ubrzo imovinski propali, tek da se ne iznevere osnovni stereotipi u biografijama velikih stvaralaca, i od tada je skromno živela u svojoj vili u Rimu. “Usamljena i radna, prostih navika i patrijarhalnog vaspitanja, posvetila je život umetnosti”, kaže jedan njen biograf iz tridesetih godina prošlog veka. Za 60 godina italijanskoj književnosti dala je preko 50 dela.
Ono što nije stekla u školi, nadoknadila je dugim i strasnim čitanjem. Prvu priliku za to pružila joj je biblioteka jednog profesora, ostavljena njenoj tetki za neplaćenu kiriju. Toliko o doprinosu propalih podstanara svetskoj literaturi. Čitala je bez reda i iskustva, a sama počela da piše već sa 11 godina, na sveskama iz osnovne škole. Prve novele (“Skice”) pisala je krišom, jer taj zanat nije priličio dobro vaspitanim provincijskim devojkama. I prvu novelu je mimo znanja roditelja poslala jednom modnom žurnalu, a uredništvo ju je odmah štampalo, potpisanu njenim imenom i prezimenom, među crtežima haljina, šešira, rukava i kragni. Naravno da je potom gorko iskijavala taj veliki greh, a od pisanja ju je potpuno odbila prva kritika, anonimna i nepovoljna. Tek kad joj je isti kritičar poslao jedan pohvalni sonet, da popravi raniji postupak, Gracija je nastavila rad. Prva knjiga donela joj je “ogromnu” nagradu od 50 lira i Gracija Deleda se do starosti sećala plave marame koju je kupila od tog prvog honorara.
Pre njenog prvog romana, koji se pojavio kad je Deleda imala 17 godina, već je štampala tri pripovedačke zbirke: “Zamak sv. Lora” (1889), “Istočna zvezda” (1890) i “Kraljevska ljubav” (1891), pa kad je prvi roman (“Cvet Sardinije”) stigao do čitalaca, njeno ime je već bilo poznato u književnim krugovima. Roman “Poštene duše” doneo joj je i priznanje književne kritike, a veliku popularnost “Elijas Portolu” (1903), koji je i ostao jedna od njenih najboljih knjiga. Romani “Pepeo”, “Čežnja”, “Put zla” i “Naš gospodar” označavaju prelaz ka konciznijoj prozi, ka pisanju sa više životnog iskustva i sa više lirske inspiracije. Prvi njeni radovi bili su uglavnom razrađivanje folklorističkih motiva. U njenim delima i inače dominiraju tragovi narodne usmene umetnosti, koja je kod Delede sva od mešavine fatalizma i hrišćanske bogoslovije ljubavi, epopeja grehova i ispaštanja – sa moralističkim porukama i poukama.
Taj stari sardinijski svet, gladan i siromašan, neguje legende o zakopanom etrurskom blagu i duboko veruje u sve te izmišljotine. Zna samo za pravo jačeg i neprekidni lanac krvne osvete, a boga razumeju kao nemilosrdnog osvetnika. Sve te primitivne priče prostih seljaka, grubih zanatlija, prefriganih trgovaca i činovnika, kristalizovale su se i našle svog pesnika kod Gracije Delede, kao nešto ranije i već uveliko književno etablirano sicilijansko nasleđe kod Đovanija Verge. Kod oboje je rodno ostrvo ceo svet, a svi seljaci, građani, lađari i plemići – različiti po staležu, kulturi i inteligenciji – jednaki su u jednom: neguju fanatizam strasti, kult porodice i pradedovske kuće. To je svet jak u bolu i nesreći, lak u radovanju i dovitljivosti, preduzimljivosti. LJubav pokazuju na grub i brutalan način, ili je uglavnom i ne pokazuju.
Vrlo slična tome je i literatura Gracije Delede. Gotovo svi njeni romani jesu istorije ljubavi. A ljubav kod nje, gotovo po pravilu, ne bira ni vreme, ni mesto, ni stalež, ni priliku, jer se redovno javlja pod uticajem strasnih želja, zbog uzavrele krvi i tajnog drhtanja mesa. Zato se sve uvek i dozlaboga iskomplikuje, kao u južnoameričkim TV serijama, sapunskim operama, a žene su, dabome, ponajčešće žrtve ljubavi - zabranjene, redovno. One uzaludno pokušavaju da se otmu tom osećanju, jer u njemu naslućuju neprijatelja. Ali neminovna sudbina kleta ih pobeđuje. Pa se tako već iz usta jedne devojčice čuje (i čita) da: “ljubav, to je lepa mišolovka, sva od zlata spolja, a unutra - smrt”. A u tu provaliju žene skaču kao opčarane. Svesne posledica, one očajno već unapred trpe, ali se ipak predaju tom bolu i padaju u provaliju, “meku, slanu i gorku, kao more”. NJihova ljubav nije banalna, ali ni platonska nije. NJihova ljubav je zemaljska, čovečanska. One se, dakle, ne zadovoljavaju samo grešnim mislima, one prelaze i na dela. Život Deledinih junaka i junakinja vazda je beznačajan i mali, ali je i duboka i nerazrešiva tajna, isprepletan grskošću pobunjenih i pokornošću pobeđenih. A sve to izjednačeno je u bolu, u smrti, u bogu.
Osnovna sposobnost Gracije Delede u književnoj umetnosti je njena sposobnost pripovedanja, koja često nedostaje i najvećim majstorima proze. Jedan italijanski kritičar dobro je rekao: “Gracija Deleda je pripovedačica od rase, kao kakva stara seljanka.” Kao stari Aleksandar Puškin, koji je svu zahvalnost dugovao i pokazao svojoj staroj baki dadilji, nepismenoj seljanki sa božjim darom pripovedanja.

Đorđe Randelj

MARGINALIJE IZ BIOGRAFIJE
Patetika može i bez tona

* Dok je bila mala, roditelji tada imućni, omogućili su joj da pored francuskog pohađa i kurseve italijanskog, jer je arhaičan sardinijski dijalekt bio bliži starom latinskom nego modernim romanskim jezicima
* Dok su u Gracijinu zabačenu varoš Nuor retki gosti stizali jedino na brdskim konjićima, žene su, po strogim patrijarhalnim pravilima, za njima morale da idu peške
* Po romanu “Pepeo”, tragičnoj priči o mladoj ženi koja izvršava samoubistvo kako ne bi bila na smetnji svom vanbračnom sinu, 1927. godine snimljen je film sa Eleonorom Duze, legendarnom heroinom iz doba kinematografije bez tona
* Sve do udaje izlazila je iz porodične kuće samo kad bi išla na misu u crkvu ili u povremenu šetnju sa proverenim porodičnim “kadrom”
* Nakon venčanja sa Palmirom Madezanijem, za koga se udala tek u 25. godini, život je provela u konzervativnom braku kakva je bila i njena literatura, ali se preselila iz provincijske Sardinije u prestoni Rim, gde je i preminula
* Na banketu zarad dodele Nobelovog priznanja nadbiskup Netan Soderblom, član Švedske akademije rekao je dobitnici: “Poslovicu po kojoj ’Svi putevi vode u Rim’, svojim književnim delom ste dopunili pokazavši da vode - ka ljudskom srcu”

M. Lazović

ZAŠTO BAŠ... Gracija DeledaMuškarci po zanimanju razbojnici

„...U izolovanom sardinijskom okruženju Gracijini pogledi na život razvili su se u nešto jedinstveno bezazleno i primitivno. U njenom Nuoru nije bilo sramota biti razbojnik. “Misliš li”, kaže stara seljanka u jednom od Deledinih romana, “da su razbojnici loši ljudi? E, pa nisi u pravu. Oni su samo ljudi koji moraju da prikažu svoje veštine, i to je sve. U stara vremena muškarci su išli u ratove. Sada više nema ratova, ali muškarci još uvek moraju da se bore. I tako, oni pljačkaju, obijaju, kradu stoku, ne zato da bi činili zlo, već da bi na neki način pokazali svoju sposobnost i snagu.” I tako, razbojnici su narodu bili prilično simpatični. Ako je neki razbojnik uhvaćen i zatvoren, seljaci imaju jednu izreku koja znači da je on “zapao u nevolje”. A kad je pušten na slobodu, nije mu prikačen nikakav žig srama. Ustvari, on se vraća u rodni grad i dočekan je rečima: ’Ovakve nevolje neka se ne dese hiljadu godina!’
Običaj osvete na Sardiniji se poštuje, kao i ljudi ako su izvršili krvnu osvetu nad ubicom svog rođaka. I zaista, odati osvetnika smatra se zločinom. Jedan pisac kaže: „Čak i ako je nagrada za njegovu glavu tri puta veća nego njegova glava, ni jedan jedini čovek u oblasti Nuoro neće ga izdati. Tamo vlada samo jedan zakon: poštuj snagu čoveka i rugaj se društvenoj pravdi.”

Izložba radova Slobodana Bijeljca u Muzeju savremene umjetnosti RS
"Trilogija stradanja"

BANJA LUKA - Izložba radova Slobodana Bijeljca, akademskog slikara i vajara iz Pariza, pod nazivom "Trilogija stradanja" otvorena je u četvrtak uveče u Muzeju savremene umjetnosti RS (MSU RS) u Banjoj Luci.

"Trilogija stradanja" obuhvata desetogodišnje stvaralaštvo u kojem su nastala tri ciklusa radova: "Otmica Evrope" (od 1994. do 2004. godine - radovi na papiru, lavirunzi i tempera), "Bosanska raspeća" (od 1997. do 2004. godine - radovi na papiru, lavirunzi i tempera) i "Brodski dnevnik" (kolaži nastali od 2002. do 2004. godine - drvo, terakota i kamen).

Izložbu Slobodana Bijeljca otvorio je Žan Žak Bekver, direktor Francuskog instituta u BiH.

"Slobodan Bijeljac me je proveo kroz svoju izložbu, iznenađen sam raznolikošću tehnika koje on primjenjuje u svom radu. U sali u kojoj je izložen ciklus 'Otmica Evrope' više imam utisak da se radi o 'Otmici Pariza', jer je u njemu predstavljena Francuska. Prijatno sam iznenađen načinom na koji je autor obradio kamen i postupkom rada na skulpturama, jer me taj stil obrade podsjeća na praistorijsko razdoblje", rekao je Bekver.

O radovima Slobodana Bijeljca govorila je i Sarita Vujković, kustos u MSU RS.

"Bijeljac se ovom izložbom prvi put predstavlja banjolučkoj publici. Unošenjem autoportreta umjetnik poput hroničara upotpunjuje sliku. Slike, svaka za sebe, izuzetno su bogate sadržajem i lančano su povezane u priču", rekla je Vujkovićeva.

Svečanom otvaranju izložbe, pored javnih i kulturnih ličnosti iz Banje Luke i RS, prisustvovali su predstavnici francuske ambasade u BiH. Jedan dio trilogije, "Brodski dnevnik" u avgustu je bio postavljen u "Galeriji 96" u Prijedoru, a "Balkanska raspeća" su prezentovana publici u septembru u Centru za kulturu u Smederevu. Bijeljac se odlučio da kompletnu "Trilogiju stradanja" predstavi u MSU RS, a izložba će biti otvorena do 1. novembra.

Pričaj mi priču!
Novo TOMIĆ 10.10.2004, 18:22:29

NAJKRAĆI opis nastanka umetničkog dela zvanog roman dao je Edvard Morgan Forster, autor "Sobe s pogledom". "Roman priča priču", kazao je on svojim studentima u jednom predavanju na čuvenom Kraljevskom koledžu Univerziteta u Kembridžu 1927. godine.
Ovu definiciju "dopunio" je nešto opširnijom fusnotom, izlaganom tokom cele školske godine, pa je tako nastala knjiga "Aspekti romana" i danas jedna od značajnijih studija u oblasti teorije književnosti o umeću pisanja.
Pokušavajući da studentima objasni kako se piše roman, Forster se pre svega oslonio na sopstveno iskustvo, a do tada je on bio napisao sva četiri svoja poznata romana. Ali, treba imati u vidu da je to iskustvo bilo i rezultat piščeve velike načitanosti. Bio je, dakle, kao stvoren da studentima govori o umetnosti pisanja.
- Oslušnimo tri glasa - veli Forster. - Ako pitate čoveka jednog tipa: "Šta čini roman?", on će smireno odgovoriti: "Pa, ne znam, čini mi se da je takvo pitanje smešno - roman je roman - pa, ne znam, pretpostavljam da je on od one vrste u kojoj se priča priča, da tako kažem." On je sasvim dobroćudan i neodređen, verovatno u isti mah vozi autobus i ne poklanja književnosti više pažnje nego što zaslužuje. Drugi čovek, koga zamišljam na kursu golfa, biće agresivan i oštar. On će odgovoriti: "Šta čini roman? Pa priča priču, naravno i za mene je beskoristan ukoliko to ne čini. I volim priču. Rđav ukus, s moje strane, nesumnjivo, ali ja volim priču. Vi sebi uzmite svoju umetnost, uzmite svoju književnost, uzmite svoju muziku, ali meni dajte dobru priču. A ja volim da priča bude priča, zapamtite, a i moja žena je takva." A treći čovek kaže pomalo malaksalim sažaljivim glasom: "Da, o da, dragi moj - roman priča priču." Poštujem prvog govornika i divim mu se. Gnušam se i plašim se drugoga, a treći sam ja sam. Da, o da, dragi moj - roman priča priču. To je osnovni vid bez kojeg on ne bi mogao da postoji. To je najveći činilac koji je zajednički svim romanima...
Da bi priča mogla da se nazove pričom ona mora da ispuni dva uslova: mora da sledi vremenski tok događaja i da kod čitaoca izaziva želju šta će se dalje dogoditi. I, obrnuto, može da ima samo jednu grešku: a ta je da u publici ne izaziva želju da sazna šta će se dalje dogoditi."
Svi Forsterovi romani imaju zaista uzornu priču. Radnja "Sobe s pogledom" je iz dva dela koja se vremenski nadovezuju. Prvi deo romana događa se u Firenci. Dve Engleskinje, mlada Lusi Haničerč i njena starija rođaka gospođica Šarlota Bartlet, dolaze u firentinski pansion "Bertolini" i neprijatno su iznenađene što nisu dobile sobu s pogledom na Arno koju im je vlasnica obećala. Ali, tu će se naći gospodin Emerson i njegov sin DŽordž, vršnjak gospođice Lusi Haničerč, čija soba ima lep pogled, pa će oni damama kavaljerski predložiti da se zamene. Tako će se u priči sresti dve osobe kojima može da se "desi ljubav". Čitalac na samom početku počinje da se pita šta će se dogoditi. Nagoveštaj će uslediti relativno brzo, ali potpun odgovor tek u drugom delu romana, koji se događa u Engleskoj...
Kad pisac smisli uzornu priču, ostaje mu još "samo" nekoliko stvari da bi napisao roman. To je, pre svega, izbor učesnika priče. Jer, "ne treba da se pitamo šta se potom dogodilo, već kome se dogodilo". Forster razlikuje dve vrste likova: nereljefne i reljefne. Nereljefni su oni koji mogu da se opišu samo jednom rečenicom, likovi koje nazivamo "naravima" ili "tipovima", koji su konstruisani oko jedne ideje ili jednog kvaliteta. Kritičari ih ne vole, ali čitaoci ih pamte lako i dugo. Reljefni likovi, pak, mnogo su složeniji, nepredvidljiviji. U "Sobi s pogledom" Forster je dao i jedan i drugi tip likova. Lusi je, svakako, reljefni lik, koji se u romanu razvija, dobija nove kvalitete, dok je Sesil njena suprotnost, čovek "stvoren samo za društvo i kultivisane razgovore", "nesposoban za bilo kakve intimnosti, ni sa kim, a ponajmanje sa ženskim stvorenjem".
Susret takvih različitih likova veoma je koristan za zaplet, a zaplet je treća krunska karakteristika umetničkog dela zvanog roman.
Šta je po Forsteru zaplet? I to je "pripovedanje događaja, s tim što je naglasak na uzročnosti". Čitalac je taj koji mora da se zapita zašto se nešto u romanu događa baš na taj način. Ako to pitanje izostane, nešto nije u redu.
Zaplet u "Sobi s pogledom" počinje već na prvoj stranici romana. Zašto Lusi želi sobu sa pogledom na Arno, a njena rođaka gospođica Bartlet nema ništa protiv da joj soba bude okrenuta ka severu? Zato što su u pitanju dva ljudska karaktera. Lusi je ta koja želi novi pogled, ne samo na Arno, već na ceo život. Ona tu počinje da otkriva sopstvenu prirodu koju ni sama još ne poznaje. NJenoj rođaci je svejedno, jer je ona predodređena da u romanu ostane takva kakva je!
U predavanjima koja je održao na Kraljevskom koledžu Forster nikada nije pominjao sopstveno iskustvo, ali oni koji su čitali njegove romane znali su da ga nije zanemario. Zbog toga njegova studija "Aspekti romana" i danas ima značaj ne samo za teoretičare književnosti. Ona je lako i zanimljivo štivo i za običnog čitaoca.

Lepota
"GRADITELJ zapleta očekuje od nas da se sećamo, mi od njega očekujemo da ne ostavi nepovezane delove. Svaka akcija ili reč u zapletu treba da ima značaja; zaplet treba da bude ekonomičan i štedljiv; čak i kada je komplikovan mora da bude organski i bez mrtvog tkiva. Može da bude težak ili lak, može i treba da sadrži misterije, ali ne treba da vodi u pogrešnom pravcu. A nad njim, kako se raspliće, lebdeće čitaočeva memorija... A krajnji smisao zapleta (ako je u pitanju istančan zaplet) neće se sastojati od niti ili lanca, već od nečeg estetički kompaktnog, nečeka što nam je romansijer mogao s mesta da pokaže, a da ga je, međutim, s mesta pokazao, ono nikada ne bi postalo lepo."
Forster još dodaje, "romansijer lepoti nikada ne treba da stremi, ali neće uspeti da napiše dobar roman ako je ne ostvari".

Uskoro Markesovi memoari
nedelja, 10. oktobar 2004.

Kolumbijski pisac Gabrijel Garsija Markes najavio je za 20. oktobar novi roman, pod nazivom "Memoria de mis putas tristes" (Memoari mojih tužnih kurvi).

Markesov novi roman biće istovremeno objavljen u Sjudad Meksiku, Buenos Ajresu, Bogoti, Madridu i ostalim zemljama španskog govornog područja, kao i u SAD, saopštila je na Sajmu knjiga u Frankfurtu nemačka izdavačka kuća Kipenhojer&Vič, koja je izdavač slavnog Kolumbijca i dobitnika Nobelove nagrade u Nemačkoj.

Markesov roman na 115 stranica priča je o starcu od 90 godina koji poslednji seksualni odnos u životu ima sa jednom devojkom, što mu je povod da se priseti svih ranijih žena koje je upoznao, prenele su svetske agencije.

Prvo izdanje biće štampano u milion i po primeraka.

Izdavač Moises Melo nedavno je demantovao da je Markes, koji se nedavno izborio sa rakom, u lošem zdravstvenom stanju. On je naveo da 77-godišnji pisac radi na drugom tomu memoara pod nazivom "Vivir pre contarla" (Živeti da bi se ispričalo).

Prvi tom, u kojem je opisao detinjstvo i mladalačko doba, objavljen je 2002. godine.

Markes je 1982. godine dobio Nobelovu nagradu za književnost.

08

petak

listopad

2004

Priča o slici Edvarda Munka
„Krik“ na crvenom nebu

Za sve one koji su se ikada pitali zašto je na „Kriku“, cuvenoj slici Edvarda Munka o savremenoj uznemirenosti, nebo crvene boje – astronomi su došli do odgovora. Za sve je kriva vulkanska erupcija na drugom delu planete. U prvoj detaljnoj analizi dogadaja koji je mogao da posluži kao inspiracija za sliku, objavljenoj u „Skaj end teleskoup“, odreden je tacan položaj mesta u Norveškoj gde su se Munk i prijatelji šetali kada je umetnik ugledao krvavo crveno nebo koje je kasnije i prikazao na pomenutoj slici iz 1893. godine. Donald Olson, profesor fizike i astronomije na Univerzitetu države Teksas, zajedno sa svojim kolegama zakljucio je da je velika erupcija vulkana na ostrvu Krakatau, u današnjoj Indoneziji, prouzrokovala crveni sumrak koji je u Evropi trajao od novembra 1883. do februara 1884. godine. Cak su i lokalne novine iz Osla tada pisale o ovoj sveprisutnoj pojavi. Olson i njegove kolege pretpostavljaju da je Munk našao inspiraciju za nebo na svojoj slici upravo u ovim vulkanskim sutonima, a ne u sopstvenoj mašti.

Najpoznatija verzija „Krika“ naslikana je 1893. kao deo „Friza života“, grupe radova poteklih iz Munkovih licnih iskustava, ukljucujuci i smrti njegove majke 1868. i sestre 1877, a nastalih u poslednjoj deceniji 19. veka. Kako bi dokazali svoje pretpostavke, astronomi su odredili položaj sa kog je „Krik“ naslikan. „Jedan od kljucnih momenata tokom našeg istraživackog puta u Oslo bio je kada smo naiši na krivinu na putu i shvatili da stojimo na istom mestu na kome se Munk nalazio 120 godina pre nas,“ izjavio je Olson. „Medutim, pravi znacaj pronalaska lokacije bilo je odredivanje tacnog smera. Shvatili smo da je Munk gledao u pravcu jugozapada – upravo ka onom mestu gde je u zimu 1883-4. nastao sumrak usled erupcije sa ostrva Krakatau.“
M. K.

Između dve ljubavi


EDVARD Morgan Forster (1879-1970), engleski književnik i kritičar, danas je uglavnom poznat kroz filmske adaptacije svojih romana. Kakve li ironije, jer ovaj prijatelj Virdžinije Vulf i član Blumsberi grupe, tokom života odbijao je svaku ideju da se njegova dela prenesu na filmsko platno.
Knjigu "Soba s pogledom", koja u sredu izlazi u ediciji "Novosti", E. M. Forster objavio je 1908. godine. Prvi deo priče smešten je u Firenci, gde mlada Lusi dolazi u posetu svojoj starijoj rođaki Šarloti Bartles. Lusi postaje svedok ubistva i dvoumi se između dva čoveka - konvencionalnog Sesila i DŽordža, koji je obasipa poljupcima tokom piknika. Drugi deo romana dešava se u Lusinom domu Vindi Korner. Ona prihvata Sesilovu bračnu ponudu, ali se na kraju udaje za DŽordža.
"Soba sa pogledom" zaživela je 1984. kao pozorišna predstava, a dve godine kasnije snimljen je i istoimeni film, koji je dobio tri "Oskara".
Savremenu čitalačku publiku Forster privlači iz istog razloga zbog kojeg čitaju DŽejn Ostin i druge klasične pisce. LJudima je potrebno da čitaju o vremenu kada je bilo više učtivosti i socijalne omeđenosti, gde eksplicitno nasilje i seks nisu na svakoj stranici. Foster je dobro poznavao ljudsku prirodu i imao sjajan smisao za humor. Omiljena tema bila mu je lična socijalna represija i konflikti. Smatrao je da je englesko društvo okrutno na više načina. Prepoznavao je potrebu Engleske za političkom reformom i socijalnim promenama ka opštem boljitku. Međutim, na emocionalnom planu osećao se odbačenim zbog svoje homoseksualnosti i veći deo svog života proveo je van zemlje.
E. M. Forster, sin arhitekte Edvarda Forstera i Marijane Tornton, rođen je 1. januara 1879. u Londonu kao Henri Morgan. Otac mu je umro pre nego što Edgar napunio dve godine i odrastao je uz dve dominantne žene - majku i tetku. Detinjstvo je proveo u Ruksnestu, kući koja će mu poslužiti kao inspiracija za knjigu "Hauardov kraj". Posle školovanja na Kraljevskom koledžu u Kembridžu, proveo je godinu dana putujući po Italiji i Grčkoj. Postao je član Blumsberi grupe, koja je negovala iskrenost u iznošenju shvatanja po cenu krajnje moralne hrabrosti. Tom krugu su pripadali i Virdžinija Vulf, Vanesa Bel, Klajv Bel, DŽon Majnard Kejnis, Leonard Vulf, Lajton Streči, Dejvid Garnet, Rodžer Fraj i Dankan Grant. Nošen istinskom demokratskom ljubavlju za čoveka, lišen snobizma, bilo intelektualnog, bilo socijalnog, Forster se rano odvojio od ove grupe i pošao svojim putem.
Svoj prvi roman "Tamo gde se ni anđeli ne usuđuju da kroče" objavio je 1905. Iste godine, nekoliko meseci živeo je u Nemačkoj, gde je bio tutor deci grofice Fon Armin. Dve godine kasnije napisao je "Najduže putovanje", zatim "Sobu sa pogledom", pa "Hauardov kraj" i "Put u Indiju". "Moris", knjigu o homoseksualizmu, napisao je 1910, ali je ona objavljena posthumno 1971. godine, jer se Forster bojao da će zbog nje kritikovati njegov stil života.
Kao pacifista, odbio je da se bori u Prvom svetskom ratu i umesto da nosi pušku, radio je u Aleksandriji za Crveni krst. U Egiptu ga nisu osuđivali zbog homoseksualizma, pa je 1917. počeo da živi sa kondukterom iz tramvaja - Mohamedom el Edlom. U Aleksandriji je upoznao grčkog pesnika Kavafija, i objavio je zbirku njegovih pesama "Faros i Farilion". Po povratku u Englesku 1919, radio je kao urednik u "Dejli heraldu". Dve godine kasnije, preselio se u Indiju i postao lični sekretar maharadže od Devasa. To iskustvo opisao je u knjizi "Put u Indiju".
Kada se ponovo vratio u Englesku, prestao je da piše romane, ali je u svojim esejima i člancima oštro kritikovao nacizam i staljinizam. Iako je privatni život krio kao zmija noge, 1930. počeo je vezu sa londonskim policajcem, koja se nastavila i kada se njegov prijatelj oženio. Protiveći se cenzuri, Forster je dao podršku osnivanju Nacionalnog odbora za prava građana i postao njegov prvi predsednik. Bio je i aktivni član PEN-a.
Titulu viteza odbio je 1949. godine, ali ga je kraljica Elizabeta Druga nagradila, četiri godine kasnije, počasnom titulom zbog svega što je učinio za Englesku. Na svoj 90. rođendan, 1. januara 1969. Forster je ipak prihvatio orden zasluga, koji osim njega ima još dvadeset troje ljudi. Umro je 7. juna 1970. godine, a njegov pepeo razvejan je iznad ružičnjaka Bakingamske palate.

O prestanku pisanja
NA pitanje zašto je prestao da piše, Forster je u februaru 1960. godine ispričao Vidi Marković, koja ga je posetila u njegovom domu u Engleskoj:
- Pišem, ali ne romane. Svet koji sam poznavao nestao je sa Prvim svetskim ratom. Kako sam mogao da pišem o svetu koji mi je bio stran?

Život je dosadan
FORSTEROV poslednji roman bio je "Put u Indiju". Posle njega, pisanje knjiga mu više nije bilo najvažnije u životu. Evo, kako je to sam objasnio:
- Veći deo života je toliko dosadan, da nije ni vredan pomena. Ne postoji ništa interesantno što bi se moglo opisati u knjigama da bi one mogle da opravdaju svoje postojanje. Unutar te čaure rada i društvenih obaveza, ljudski duh drema većinu vremena, beležići zadovoljstvo i bol, ali nije nimalo brz kao što se pretvaramo da jeste.

Ezra Pound
Whitman je za moju domovinu ono što je Dante za Italiju.

R.W. Emerson
Vlati trave su najizuzetniji duhovit i mudar komad koji je Amerika dala svjetskoj književnosti.

Tomislav Sabljak, Kulturni Obzor
Ujevićevi prijevodi Whitmana iz 1951. znače veliki datum u hrvatskom prevodilaštvu. Prevesti tako majstorski na hrvatski jezik 'Homera novog kontinenta' značilo je istodobno obogatiti prevodilačko umijeće i sam jezik. Tin je na sebi svojstven način uočio bit poezije Whitmana, koji ukida disparitet izmedu stiliziranog idioma poezije i običnog kolokvijalnog govora. Whitman unosi u poeziju jezik svakidašnjice, govor koji se čuje na ulici; u tiskarama, medu izdvojenim socijalnim grupama, govor koji obično nazivamo žargonom.Pojava Whitmana u američkoj poeziji mogla bi se nazvati sudbonosnom, jer Whitman će biti neposredni pratilac gotovo svake generacije američkih pjesnika. U sjeni velikog Whitmana stvarat će mnogi pjesnici svoj vlastiti idiom s jasnom idejom da slijede pjesnika koji je imao viziju Amerike, kao novog svijeta i novog podneblja. Divit će mu se mnogi, pa i Ezra Pound, koji će napisati: 'Odajem mu priznanje jer je on mene prorekao, dok ja njega samo prepoznajem kao pretka kojim se poriosim'. Jedan drugi veliki pjesnik, T. S. Eliot nije bio baš sklon veličati Whitmana, smatrajući kako je Whitman bio više zaokupljen slanjem 'poruka' nego versifikacijom. Mnogi su, pa i T. S. Eliot, uspoređivali Vlati trave s Cvjetovima zla. Whitman je svoju knjigu objelodanio 1855. a Baudelaire 1857. i u velikom dijelu kritike provlače se paralele između ova dva velika pjesnika rođena u krilu romantizma. Mnogo je raspravljano o Whitmanovu slobodnom stihu i zaključak je da njegov stih nije organiziran i strukturiran po zakonima metrike, dapače, govorilo se kako mu je stih na granici proze i poezije, jednim krakom dodiruje poeziju, a drugim prozu. Ono što je novo u biblijskom stihu ovog pjesnika to je taj dugi biblijski verset, sličan kadenci.

Ritmička struktura Whitmanove poezije može se tumačiti kao 'ritmički obrazac engleske Biblije', gdje se lirski fragmenti uklapaju u narativne. Zato će analiza Whitmanova stiha biti mnogo jasnija ako se pronađu i analiziraju neki glazbeni oblici i sama Whitmanova poezija, jer on je i sam priznao da su mnoge njegove pjesme nastale pod utjecajem glazbe. Tako Malcolm Cowley uspoređuje jednu Whitmanovu pjesmu sa strukturom opere, koja ima uvertiru, arije, recitativne i finalne dijelove. Zanimljiv je podatak da se u Whitmanovoj poeziji nalazi fond od trinaest tisuća rijeći koje je pjesnik samo jednom upotrijebio. U onom zlogukom proročanstvu T. S. Eliota o jeziku B.B.C.-ija, koji će jednom u dalekoj prošlosti biti jednak za sve, kao uniforma, Whitmanov primjer služi kao ohrabrujuća nada u moć poezije. Whitman je vjerovao u moć svoje zemlje, u moć svoga naroda, u moć svoje poruke, u moć svoje poezije. Iz njega zrači optimizam mladog kontinenta, za njega Priroda nije samo savršena nego i božanska, sve što postoji dobro je, u svakom biću nalazi se klica savršenstva.

I na kraju nešto o ovom izdanju u odnosu na izdanje iz 1951. Valja podsjetiti da je pjesnik Ljubo Wiesner bio među prvim prevoditeljima Whitmana, a Krleža je upozorio na značenje Whitmana za modernu poeziju. Gustav Krklec napisao je pogovor Tinovim prijevodima iz 1951. Ovo izdanje nastavak je sjajnog Ujevićeva djela, zahvaljujući prije svega izvanrednim prevodilačkim sposobnostima Ljiljanke Lovrinčević. Uz napomene objavljen je i životopis Walta Whitmana, no, uz ovo repreznetativno izdanje valjalo je objelodaniti i bibliografiju prijevoda Vlati trave na hrvatski (prevodili su među inima i Ivo Andrić i Antun Šoljan i Ivan Slamnig), kao i popis literature o Waltu Whitmanu. I ovako, izdanje zaslužuje veliko priznanje, te još jedan naš hommage Whitmanu, ali i prevoditeljima, Tinu Ujeviću i Ljiljanki Lovrinčević.



Otac građanske poezije


Walt Whitman je bez sumnje jedan od najvažnijih američkih pjesnika svih vremena. Za njegove Vlati trave Ralph Waldo Emerson je kazao da je riječ o najizvanrednijem i najmudrijem djelu koje je do tog doba uopće stvorio neki Amerikanac. Svjetska poezija poslije Whitmana definitivno više nije mogla ostati ista. Ostati slobodan: U jednom stihu veli kako miris pazuha ima bolju aromu od molitve, a u već spomenutom odgovoru na Emersonovo pismo izričito kaže: "Crkve su jedna golema laž; ljudi ne vjeruju njima, a ne vjeruju ni sebi"

07

četvrtak

listopad

2004

Između dve ljubavi
Vesna PANTELIĆ 07.10.2004, 18:25:50

EDVARD Morgan Forster (1879-1970), engleski književnik i kritičar, danas je uglavnom poznat kroz filmske adaptacije svojih romana. Kakve li ironije, jer ovaj prijatelj Virdžinije Vulf i član Blumsberi grupe, tokom života odbijao je svaku ideju da se njegova dela prenesu na filmsko platno.
Knjigu "Soba s pogledom", koja u sredu izlazi u ediciji "Novosti", E. M. Forster objavio je 1908. godine. Prvi deo priče smešten je u Firenci, gde mlada Lusi dolazi u posetu svojoj starijoj rođaki Šarloti Bartles. Lusi postaje svedok ubistva i dvoumi se između dva čoveka - konvencionalnog Sesila i DŽordža, koji je obasipa poljupcima tokom piknika. Drugi deo romana dešava se u Lusinom domu Vindi Korner. Ona prihvata Sesilovu bračnu ponudu, ali se na kraju udaje za DŽordža.
"Soba sa pogledom" zaživela je 1984. kao pozorišna predstava, a dve godine kasnije snimljen je i istoimeni film, koji je dobio tri "Oskara".
Savremenu čitalačku publiku Forster privlači iz istog razloga zbog kojeg čitaju DŽejn Ostin i druge klasične pisce. LJudima je potrebno da čitaju o vremenu kada je bilo više učtivosti i socijalne omeđenosti, gde eksplicitno nasilje i seks nisu na svakoj stranici. Foster je dobro poznavao ljudsku prirodu i imao sjajan smisao za humor. Omiljena tema bila mu je lična socijalna represija i konflikti. Smatrao je da je englesko društvo okrutno na više načina. Prepoznavao je potrebu Engleske za političkom reformom i socijalnim promenama ka opštem boljitku. Međutim, na emocionalnom planu osećao se odbačenim zbog svoje homoseksualnosti i veći deo svog života proveo je van zemlje.
E. M. Forster, sin arhitekte Edvarda Forstera i Marijane Tornton, rođen je 1. januara 1879. u Londonu kao Henri Morgan. Otac mu je umro pre nego što Edgar napunio dve godine i odrastao je uz dve dominantne žene - majku i tetku. Detinjstvo je proveo u Ruksnestu, kući koja će mu poslužiti kao inspiracija za knjigu "Hauardov kraj". Posle školovanja na Kraljevskom koledžu u Kembridžu, proveo je godinu dana putujući po Italiji i Grčkoj. Postao je član Blumsberi grupe, koja je negovala iskrenost u iznošenju shvatanja po cenu krajnje moralne hrabrosti. Tom krugu su pripadali i Virdžinija Vulf, Vanesa Bel, Klajv Bel, DŽon Majnard Kejnis, Leonard Vulf, Lajton Streči, Dejvid Garnet, Rodžer Fraj i Dankan Grant. Nošen istinskom demokratskom ljubavlju za čoveka, lišen snobizma, bilo intelektualnog, bilo socijalnog, Forster se rano odvojio od ove grupe i pošao svojim putem.
Svoj prvi roman "Tamo gde se ni anđeli ne usuđuju da kroče" objavio je 1905. Iste godine, nekoliko meseci živeo je u Nemačkoj, gde je bio tutor deci grofice Fon Armin. Dve godine kasnije napisao je "Najduže putovanje", zatim "Sobu sa pogledom", pa "Hauardov kraj" i "Put u Indiju". "Moris", knjigu o homoseksualizmu, napisao je 1910, ali je ona objavljena posthumno 1971. godine, jer se Forster bojao da će zbog nje kritikovati njegov stil života.
Kao pacifista, odbio je da se bori u Prvom svetskom ratu i umesto da nosi pušku, radio je u Aleksandriji za Crveni krst. U Egiptu ga nisu osuđivali zbog homoseksualizma, pa je 1917. počeo da živi sa kondukterom iz tramvaja - Mohamedom el Edlom. U Aleksandriji je upoznao grčkog pesnika Kavafija, i objavio je zbirku njegovih pesama "Faros i Farilion". Po povratku u Englesku 1919, radio je kao urednik u "Dejli heraldu". Dve godine kasnije, preselio se u Indiju i postao lični sekretar maharadže od Devasa. To iskustvo opisao je u knjizi "Put u Indiju".
Kada se ponovo vratio u Englesku, prestao je da piše romane, ali je u svojim esejima i člancima oštro kritikovao nacizam i staljinizam. Iako je privatni život krio kao zmija noge, 1930. počeo je vezu sa londonskim policajcem, koja se nastavila i kada se njegov prijatelj oženio. Protiveći se cenzuri, Forster je dao podršku osnivanju Nacionalnog odbora za prava građana i postao njegov prvi predsednik. Bio je i aktivni član PEN-a.
Titulu viteza odbio je 1949. godine, ali ga je kraljica Elizabeta Druga nagradila, četiri godine kasnije, počasnom titulom zbog svega što je učinio za Englesku. Na svoj 90. rođendan, 1. januara 1969. Forster je ipak prihvatio orden zasluga, koji osim njega ima još dvadeset troje ljudi. Umro je 7. juna 1970. godine, a njegov pepeo razvejan je iznad ružičnjaka Bakingamske palate.

O prestanku pisanja
NA pitanje zašto je prestao da piše, Forster je u februaru 1960. godine ispričao Vidi Marković, koja ga je posetila u njegovom domu u Engleskoj:
- Pišem, ali ne romane. Svet koji sam poznavao nestao je sa Prvim svetskim ratom. Kako sam mogao da pišem o svetu koji mi je bio stran?

Život je dosadan
FORSTEROV poslednji roman bio je "Put u Indiju". Posle njega, pisanje knjiga mu više nije bilo najvažnije u životu. Evo, kako je to sam objasnio:
- Veći deo života je toliko dosadan, da nije ni vredan pomena. Ne postoji ništa interesantno što bi se moglo opisati u knjigama da bi one mogle da opravdaju svoje postojanje. Unutar te čaure rada i društvenih obaveza, ljudski duh drema većinu vremena, beležići zadovoljstvo i bol, ali nije nimalo brz kao što se pretvaramo da jest

Zatvorski turist


Jan de Cock tvrdi za sebe da je on glas zatvorenika, ako ne i glasnogovornik. Ako zatreba, bez problema će pomoći odvjetnicima da shvate što se krije u zatvoru, budući da oni nogom nisu kročili u ćeliju


U Frankfurtu ništa novo. Svaki drugi pisac se žali da mu se u životu ništa ne događa pa je prisiljen izmišljati. Belgijanac Jan de Cock je dobrovoljno ušao u zatvor. A onda mu je navika prešla u ovisnost.

Kada Jan de Cock krene čitati po književnim večerima i sajmovima, njegove priče zvuče tako nevjerojatno i apsurdno da se publika mrštenjem čela postara za barem nekoliko godina. Ne računamo ukliještenja od vrtnje glavom. A kada 39-godišnjak primijeti da mu nitko iz publike ne vjeruje, najradije bi digao sidro. No umjesto toga radije iskoristi foru iz zatvora pa preokrene oči tako da nevjernicima ostane samo bjeloočnica za gledanje.

Prije toga, čujte priču! U razdoblju između listopada 2001. i istog mjeseca 2002. naš sociolog je odlučio posjetiti pet kontinenata i stanovati u zatvorima. Točnije rečeno, u 66 njih, a bila ta zemlja diktatura, demokracija ili monarhija - nije ga bilo briga. Poput najgoreg prijestupnika, i on je noću gulio leđa na betonskom podu, danju strugao žlicom rižu po metalnoj zdjelici, u slobodno vrijeme gnječio žohare i ostalu gamad ili prisluškivao hrkanje svojih kolega i pokušao pogoditi je li to ubojica, silovatelj ili lopov.

Sve ono što nije stalo u gornja dva reda, Jan de Cock je ispričao u svojoj knjizi "Hotel Prison". Avantura s misijom, mogli bismo sažeti. U mnogo zemalja zatvorenici uopće nemaju prava glasa. Ne vrijede ni paru, iako, da se njega pita, svaki je krimos daleko vredniji od svog čina. U svakom zločincu, pa bio to i ubojica, krije se dobar čovjek.


Ono malo love koliko mu je potrebno zarađuje kao njegovatelj osoba na samrti u jednoj antwerpenskoj bolnici. Za smještaj se može uvijek lako snaći, pogotovo kad govoriš engleski, francuski, španjolski, porugalski, nizozemski i flamanski.


Potraga za dobrim počela je 1987. u Čileu kada je de Cock radio kao volonter s klincima s ceste. Nešto kao "Doručak kod Tiffanyja". Nedjeljom bi obično išli u posjet njihovim roditeljima koji su iz tko zna kojih razloga bili u zatvoru, a onda je shvatio da ga je taj izolirani svijet počeo jako zanimati. Pitanje 'kako je noću u ćeliji?' tako ga je mučilo da je jedva dočekao da završi faks i istraži tu tajnu.

Slijedilo je: piskaranje dvjestotinjak pisama kojekakvim konzultantima, svećenicima, čuvarima ne bi li se mogao ušuljati unutar rešetaka. To je u međuvremenu otišlo toliko daleko da je prodao i auto, počeo trenirati spavanje na podu, a želudac odvratnom hranom. Zaštite radi, ubrizgao si je u vene sva moguća cjepiva. Prije negoli je zavezao gaće na štap, upakirao je i nekoliko amajlija - gorski kristal, Madonnu i kamen iz jedne čileanske rijeke.

A to što ga je u zatvoru čekalo bilo je puno gore nego u njegovim noćnim morama, priznao je sin antwerpenskog knjižara. U afričkim zatvorima vladaju takvi uvjeti kakve ne biste ponudili ni neprijateljevu psu. U Južnoj Americi i Aziji je morao surađivati i s gangsterskim šefovima, a u Japanu i SAD-u vlada takva hladnoća i izolacija da ti se smrzne duša. Po stanju zatvora može se savršeno iščitati koliko je neka zemlja demokratska, kaže de Cock.


Za novu generaciju zatvora nije imao vremena


Najgori zatvor? Definitivno onaj u Ruandi! Kao da ste u paklu! 6400 zatvorenika, od čega je 3900 viška, vegetiraju u usranim ćelijama. Smrdi tako da sam se skoro onesvijestio, da ne spominjem da si zatvorenici zbog nedostatka prostora trljaju guzicu o guzicu kao da su listovi papira u nekom fileu, a štakori veličine mačke vam gmižu po leđima.

S druge strane, u Japanu su zatvori tako čisti da opet djeluju ekstremno nehumano. Plus na stotinu propisa što se smije, a što ne! Dnevno smijete pričati samo jedan sat, pri radu ne smijete gledati uokolo, ne smijete se češati, a kamoli obrisati znoj ili pogledati čuvara u oči. Strelice vam pokazuju u kojem smjeru morate ležati u krevetu, a u kojem formirati red ispred tuševa. Tko se ogriješi o propis, kažnjava se izolacijom.

Naravno, sve ekstra slobode koštaju. Zakone tog insajderskog tržišta de Cock je istražio prije svega u Aziji i Južnoj Americi. U Limi je tako odmah nakon upada dobio cjenik (mobitel, rum, TV). Što god vam srce zaželi za dolare će ispuniti loše plaćeni čuvari. Čak i ako je to pištolj (500 dolara). Za noćni bijeg ti isti čuvari traže 5000 dolara. Unaprijed, razumije se.

Ne biste vjerovali u koliko je zatvora država izgubila moć. Direktor zatvora El Pavon u Gvatemali, Don Aparicio, zadnji je put posjetio svoju ustanovu prije dvije godine. A vi kao ne biste da znate da u zatvoru caruje hunta. Čak i čuvari radije čuvaju zatvor s druge strane zidina. Iznutra, ilegalni šef Tomasito je za 8 godina izgradio pravi mali apartman od ćelije - TV, stereo uređaj, kompjuter, slike - otkud daje upute svojim podanicima na slobodi i 179 zatvorenika koji crnče za njega.

Navodno im ide tako dobro da su uspjeli oformiti i firmu koja za državu proizvodi mreže za gol. Inače se bave prodajom nekretnina, uzgajaju povrće, svinje, kokoši pa čak i ruže. "Ma, isti red i mir", hvali se gangsterski boss koji se voli predstavljati kao demokratski izabrani predsjednik El Pavona. A zašto tip onda uopće sjedi u zatvoru, pitate se. E, takva se pitanja ne postavljaju ni u jednom zatvoru, kaže de Cock. Nepisani bonbon!



Nobelova nagrada za književnost
Elfride Jelinek 101. dobitnik
Austrijska književnica i dramska spisateljica Elfride Jelinek dobitnica je ovogodišnje Nobelove nagrade za književnost, saopštila je Švedska akademija. Švedska akademija posebno je pohvalila Jelinekovu za njen izuzetan litetarni žar kojim otkriva apsurdnost društvenih normi i njihove pokoravajuće moći, prenele su svetske agencije. To je prva Nobelova nagrada za književnost nekom austrijskom piscu.


Jelinekova je rekla švedskom radiju da je iznenađena i počastvovana nagradom, ali da će je bolest sprečiti da lično prisustvuje ceremoniji uručenja u Stokholmu. Nobelova nagrada za književnost, čiji je Jelinekova 101. laureat, vredna je 1,36 miliona dolara. Ove godine kao potencijalni dobitnici najčešće su pominjani Amerikanac Filip Rot, Albanac Ismail Kadare i Milan Kundera iz Česke. U konkurenciji među ženama-kandidatima bile su Alžirka Asija Djebar, Amerikanka Džojs Kerol Outs i Inger Kristensen iz Danske, koje su i proglašavane favoritima.

Do sada je samo devet žena dobilo nagradu Švedske akademije. Prva dobitnica je bila Selma Lagerlef (1909), a poslednji put to ugledno priznanje dobila je Poljakinja Vislava Šimborska 1996. godine.

Prosle godine Nobelovu nagradu za književnost dobio je J. M. Kuci iz Južne Afrike, dok je 2002. godine laureat bio mađarski pisac Imre Kertes. Nobelova nagrada za književnost je ustanovljena 1901. godine, a dodeljivana je svake godine osim između dva svetska rata i 1935. godine.

Svečana ceremonija uručenja biće održana 10. decembra, na godišnjicu smrti švedskog industrijalca i pronalazača Alfreda Nobela, koji je ustanovio Nobelovu nagradu u više oblasti stvaralaštva i nauke.

(Seecult.org)
Svestrana umetnica
Elfride Jelinek je rođena 20.10.1946. godine u Mircušlagu, Štajerskoj. Još za vreme školskih dana, 1960. godine, upisala se na Bečki konzervatorijum, gde je studirala orgulje, blok-flautu a kasnije i kompoziciju. Godine 1964. upisala je Fakultet dramskih umetnosti i istoriju umetnosti na Univerzitetu u Beču, ali je posle nekoliko semestara prekinula studije zbog psihičke krize u koju je zapala. Tada su nastale njene prve pesme. Godinu 1968. provela je u potpunoj izolaciji i uopšte nije napuštala roditeljsku kuću. Otac joj je umro 1969. godine u jednoj psihijatrijskoj klinici. Posle 1969. godine uključila se u studentski pokret i učestvovala u književnim diskusijama o časopisu „Manuskripte“. Godine 1971. diplomirala na odseku za orgulje na Bečkom konzervatorijumu sa odličnim ocenama. U to vreme nastaju njene prve audio-drame. List „Prese“ proglasio je njeno delo „Kada sunce zađe, za mnoge je već kraj radnog vremena“ najuspešnijom audio-dramom u 1974. Te iste godine udala se za Gotfrida Hingberga, koji je 60-tih pripadao krugu ljudi okupljenih oko Rajnera Vernera Fasbindera. Elfride Jelinek je tada pristupila Komunističkoj partiji Austrije. Godinu dana kasnije istupila je iz Komunističke partijeDonitnica je brojnih značajnih nagrada. Kod nas nije prevođena.

Nobelovka i film
Pre tri godine razmažena kanska publika bila je impresionirana ulogama koje su Izabel Iper i Benoa Mažimel ostvarili u filmu Mihaela Hanekea „Učiteljica klavira“. Taj film je iste godine prikazan i na Festivalu autroskog filma u Beogradu i tada je posebno naglašavano da je autorka tog romana Elfride Jelinek, zapažena austrijska spisateljica, aktivna i na dramskom polju. Elfride Jelinek je scenarističku započela početkom osamdesetih godina kada je po njenom istoimenom delu Franc Novotni realizovao TV film „Odbačeni“. Godine 1990. napisala je scenario „Malina“ (zajedno sa rediteljem Vernerom Šreterom) po romanu Ingeborg Bahman.

Uvela novi pozorišni jezik
Drame Elfride Jelinek deo su nastavnog programa Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu. Nenad Prokić, profesor na FDU, kaže da sa „zadovoljstvom predaje studentima o dramama Elfride Jelinek“ za koju smatra da je „najbolji ženski pisac u svetu danas. Ona je je formulisala i uvela novi jezik u savremeno pozorište“. Ilustrujući neobičnost ove dramske spisateljice on podseća na njenu izjavu koja približno glasi: „Pozorište me ne zanima, ja radim za pozorište i u pozorištu samo da bih videla da li će teatar poći mojim putem“. Kao posebno značajnu i najzanimljiviju dramu sada već dobitnice Nobelove nagrade Elfride Jelinek, Prokić izdvaja „Bolest tri moderne žene“.

Ognjen Popović Muzički miks za 21. vek
Večeras u okviru Beogradskih muzičkih svečanosti na Kolarcu nastupa „Balkanska kamerna akademija“ klarinetiste Ognjena Popovića koji paralelno vodi i etno-džez sastav „Ognjen i prijatelji“. Dve godine nakon diska „Brate, frate“ (PGPRTS), ovaj multinistrumentalista na duvačkim instrumentima istrajava na svoja oba muzički raznolika projekta, a priveo je kraju snimanje novog nosača zvuka grupe „Ognjen i prijatelji“ koji bi u izdanju „Automatika“ trebalo da se pojavi na tržištu. Nedavno, tokom Olimpijskih igara u Atini, u Srpskoj kući Olimpijskog kulturnog centra Ognjen je nastupio sa oba svoja ansambla naizmenično otvarajući i zatvarajući raznolike etno i klasične muzičke „zavese“.

- Taj koncert u Atini direktno je prenosila televizija pa je ideja o naizmeničnom miksu klasike i tradicije imala mnogobrojnu publiku- kaže Ognjen u razgovoru za „Blic“.

Deo ste tzv. etnotalasa domaće muzike kome ste se i pored klasičnog muzičkog obrazovanja priklonili! Da li ste se teško odlučili na taj „krosover“ gest?
- Etno, klasika i džez na jednom mestu predstavljaju zaista pravi muzički miks za 21. vek, ako se ja pitam.To je formula za dobar fjužn. Mada, priznajem, da mi je neko pre nekoliko godina pričao kako će moja muzika zvučati kao na novom albumu, začudio bih se. U principu sve teži će biti proboj na muzičko tržište u uslovima izuzetno jake konkurencije i razuđene žanrovske izdeljenosti. Mislim da budućnost muzike leži u miksu elektronike i starih, tradicionalnih instrumenata, pa ću, lično, i u novom milenijumu ostati veran i Balkanu i klasičnoj muzici i džezu i to na instrumentima koji se sviraju.

Mnogi predviđaju opstanak klasične muzike samo ukoliko se prilagodi novim načinima izvođenja?
- Kad je reč o izvođenju klasične muzike, tu nema šta da se dira, odavno je sve već napisano. Svi novi pokušaji u okviru klasične muzike uglavnom ne uspevaju. Mislim da su Mocart, Betoven i ostalo društvo sve već napisali i da tu ne bi trebalo ništa ni menjati ni ubacivati. Način na koji se danas elektronika kombinuje uz Vivaldija, recimo, prosto je- kič! Tu nema mešanja, nema potrebe za takvom fuzijom jer je i klasična muzika po sebi već fuzija.

Surfujući planetranim morem predstavnici današnje „svetske muzike“ plene upravo autentičnošću podneblja.
- Pored mnogo nastupa u zemlji i inostranstvu prošle godine je etno preko „Balkan fjužn stejdža“ ubačen i na Egzit festival. Svirali smo na festivalu u Ohridu, na Lentu u Mariboru, u Beču, Moskvi i San Petersburgu a nedavno i u Ženevi. Moj rad se bazira na kvalitetnoj instrumentalnoj muzici. Pokušavam da sjedinim muzičke stilove Balkana: Rumunije, Bugarske i Srbije...a na ovom novom albumu i Južne Amerike. Uglavnom snimamo sve svoje nastupe i kad bih pustio snimak nekog od njih, kad je reč o reakciji publike niko ne bi verovao da je reč o nastupu u Ženevi. Mnogi bi pomislio da je Donja Drlopa ili Sefkerin. Mladi su to tamo prihvatili kao da su odrasli uz moju muziku.

U želji za prilagođavanjem, na novom albumu ste izgleda izveli znatne tehnološke zahvate...
- Velika razlika je u tome što više nema kontrabasa koga menja električni bas, a najbitnija je promena da sam uveo bubanj. Standardno, nasnimio sam saksofone, ubacio G alt klarinete i kaval. Gostuje Brankica Vasić, sjajna pevačica. Kao nikad do sada iskoristili smo i vokale u četiri, pet numera. Tekst za „Kako mi bude“, nešto poput parodije na narodnjake, uradila je moja majka i priznajem dosta je luckast. Volim da se šalim sa nazivima pesama. Imam jednu novu pesmu koja se zove „Tandaramandara“ i to mi zvuči kao mogući naslov novog albuma.

06

srijeda

listopad

2004

Science mourns DNA pioneer Wilkins


Maurice Wilkins with one of the cameras he developed specially for X-ray diffraction studies
DNA pioneer Professor Maurice Wilkins has died.
Nobel Laureate Wilkins, 87, played an important role in the discovery of the double helix structure of DNA, the molecule that carries our "life code".

He was awarded the prize in 1962 with Francis Crick and James Watson; their co-discoverer was Rosalind Franklin.

Professor Wilkins' death comes just two months after that of Francis Crick. His autobiography, The Third Man Of The Double Helix, was published last year.

Vital role

Born in New Zealand in 1916, Professor Wilkins, who studied at St John's College, Cambridge, used X-ray diffraction techniques to probe the structure of DNA.

In landmark studies that he undertook at King's College London (KCL) in 1950, Wilkins' group obtained images of DNA that were of unprecedented clarity.

Professor Wilkins was a towering figure, one of the greatest scientists of the 20th Century

Professor Rick Trainor, KCL
This galvanised the belief of the young American geneticist, Jim Watson, that the emerging X-ray data would allow the mystery of life's code to be unravelled.

The success of Crick and Watson in elucidating the DNA structure is universally known and acknowledged.

But its complete dependence on the results obtained first by Professor Wilkins and then, critically, by the brilliant experimentalist Rosalind Franklin, is still commonly overlooked.

Intensely private

Maurice Wilkins was an intensely private and self-effacing man who was much loved by colleagues and students, KCL said in a statement released on Wednesday.

He hated pomposity and was particularly proud of his involvement with the Campaign for Nuclear Disarmament, it added.

"Maurice was a central figure in one of the greatest scientific discoveries of the twentieth century, but his extreme modesty allowed others to share the prize," said Matt Ridley, author of Nature Via Nurture.

CRICK AND WATSON DNA MODEL



Scientists praise Maurice Wilkins
Man who helped unlock DNA dies
"It was he who first obtained an X-ray image of DNA, he who taught Francis Crick about DNA, his photograph that inspired James Watson, and his sestion that led to the recruitment of Rosalind Franklin to Kings College.

"And later, it was he who finally proved the double helix correct."

Lord May, the president of the Royal Society, the UK's academy of science, commented: "We are all greatly saddened to learn of the death yesterday of Maurice Wilkins.

"While Watson and Crick have rightly been recognised across the world for their contribution, the roles of Wilkins and Franklin, which were crucial, have not always been fully acknowledged outside the scientific community."

Professor Rick Trainor, the Principal of KCL, added: "Professor Wilkins was a towering figure, one of the greatest scientists of the 20th Century. He will be much missed."

Professor Wilkins died in hospital on Tuesday surrounded by his family.

Please use the postform below to send your tributes to Maurice Wilkins

I have just begun a course of study which is based out of the Franklin-Wilkins building here at King's College. While I am not proud of the early history of the college, which was set up largely in an attempt to stem the progressive tide of secularism and non-discrimination in education, I am certainly proud of, and grateful for, the great legacy of people like Maurice Wilkins and his peers. The furtherance of knowledge, free from bias or wishful thinking, is amongst the greatest of human endeavours. I will be raising a glass to Maurice Wilkins tonight.
Katya Whitton, London, UK

I was privileged to have met him years ago, when we were looking at the potential effects of nuclear tests on British servicemen. He was typically self effacing, and we chatted every now and then during that period without him ever mentioning his Nobel. I sometimes feel that he would have said more about himself if I had simply been a little more intrusive.
Dr James Thompson, London, UK

I feel privileged to be a PhD student in the laboratory & research group that evolved from Maurice's original KCL group with Rosalind Franklin. My supervisor was a friend and tells me Maurice was a modest, unassuming and friendly man. Without his altruistic rationality and wisdom, Watson and Crick would not have been allowed to see the legendary "Photograph 51", which, as every schoolboy knows, provided the crucial data to compliment their unproven structure. Few scientific discoveries have such a gripping tale and marvellous players!
Alex Taylor, King's College London, UK

New Zealand is a small country with a small population and so the brightest of our bright carve internationally recognised careers in the major universities of the world. Maurice was one of New Zealand's brightest stars whose achievements were known to but a select few of his countrymen. Of interest, Maurice Wilkins attended Havelock Primary School some years later than Ernest Rutherford which may have stimulated his interest in science.
Ron Naylor, Christchurch, New Zealand

The discovery of DNA as the "code of life" was made the year I was born, in 1953. I read a textbook on DNA by James Watson and went on to study genetics as part of my graduate training. I fully understand the mindset and process that goes into making discoveries like this: the dogged determination to solve a mystery, the late nights, long hours, the insights at some odd moment, and then trying to convince a stubborn scientific community. They say Dr Wilkins was loved by his students and colleagues. It's a shame I never met the man because that temperament is all too rare among the rather dour bio-geneticists of today. A modest but great man has passed, but his legacy lives on.
Jeremy, Atlanta, USA

Here is a small thank you to the very modest man who made the most vital discovery about humans in the 20th Century. I know he will be put down in history as one of the most talented scientists ever. May he rest in peace and god bless him.
Zoe Wong, Keele England

I am deeply sorry to hear the loss of such a precious person. He will always be in our hearts.
Tuba Sural, Boston,USA

I remember working with Professor Wilkins on Saturday mornings back in the late 1950s, helping him dig up Bootlace Fungus in his garden. One of the highlights was drinking ground coffee and eating digestive biscuits. With deepest sympathy.
Alan James, Bexley , Kent

Professor Wilkins' going home leaves sadness in many hearts but his stature in science will always be an inspiration to many of us budding in the fields of genetics. Though I never met him I was very elated the first time I learned about the other two greats in the unravelling of the DNA mystery. His humility allowed others to share in the glory of discovery and this is the big lesson to me personally. God bless him.
Richard Mulwa, Urbana, USA

Another giant sadly gone. Nevertheless, his and Francis Crick's legacy will live on long after we are all gone.
Paul Gitsham, Manchester, UK

I am deeply sorry having learnt the passing away of Prof Wilkins. It's unbelievable that such precious and rare people amidst us have to die.

For the development of science in this world, the ball now is in the court of the living scientists who must strive hard in coming up with more discoveries that could help people, especially in the developing countries, in honour of the departed don.
Duncan Mboyah, Nairobi, Kenya


I am a Biology Teacher currently working for the government and seconded to the EU Civil Service. Whilst my own contributions to furthering Biological understanding are modest - I can retrace my own passion for the subject of Biology to a handful of inspiring characters. I was first made aware of the work of Franklin and Wilkins through the Horizon special "Life Story" first screened in the mid 1980's when I was still studying 'A' Level Biology. Subsequent study and reading has revealed to me the pivotal role of Maurice Wilkins (and Rosalind Franklin)in the discovery of the structure of DNA and elucidation of it's function as the hereditary material. He was a brilliant experimental scientist, but perhaps more importantly a wonderful teacher and thoroughly charming individual. I can think of no better role model for aspiring scientists and teachers alike. Thank you Maurice and I would urge the BBC to re-screen "Life Story" as a fitting tribute to the now extinct life and works of Wilkins, Franklin and Crick.
Paul Spiring, Karlsruhe - Germany

I met Maurice Wilkins in 1969, when he came to Brighton to help us set up the Sussex University branch of the British Society for Social Responsibility in Science. Despite his fame (his Nobel prize was then only a few years old) he was self effacing and charming in his dealings with undergraduate students. He had such a broad understanding of science and its ramifications -- not just his own esoteric studies -- that he inspired me and many others to find careers in science which would give to the planet and not just take from it. RIP Dr. Wilkins, and thank you.
Andrew Clifton, Buffalo, New York

I commiserate with the science world on reading about the death of Professor Maurice Wilkins. For the development of science in this world, it is now left for the living scientists who must strive hard in coming up with more discoveries, especially on the HIV/AIDS epidemic in honour of the departed professor.
Akinlolu Oluwamuyiwa, Lagos, Nigeria

He was one of the gentlest, wisest and most self-effacing of men. This was made all the more extraordinary by what he had achieved. The year I spent learning from him changed my life and taught me all I will ever need to know about compassion and humility and yes, greatness.

He was a clever man, but beyond all of that, he was one the kindest that I have ever known. He was truly great in every sense of the word. He was truly human.
Paul Ong, Leamington Spa

Maurice Wilkins as not only a great scientist but also a man deeply concerned with the social implications of his science. For many years he was President of the British Society for Social Responsibilty in Science. He will be mourned by many as a man of principle as much as a man of science.
Professor Dorothy Griffiths, London


Bob Dylan in his own words

Dylan has written about the beginnings of his stardom
Legendary singer Bob Dylan has been revisiting the 1960s for the first time in print. Here are some extracts from his book, Chronicles Volume One.

On his arrival in Manhattan in winter 1961:

At last I was here, in New York City, a city like a web too intricate to understand and wasn't going to try.

I was there to find singers - the ones I'd heard on record, most of all to find Woody Guthrie. New York City, the city that would come to shape my destiny. Modern Gomorrah.


On his early live shows:


What really set me apart in these days was my repertoire. It was more formidable than the rest of the coffee-house players, my template being hard-core folk songs backed by incessantly loud strumming. I'd either drive people away or they'd come in closer to see what it was all about. There was no in-between.


On his growing creativity:

I began cramming my brain with all kinds of deep poems. It seemed like I'd been pulling an empty wagon for a long time and now I was beginning to fill it up and would have to pull harder. I felt like I was coming out of the back pasture. I was changing in other ways, too. Things that used to affect me, didn't affect me any more. I wasn't too concerned about other people, their motives.

Meeting her was like stepping into the tales of 1,0001 Arabian nights, she had a smile that could light up a street full of people

Dylan on girlfriend Suze Rotolo

On his ambitions:

In the world news, Picasso, at 79 years old, had just married his 35-year-old model. Wow. Picasso wasn't just loafing about on crowded sidewalks. Life hadn't flowed past him yet. Picasso had fractured the art world and cracked it wide open. He was revolutionary. I wanted to be like that.

On changing his name from Robert Allen Zimmerman to Bob Dylan:

What I was going to do as soon as I left home was just call myself Robert Allen. As far as I was concerned that was who I was - that's what my parents named me. It sounded like the name of a Scottish king and I liked it...


Then some time later, unexpectedly, I'd seen some poems by Dylan Thomas...People had always called me either Robert or Bobby, but Bobby Dylan sounded too skittish to me... The first time I was asked my name in the Twin Cities, I instinctively and automatically, without thinking, simply said, 'Bob Dylan'.


Now aged 63, Dylan's memoirs have been long awaited

On being labelled a protest singer:

Topical songs weren't protest songs. The term "protest singer" didn't exist any more than the term "singer-songwriter". You were a performer or you weren't, that was about it - a folksinger or not one...

On folk singer Joan Baez, later his partner:

There was no one like her... She seemed very mature, seductive, intense, magical... However illogical it seemed, something told me that she was my counterpart... some strange feeling told me that we would inevitably meet up...There was no one in her class.

On meeting his girlfriend Suze Rotolo:

Cupid's arrow had whistled by my ears before, but this time it hit me in the heart and the weight of it dragged me overboard... Meeting her was like stepping into the tales of 1,0001 Arabian nights. She had a smile that could light up a street full of people... a Rodin sculpture come to life

MICHAEL MOORE
(fus nota o vodećem svjetskom dokumentaristu)

FUS NOTE – FUZZ NOTE
Odavno se smatra da je doba filmskih eseja prošlo.
Današnji dokumentaristi krenuli su drugim pravcem – dokumentarni film u svijetu ne pogađa baš bit društva u koje je nastao – vlada prezasićenost istim temama: holokaust, Mohamed Ali, pa holokaust...
Više nema filmova sa fus-notama - sjetite se samo dokumentarnog remekdjela Orsona Wellesa «F For Fake».
Linearnost dokumentarca danas je vrlo simptomatična.
A onda se pojavio Michael Moore.
WELLES vs MOORE
Upravo usporedba Moorea s Wellesom (kao dokumentaristom), pokazat će ovaj tekst, ne bi trebala čuditi. Ovi predjeli za Michaela Moorea su prvi put čuli krajem osamdesetih kada je svojim «obračunom» sa šefom General Motorsa – filmom «Roger&Me» upisao malu recku u povijesti angažiranog dokumenatrnog filma.
Zatvaranje postrojenja GM-a u Flintu, Mooreovom rodnom mjestu, bilo je polazište novog autora – koji je zbog svog filma uspio ishoditi očuvanje radnih mjesta.
Stil «upadanja u urede», postao je tako prepoznatljiva točka novog režisera. Da potvrdi moju postavku o njemu kao režiseru s «fus-notama», 1992. Moore je snimio i nastavak priče - «Pets or Meat: The Return to Flint».
Sada je bilo jasno da je korporativna Amerika dobila novog neprijatelja.

Film nije mogao izaći u bolje vrijeme – recesija u kojoj se zemlja nalazila nakon vladavine Georgea Busha Sr.-a okrenula je sentiment javnosti na svijest o socijalnim problemima (samo nakratko).
Izborom Billa Clintona kao predsjednika činilo se da je krenulo na bolje. Čak i Moore neko vrijeme ne snima filmske eseje nego prelazi na televiziju – radeći humorističnu tv-seriju «TV Nation» u kojoj je pokazao na koji način i kako sve tv utječe na prosječnog čovjeka mijenjajući njegove stavove o svemu.
U tri sezone koliko je trajala, serija je stekla kultni status u Americi.

KANADSKA ŠUNKA
No Michael Moore odlučio je tada snimiti i dugometražni igrani film.
«Canadian bacon» je filmska satira sa Alanom Aldom i Johnom Candyem o nesposobnom predsjedniku kojeg vojni lobi prisiljava da zbog medijskog rasta popularnosti, zarati s Kanadom. I iako se film na prvo gledanje doima kao lagana komedija, riječ je zapravo opet o filmu s fus-notama.
Medijska kampanja protiv Kanade, tv-izvještaji, gluma na rubu karikiranja i pčele ubojice, zapravo su baza za slijedeći film po kojem je Michael Moore danas poznat.

No prije toga slijedio je još jedan obračun s korporacijama koje sišu život stanovnicima («The Big One», snimljen za vrijeme promocije Mooreove knjige), te još jedna tv-serija «The Awful Truth».

I ONDA POČINJE KUGLANJE...
A tada je uslijedio bum – inspiriran pokoljem u školi u Columbineu, Michael Moore je iskoristio taj događaj da pokaže naličje Američkog sna.
Film koji se svakom svojom sekvencom upisao u povijest kinematografije, dobio je u Cannesu specijalnu Zlatnu palmu povodom 65.-e obljetnice festivala (baš kako je i 1965. dobio i Orson Welles za «Chimes at Midnight»).
Slijedio je Oscar i poznati govor protiv Busha.
Sada se znalo da je Bush slijedeća (sasvim opravdana meta).

FARENHEIT 9/11
«Farenheit 9/11», još uvijek u ograničenoj distribuciji u SAD-u, vlasnik Zlatne palme (ovaj put prave – kao i Welles za Othela (1952.)
Film je pokazao jačinu naftnog lobija, dobre odnose Bush - Bin-Laden, prijevaru na izborima za predsjednika...
Zbog svega toga desničari i sad opstruiraju prikazivanje filma u SAD-u, no Moorovi napadi na Busha ne prestaju - tako je 70-ih Orson Welles snimio ploču u kojoj je ismijan predsjednik Richard Nixon, pa ga je porezna služba «lupila po grbači» - hoće li to biti i slučaj s Mooreom?.

No da je nezaustavljiv pokazuje i njegov novi film (u pripremi), pod nazivom «Sicko», koji treba pokazati sav jad i bijedu američkog sustava medicinske zaštite kroz prizmu umobolnica.
Jedva čekamo – jer Welles je jednom rekao da vrijedi jedino onaj režiser koji stalno propituje okolinu u kojoj živi.


NICK CAVE - pjesnik i pjevač mraka i snobova…

'Novi val' - relativno puno daskaša koji su izokrenuli pojam 'surfanja'. The Beach Boys? Teško.

Iako bi se Caveov izraz više uklopio u 'Disco Lockdown' kako je vremenski neodredivu, sivu glazbu svojevremeno prozvao čuveni Biba Kopf, 'morbidnjački blues' je najadekvatnija definicija ovog neiscrpnog ego-tripa.

IN THE BEGINNING…ROĐENDANSKE ZABAVE…BERLINALE…
U početku bijaše 'The Boys Next Door'.
Duhovita, prozračna crna satira mladaca iz Melbournea koji su snimili naivnu rock-ploču i krenuli u smjeru Londona. Baš kao i njihovi zemljaci - Jim Thirlwell, David McComb, Lisa Gerrard i Brendan Perry. Ne toliko u potrazi za slavom koliko za kreativnom zadovoljštinom kakvu im majka Australija nikad nije mogla pružiti. Crni oblaci i sive misli lutaju zrakom, svijetlo dana ugledali su The Birthday Party - posthumni Boys Next Door s osjetno više gorčine i manje vedrine.

Anoreksični Nick posjećuje Berlin. Zašto bi samo Bowie i Iggy imali berlinsku fazu? Cave ju je proživio bučnije nego obje legende s Enoom zajedno - razlog tome vjerojatno leži u liku i djelu zvaničnog Blixe Bargelda. Čari njemačkog jezika nisu mu strane - Einsturzende Neubauten i Die Haut.
'Pobuna u raju' činila se idealnim početkom i germansko-engleska frakcija kreće u kultne osvajačke pohode. Priču o The Bad Seeds već i ptice umiru pjevajući. Imidž koji je isprva odisao junk-hedonizmom, poprima profinjeniju depresivnu formu iz koje ni Cave a ni mi skupa s njim nećemo više nikad izaći. Depresija je s vremenom postala poželjan šminkerski detalj, no Cave ostaje isti, iskreni 'son-of-a-bitch' genijalac bez trunke pretencioznosti. Jednostavno engleski - 'Music for our own ends'.

FROM HERE TO ETERNITY…
Novije poglavlje nosi naziv 'Od nje do vječnosti'.
I pustimo nek traje. 1984. - 2004. Albuma i pjesama je puno.
Kritika i publika već su umorni od upućivanja hvalospjeva - opsjednutost ili fascinacija morbidnim sadržajima kroz koje se neprestano provlače religijske opservacije, od Cavea su stvorili kantautorsku veličinu koja ni pod stare dane ne pokazuje znakove blijeđenja i zbog kojeg gotovo da je postojanje Cohena ili Drakea sada sasvim uzaludno...
Pretjerujemo ali i u pretjerivanju se ponekad krije nešto istine. Čak da uglazbi i telefonski imenik, Nick nije veseo tip - vječito crn, zajedljiv, mršav i depresivan, inspiriran vlastitim i tuđim iskustvima u boli, tuzi i tragediji... Ali smrt nije kraj.
Iz njegovih usta u naše uši i obratno - u tisku su ne jednom istaknuli kako je za neke njegove ploče bolje paziti da ne dospiju u krive ruke.

Obožavatelj i suputnik Lydie Lunch, PJ Harvey ili Kylie Minogue, 'džepne Venere' kojoj je pjesmica 'Where the Wild Roses Grow' uistinu i posvećena - bizarna epizoda 'Susjeda' bez ljepuškastog Jasona Donovana u glavnoj ulozi.

NICK, JESMO LI SAZNALI TKO SI?
Inspiracije ne nedostaje. Nick i dalje marljivo piše kad mu nije dobro i kad osjeća da svijet postiže neku novu nijansu sivila. Na pomolu je još jedan dvostruki album - pun iznenađenja za vjerne i praznovjerne. Dobar sin, loše sjeme - ako postoji, vjerojatno i Bog posjeduje koji primjerak Cavea u svojem nebeskom playeru. Iako On sam to vjerojatno nikad ne bi priznao. Ipak se tu radi o ugledu pred milijunima vjernika...

Sol Ist/Neutral & Commercial
www.radiostudent.fpzg.hr
www.nickcaveandthebadseeds.com
www.mute.com


WILCO - War on War

Nakon nešto više od dvije godine i posljednjeg, odličnog, albuma "Yankee Hotel Foxtrot" kultni predstavnici američke alt. rock scene, Wilco, konačno izbacuju i nasljednika. Vrlo dobar "A Ghost is Born" hrabro nastavlja beskompromisnim smjernicama "Yankee"-a i svima koji u glazbi traže nešto više od običnih "hooky" singlova daje sasvim dovoljno materijala za još tjedne i tjedne uživanja. Slušajući novi album, gotovo nevjerojatno izgleda preobrazba koju je band prošao od svojih početaka, tj. od 1995. i "A.M."-a, duboko ukorijenjenog u country-rock, pa sve do današnjeg maestralnog poigravanja s Radiohead-like dekonstrukcijom i post-rock eksperimentiranjem. Naravno, tendencija prema istraživanju i stalnoj evoluciji u glazbenoj industriji i nije baš dobro došla stvar, pogotovo kad se uzme u obzir da se radi o kretanju iz money-making u ne tolko money-making područje, i to je frontman Tweedy itekako dobro osjetio na vlastitoj koži. Međutim, uspješno se on i othrvao i ostao vjeran svojoj viziji, tako da je možda na uštrb nekoliko zelenih novčanica više, u zadnje 3 godine izbacio dva stvarno fenomenalna, snažna i 100% jedinstvena uratka.

1994. g. raspadom alt. country banda "Uncle Tupelo", prvi od dvojice predvodnika, Jay Farrar, osniva "Son Volt", dok drugi, Jeff Tweedy, s ostacima Tupela stvara "Wilco". Prvi Wilco-ov album, "A.M." (1995.), ostaje unutar Tupelom naslijeđenih okvira, ali zato već sljedeći, "Being There" (1996.), donosi prve ozbiljnije promjene. Iako još uvijek postoje poveznice i s country-rock zvukom, "Being There" na velika vrata, s puno ambicije i ideja, uvodi elemente psihodelije i power-pop-a (i grupi daje jednu novu i na prvi pogled sasvim neočekivanu dimenziju). Preobrazba se nastavlja i s 1999.-te objavljenim "Summer Teeth"-om, koji svojim zvukom konačno uspijeva otresiti sve alt. country konotacije i koji u kombinaciji s introspektivnim i na trenutke mračnim i mučnim tekstovima (u suprotnosti s ugodnim pop zvukom) nailazi na sjajan prijem kod kritike. Ali, sjajne kritike obično nisu u korelaciji s prodajom, pa "Summer Teeth" baš i ne prolazi najbolje na tržištu. Upravo zbog toga dolazi do prvih napetosti između banda i izdavačke kuće (Warner/Reprise). However, Tweedy se baš ko za inat povezao s Jim O'Rourke-om (od prije par godina 5. član Sonic Youth-a) i Glenn Kotche-om, dvojicom velikih američkih post-rock gurua. S O'Rourke-om kao producentom i Kotche-om bubnjarom, 2001., udareni su temelji remek-djela zvanog "Yankee Hotel Foxtrot". Kad bi se autora ovog teksta pitalo za najbolji album u zadnjih 10-ak godina mislim da niti sekunde ne bih dvojio. Od prve do zadnje pjesme "Yankee" jednostavno fascinira bogatstvom i složenošću svojeg zvuka, inteligentnim i provokativnim tekstovima i sjajnom Tweedy-evom vokalnom izvedbom. Taj se proizvod može konzumirati again, again, again & again i svaki put ostati jednako impresioniran i svaki put otkriti nešto novo. Savršeno.

Uh, a sad slijedi onaj zbunjujuć dio. U Reprise-u su procijenili da sve to skupa nije dovoljno dobro(?!) i odlučili ništa ne objavljivati bez dodatnih korekcija (traži se radio-friendly singl). Naravno, Tweedy takve zahtijeve odbija i za 50 000$ kupuje prava na snimljeni materijal. Objavljuje ga na internetu i održava seriju support koncerata. Album, očekivano, postaje veliki hit, pa Warner ponovo otkupljuje te iste stvari (ovaj put zakamufliran u izdavačku kuću "Nonesuch") i 2002. "Yankee Hotel Foxtrot", napokon, izlazi i "službeno". Naravno, vjerojatno je i nepotrebno reći da je takav razvoj događaja Wilcu (pogotovo njegovom frontmanu) donio status prave alt. rock institucije, s itekakvom težinom. 2003. Tweedy, Kotche i O'Rourke sudjeluju na još jednom zajedničkom projektu, odnosno pod imenom "Loose Fur" objavljuju istoimeni cd. Ovaj se put ne radi o toliko blistavom rezultatu, ali i dalje vrlo zanimljivom i vrijednom pažnje.

I onda evo i 2004.-te. Najprije treba spomenuti Tweedy-evu izjavu da odlazi na tretman odvikavanje od ovisnosti. Koliko je službeno poznato, radi se o ovisnosti o tabletama protiv glavobolje (na njih se navukao zbog čestih i oštrih migrena). Međutim, unatoč tome, nije bilo značajnijih poremećaja u terminu izlaska novog albuma. Band zaslužan za "Yankee Hotel Foxtrot" još je uvijek tu, tj. potpisuje i novi "A Ghost is Born", tako da je i konačan oblik u kojem je "duh" ugledao svjetlo dana, skoro pa skroz očekivan. U prvi plan svakako iskaču dvije ogromne stvari (10-minutna "Spiders" i 15-minutna "Less Than You Think") što, u kombinaciji s ostalim "normalnijim" pjesmama, odlično oslikava trenutni položaj u kojem se grupa nalazi (i moguću buduću orijentaciju). Naime, dojam je da ne bi bilo neočekivano da se Wilco u narednom periodu transformira u još (progresivno) radikalnijem smjeru, pogotovo kad se uzme u obzir da povijest trenutnog sastava garantira sve, samo ne stajanje na mjestu. Osim toga, zahvaljujući savršenstvu prethodnika, teško je ne vjerovat da se i Tweedy sam već ne osjeća tijesno u svojoj vlastitoj koži, odnosno u podvrsti žanra kojeg je sam postavio i kojeg je očito uspješno prerastao. No pustimo budućnost. I danas je neosporno da "A Ghost is Born" svojim većim djelom još uvijek ima itekakvih dodirnih točaka s "Yankee"-em (uz opasku da su pjesme nešto toplije, ali i bez izravnih bombi kao što ih ima prethodnik (npr. "War on War")) i da još uvijek ima ono nešto što Wilco čini toliko lijepom i neodoljivom grupom. To će po svemu sudeći, do objavljivanja novog albuma, biti i više nego dovoljno.

"You have to die
You have to learn how to die
if you want to want to be alive, okay?"
(War on War)



05

utorak

listopad

2004

VEK I PO OD ROĐENJA ARTURA REMBOA
Dvadeset godina dovoljno za besmrtnost
Svojim neobičnim talentom opovrgao je zakone prirode i u istoriju književnosti ušao u dobu adolescencije, rame uz rame s najvećim svetskim autorima koji su, uglavnom, najbolja dela napisali u zrelim godinama

Artur Rembo, ukleti pesnik, večiti putnik i buntovnik s razlogom, nije bio običan genije. Poput Mocarta i Betovena, on je svojim neobičnim talentom opovrgao zakone prirode i zauvek se proslavio kao pesnik koji je počeo da stvara u 14, a pesničku karijeru završio u 22. godini. U periodu adolescencije napisao je stihove koji su u istoriju književnosti ušli rame uz rame s najvećim delima svetske proze i poezije, nastalim, uglavnom, u zrelom dobu najznačajnijih autora.
Ove godine, 20. oktobra, navršava se 150 godina od rođenja ovog neobičnog umetnika. Poznati po neverovatnoj predanosti očuvanju i zaštiti sopstvenih kulturnih dobara, Francuzi su još u januaru počeli da priređuju koncerte, izložbe, književne večeri, dramske i plesne komade posvećene svom velikanu.
Žan Nikola Artur Rembo rođen je u Šarlevilu 20. oktobra 1854. Kao školarac istakao se bistrinom i literarnim talentom, a prvu pesmu, posvećenu prestolonasledniku, napisao je u 14. godini i to na latinskom. Prve stihove na francuskom napisao je godinu dana kasnije. U 16. godini, zahvaljujući svom mladom profesoru književnosti, otkriva svet francuske poezije i počinje mnogo više da piše. Istovremeno, oseća potrebu za lutanjem, pa te godine beži od kuće najpre u Pariz, a zatim i u Belgiju gde je napisao svoje najvedrije pesme.
U životu i stvaranju Artura Remboa možda najznačajniju ulogu odigrao je veliki francuski pesnik Pol Verlen, takođe jedan od «ukletih». Sreli su se u Parizu 1871. godine i odmah postali nerazdvojni prijatelji. Kasnije, njihova bliskost prerasla je u homoseksualnu vezu što je u ono vreme u Francuskoj predstavljalo neverovatan skandal. Zajedno su proveli neko vreme u Londonu, a zatim u Briselu gde je, nakon jedne žestoke svađe, Verlen pucao u Remboa, pogodivši ga lakše u ruku. Razočarenje u prijateljstvo, kao i tuga zbog toga što je Verlen nakon ovog događaja završio u zatvoru, inspirišu Remboa da napiše poemu u prozi “Boravak u paklu”.
Ostavši bez najboljeg prijatelja, Rembo počinje sam da luta Evropom, pa tako upoznaje Nemačku, Austriju, Holandiju, Švedsku, Dansku, Italiju, Švajcarsku. Mladi avanturista putuje često bez novca, iz Beča je proteran kao skitnica, a, s vremena na vreme, uspeva da dobije i poneki posao koji mu donosi toliku zaradu da može da preživi. Večiti putnik se ne smiruje na Starom kontinentu, pa odlazi u Afriku gde će se u Etiopiji uplesti u zamršen posao prodaje oružja zbog kog će, na kraju, sasvim finansijski propasti. Za vreme boravka u ovoj afričkoj zemlji razboleo se od tumora i naredne dve godine trpeo je nesnosne bolove. Umro je 10. novembra 1891. u marsejskoj bolnici.
Pesnik i čovek Rembo toliko su ispreplitani da nijedan istoričar književnosti nije nikad uspeo sa sigurnošću da utvrdi gde je u njegovim stihovima granica između stvarnog iskustva i fikcije. Nisu sve slike opisane njegovim stihovima deo pesničke imaginacije. One su projekcija iskustva, pejzaži njegovih intimnih doživljaja spoljnog sveta. Stvarnost, onakva kakva jeste, nijednom umetniku ne može biti po volji. Odatle onaj duh pobune kojim je protkan svaki Remboov stih. Malograđansko poimanje sveta i stvarnosti, stavovi proseka priznati kao merodavni da sude i osuđuju sve što ograničena masa nije sposobna da shvati, izazvali su mladog umetnika do te mere da on počinje potpuno da negira postojanje stvarnosti i daje svemu na svetu neku drugu dimenziju.
Rembo ruši sve nametnute ideale: crkvu izvrgava ruglu, neiskrene ljubavne odnose u kojima neko uvek igra neku igru razotkriva i žestoko kritikuje, a estetskim kanonima klasične poetike, koja poeziji pripisuje lepotu i uzvišenost, suprotstavlja estetiku ružnog. Tako, i pored toga što je preteča simbolizma, pravca u kojem mašta, fantazija i san igraju značajnu ulogu, on postaje jedan od prvih pesnika koji život uvodi u pesmu, proterujući iz nje sve ono što je rogobatno, opšte poznato i izanđalo od prečeste upotrebe.
Svoj kratki život Rembo je proveo u večitom lutanju. Poema “Pijani brod” istovremeno opisuje taj lutalački nagon i predosećaj brodoloma. Bilo da je putovao po stvarnom ili zamišljenom svetu, Rembo je izgarao u potrazi za nečim što je verovao da postoji, ali mu je stalno izmicalo, u želji da ostvari neku svoju misiju i stigne na neki zamišljeni cilj na kom bi, najzad, mogao da se skrasi. Ukleti pesnik, prepoznatljivog anđeoskog lika, sanjivog pogleda i razbarušene kose, koji nas zamišljeno gleda s korica većine izdanja njegovih pesama, skrasio se u besmrtnosti.
Bojana Janjušević


KAKO JE GERHART HAUPTMAN VRATIO ISUSA HRISTA MEĐU NEMCE
Vitez za neka bolja carstva
Lično je car Vilhelm Drugi sprečio da veliki pisac dobije Šilerovu nagradu, najveće nacionalno književno priznanje, uz obrazloženje: „Razumem ja da je Hauptman najznačajniji nemački pesnik našeg doba, ali ne mogu da mu oprostim dramu ’Tkači’.” Međutim, ’jadni gospodin Hauptman’, kako ga je često nazivao Tomas Man, imao je više sreće sa kajzerom koji ga je odbacivao, no sa kancelarom Hitlerom koji ga je prihvatio

Nas danas može da iznenadi, pa i začudi, davnašnja konstatacija da tek sa naturalizmom s kraja 19. veka počinje modrena nemačka književnost, jer gde bi onda u celom tom stoleću romana i filozofskih sistema bila velika i značajna literatura najvećeg i najznačajnijeg (srednjo)evropskog naroda? Ali ako se samo priseti da su velika trojica nemačkog prosvetiteljstva i klasicizma Herder, Šiler i Gete ovaj svet napustili već do početka tridesetih (1803, 1805. i 1832), onda nije teško objasniti one silne beline u godišnjim kalendarima, kao kadgod u Mendeljejevom Periodičnom sistemu hemijskih elemenata, kroz većinu decenija tog veka, u kojem su Nemci imali i te kako važna posla. Veliki narod ujedinio se poslednji u Evropi, tek 1871, a dotle se književnost po malim gradovima održavala uglavnom na istorijskim i sentimentalnim romanima, ili „angažovanim“ hronikama lokalnog dometa i značaja.
Ujedinjenje Nemačke pratila je i u novijoj evropskoj istoriji jedinstvena ekspanzija istih onih malih i podeljenih gradova i tako ovu relativno zaostalu severnu zemlju svrstala u ekonomske i (nažalost) političke velesile kasnog kolonijalnog imperijalizma. Karakterističan je primer Berlina, koji je sredinom veka već imao 400.000 stanovnika, a pred Prvi svetski rat, odande i započet, bilo ih je čak četiri miliona. I koliko samo činovnika, a koliko tek fabričkih radnika! Da sve bude i mnogo veselije i za društvenu satiru „k’o poručeno“, administrativna vlast je uglavnom ostala u rukama veleposedničkog i činovničkog sloja, s neiskorenjivim predrasudama o još feudalnom značaju oficira i činovnika u kapitalističkoj imperiji.
Nije bilo lako ni živeti, a pogotovo misliti i stvarati u takvom vremenu. Rodiš se i rasteš u jednom, a treba da radiš u sasvim novom svetu, kojem tek nazireš okvire, dimenzije, obim, veličinu, početak i kraj. Kao da je neko odjednom pred tobom okrenuo stranicu u slikovnici. U takvom miljeu novim generacijama glavna lektira su bili Ibzen i Strindberg, Balzak i Zola, Gogolj, Tolstoj i Dostojevski. A šta se sve može desiti čistim i živim dušama kad im bez detaljnog uputstva za upotrebu ili opomene na kontraindikacije medikamenta ponude kašičicu „Mrtvih duša“, pokazali su naturalisti krajem stoleća, ponajviše poslednji i najveći među njima, nemački nobelovac Gerhart Hauptman, koji je svoj najviši, autentični glas dostigao tek kad se iz tesne košuljice tog književnog pravca i životnog stila sasvim izvukao a da mu to niko nije ni javio. Hauptman je najvišu slavu dostigao svojim dramama iz sumornog i valjda potpuno neljudskog života šleskih tkača („Tkači“), a potom i još tužnijom velegradskom pričom o stanarima u jednom soliteru („Pacovi“), u kojoj je, naknadno se iskonstruisalo, anticipirao i život nakazne skupine jedinki u nakaznom društvu. Čitao sam „Pacove“ i učinilo mi se namah da sam usred drame „Na dnu“ Maksima Gorkog. I kao da sam čuo da negde iza kulisa tutnje nosorozi fašizma, tog carstva malog čoveka. Ali, Hauptmanova slava je do te mere bila sa negativnim predznakom da je brže i lakše od Šveđana dobio Nobelovu nagradu nego od Nemaca Šilerovu. Još 1913. (u pretposlednjoj godini svoje vladavine) lično je Vilhelm Drugi sprečio da veliki dramatičar dobije najveće nacionalno književno priznanje: „Razume se, ja znam da je Gerhart Hauptman najznačajniji nemački pesnik našeg doba, ali ja, eto, ne mogu da mu oprostim ’Tkače’.“
Budući da su se i Balzak i Golsvordi već složili da je život „ljudska komedija“, a mi nemamo nikakvog razloga da se ne složimo sa najvećim dvorskim freskoslikarima francuskog i engleskog društva, „jadni gospodin Hauptman“ (kako je znao da ga nazove Tomas Man) imao je više sreće sa carem koji ga je odbacio nego sa kancelarom koji ga je prihvatio. Da, Hauptman je još jedan od retkih književnih velikana koji je ostao uz Hitlera, nacizam i Rajh, tek da se ispuni kao što je pisano: „Poznaću te po prijateljima tvojim.“ I u njegovom slučaju treba odvojiti pisca od dela, ili pisca od čoveka. A to je ostao ne iz nužde nego iz ubeđenja, ne zbog posledica duboke starosti, kako se neposredno posle Drugog svetskog rata uglavnom formulisalo i opravdavalo, niti zbog „tragičnog nesporazuma“ ili „staračkog nerazumevanja“, kako se eufemistički formulisalo kasnije. Ne, „jadni gospodin Hauptman“ je ostao - živ, zdrav, veseo, bistar i dovitljiv; ostao uz svoju zemlju, uz svog vladaoca, ostao uz veliku većinu svog naroda, gotovo stopostotnu, što uvek nekako zaboravimo. Jednostavno, car ga nije hteo, pa se vadio kod kancelara. Ako neće car, hoće kancelar! A i ono naknadno tumačenje da se pred kraj života povukao u ćutanje i razočarenje možemo da prihvatimo kako god nam zgodno bilo. Možda je bio razočaran što mu je veći deo naroda posle kraha Hiljadugodišnjeg rajha proterivan iz Šleske, jer ga je – ako već nisu mogli ljudi i istorija – kaznila biologija: živeo je do juna 1946, taman da dočeka proterivanje nemačkog življa odande, isto kao i kod nas iz Banata i Bačke.
U svom najznačajnijem proznom delu „Budala u Hristu Emanuel Kvint“ četvrti nemački nobelovac (posle Momzena, Hajzea i Ojkena) u alegoričnoj paraleli pokušava da pokaže kakva bi bila sudbina Hristova u modernom društvu na početku 20. veka. Ovaj roman je živ i važan i stotinu godina kasnije, ne zato što je Nemačka sve do svetskih ratova bila ultrareligiozna sredina, što je u Evropi najviše propatila od verskih ratova i zbog njih se poslednja ujedinila, i ne samo zato što hrišćanskim svetinjama i načelima: veri, ljubavi, milosrđu, praštanju, moralu, poštenju i pravdi, pristupa dublje, ozbiljnije i kritičkije, a svakako ubedljivije i zavodljivije nego i ateistički teorijski spisi… Ne, nego je Hauptman i ovde, kao i u celokupnom svom zaista značajnom dramskom opusu, ostao najjači u slikanju nemačkog društva u Drugom carstvu, dakle s kraja 19. veka, pa do Prvog svetskog rata.
Đorđe Randelj

MARGINALIJE IZ BIOGRAFIJE
Vatreni republikanac podržao Hitlera

* Rođen je u šleskoj banji Obersalcbrun (danas u Poljskoj) kao treći sin vlasnika »”Hotela kod Krune”«, koga je pak otac, u mladosti tkač, poslao u Pariz da izučava gostioničarsku praksu
* Najstariji Gerhartov brat, pragmatični Georg bavio se biznisom dok je srednji Karl bio prirodnjak, filozof i književnik
* Kao izuzetno loš đak Gerhart je nakon samo jednog semestra izbačen iz gimnazije u Breslavi, pa su ga roditelji poslali na selo rođacima da postane praktično obučen paor
* U 22. godini se oženio trećom ćerkom imućnog trgovca vunom, čije su se dve starije kćeri udale za njegovu stariju braću
* Hauptmanova prva drama je izvedena kad je imao tek / već 27 godina, ali nakon premijere “Potopljenog zvona” 1897, ovaj tekst štampan je tokom narednih 15 godina u čak 60 izdanja
* U politički i sudski skandal pretvorilo se izvođenje naturalistički pisane drame “Tkači”: niži sud ju je zabranio, Vrhovni odobrio, ali je predsednik suda, nakon ličnog negodovanja cara Vilhelma II, morao da podnese ostavku
* Posle dugog natezanja Hauptman se 1900. razveo i oženio po drugi put, ali ga je višegodišnja duševna kriza i fizički promenila: zbog neuhranjenosti proglašen je nesposobnim za vojsku, da bi, nakon tri godine stalnog rastrojstva, postao telesno izuzetno krupan
* Sa rešenim finansijskim problemima, letujući i zimujući po Grčkoj i Italiji, postaje literarno izuzetno plodan - do kraja života napisao je preko 30 dramskih i 20 epskih dela
* Kao najznačajnijem nemačkom piscu carski Beč mu je od 1896. do 1905. dodelio tri puta ugledno Grilparcerovo priznanje a Oksford ga proglasio počasnim doktorom nauka
* Nakon sloma carevine vatreno se opredeljuje kao republikanac, no nakon dolaska nacista na vlast, kao sedamdesetogodišnjak - izjašnjava se za Hitlera
M. Lazović

ZAŠTO BAŠ ... Gerhart Hauptman
Ili mrzimo ili volimo

“U mladim godinama Hauptman je objavio nekoliko kratkih priča, ali je novela ’Budala u Hristu’ rezultat višegodišnjeg rada, u kojoj saznajemo detalje unutrašnjeg života siromaška koji bez obrazovanja, osim onog iz Biblije, i bez kritičkog prosuđivanja o tome što je pročitao, konačno zaključuje da je on sam reinkarnacija Hrista.
Hauptman, između ostalog, piše: ’Nemoguće je otkriti tok ljudskog života u svim njegovim fazama, jer je svako biće jedinstveno od početka do kraja i zato što posmatrač može da razume predmet interesovanja samo u okviru ograničenja lične prirode.’
To jeste istina, ali ima raznih posmatrača. Prosečan čovek nema ni mogućnosti ni želju da posmatra sugrađanina. Mi spoljašnost ne gledamo dublje, osim ako imamo poseban interes da shvatimo tuđe motive. Mi smo uvučeni ili odbijeni; volimo ili mrzimo, ako nismo indiferentni. Uzdižemo ili okrivljujemo.”
(Deo inaugurativnog obrazloženja Švedske akademije)

Kraljica krimića za kraj biblioteka
Autor Mirjana JURIŠIĆ
"Deset godina poslije moje smrti, nitko me se neće sjećati", izjavila je Agatha Christie. Prognoza se pokazala posve pogrešnom: svake se godine diljem svijeta, procjenjuju knjižari, proda između tri i pet milijuna knjiga te nenadmašne "kraljice krimića", čija su djela dosad prevedena na 103 jezika dosegavši nakladu od dvije milijarde primjeraka!

Toj impresivnoj brojci od sutra se pridružuju i primjerci kriminalističkog romana "Božić Herculea Poirota" koji, u prijevodu Božene Jakovlev, kao 10. svezak zaključuje drugo kolo Večernjakove biblioteke. Rođena kao Agatha Clarisa Mary Miller, u Torquayu u Devonu, buduća književnica nije se nikad formalno školovala. Bila je stidljivo dijete sklono glazbi. U Prvom svjetskom ratu radila je kao bolničarka (stekavši, kažu, korisna znanja o otrovima!) i udala se za vojnoga pilota Archibalda Christieja čijem će prezimenu podariti svjetsku slavu. Prvi roman, "Zagonetni događaj u Stylesu", uvodeći lik genijalnog belgijskog istražitelja Herculea Poirota, koji će se pojaviti u tridesetak od 66 autoričinih krimića, počela je pisati već 1916. a objavljen je 1920.

Reputaciju vrsne nastavljačice engleske detektivske proze stječe "Ubojstvom Rogera Ackroyda", romanom objavljenim 1926, iste godine koja joj je i u osobnom životu bila prekretnička: umrla joj je majka, a suprug ju je napustio zbog druge žene. Ubrzo se utješila udajom za arheologa Maxa Mallowana (zbog njegove profesije, znala je reći: "Što sam starija, moj me muž sve više voli i cijeni").

Osim 70-ak romana i knjiga priča, objavila je i dvije pjesničke zbirke, 10-ak dramskih tekstova, knjigu za djecu, a pod pseudonimom Mary Westmacott i šest ljubavnih romana. Mnogim njezinim rekordima pridružuje se i jedan kazališni: drama "Mišolovka" (1952) ostala je više od četiri desetljeća neprekidno na repertoaru londonskoga kazališta West End. Prema 20-ak njezinih romana snimljeni su uspjeli filmovi i televizijske serije. Nakon autoričine smrti tiskana je njezina autobiografija pronađena u rukopisu.

Ono malo duše

DANILO Nikolić je u poslednjoj deceniji na najbolji način potvrdio svoj i ranije osvedočeni književni dar, objavljujući nekoliko izuzetno značajnih knjiga i svrstavajući se među naše najuglednije prozne stvaraoce. Ovom piscu se posrećilo da mu njegove poznice - "Ulazak u svet", "Kraljica zabave" i "Fajront u Grgetegu" donesu i izuzetno značajna književna priznanja.

Prozne poznice Danila Nikolića osvedočavaju autorovo promišljeno oneobičavanje fakata naše istorijske ili paralelne stvarnosti, pripovedačka svežina i inventivnost, odnosno gotovost da kao odnegovan klasični pisac prihvati i primeni u svom spisateljskom zanatu i ponešto od sasvim modernih proznih veština.

Takav postupak iznedrio je i "Jesenju svilu". Sam naslov ovog romana upućuje na opsesivni motiv koji svojim asocijativnim nitima u sistemu romaneskne priče povezuje njene razuđene deonice. Na šta taj naslov i taj motiv upućuju? Upućuju na blagu jesen, na prozrake sunca u nekom zakasnelom ili miholjskom letu. Tako je i sa zakasnelim letom života koja očas blagodatno ozari one koji se tome i nisu baš nadali. A ako to brzo i promine prozraci ostanu i greju dugu zimu našeg nezadovoljstva. Stoga je ovaj motiv u "Jesenjoj svili" ponovljen čak sedam puta. Svaki put sa drugačijom značenjskom nijansom, ovaj lajtmotiv pokazuje kako je sintagma "Jesenja svila", iskazujući ono malo duše i ozebla srca, tvorena od sasvim slabe ljudske nade, dakle od nematerijalnog gradiva.

Ovaj motiv se pojavljuje na ključnim mestima, na kompozicionim spojevima romaneskne priče. Motivom miholjskog leta Nikolić markira pripovedni prostor u kojem će jesenja, i sasvim kratkotrajna, ljudska nežnost i razumevanje, da ne kažemo ljubav, u već potrošenim životima junaka, ako ništa drugo - postati zaloga budućih uspomena. Tačnije, pripovedač i junak u istom liku, koji veruje da je u njemu sve mrtvo, nakratko taj smiraj života pretvoriti u nadu koju razvejava opora stvarnost.

Otud je ta promena u širem okviru samo znak i potvrda onog leda i praznine u duši koji su opustošili protagoniste Nikolićevog romana. Zato su taj trenutak i ljubavna epizoda na fonu njihovih sudbina kontrapunktalni - stvarno, a, opet, sasvim nepouzdano uporište životu u njegovom potpunom beznađu.

U čemu to beznađe koreni? Da se poslužimo naslovom jednog ranijeg Nikolićevog romana - koreni u sudbinama vlasnika bivše sreće. Reč je o sudbinama ljudi prognanih iz Slavonije i Metohije, iz svoje kuće i iz sebe samih. Pošto su izgubili sve, ostale su im jedino uspomene i priče. Ali, ni sa tim uspomenama, zapaža Nikolićev narativni subjekt, "nije kako treba da bude". U njima je sve prazno, a ono što je činilo njihov život "sada je neka ukočena praznina". Tu ukočenu prazninu može da popuni jedino priča, prozračni veo jesenje svile, neka ljudska srođenost ili varljiva toplota sasvim kratke i beznadežne ljubavi miholjskog leta. LJubavnu zidanicu na pesku života prati - Dušanov strah od odlaska i strašne daljine Novog Zelanda na kojem će možda sklopiti oči, odnosno mogući Javorkin povratak u novi pakao staroga kraja.

To je osnova njihove priče. I saznanje da im je život sazdan po formuli koja u pripovedačevoj parafrazi kazuje kako je tragedija "ukrštanje dveju nužnosti". No, paradoks je Dušanove i Javorkine tragedije u tome što oni ne nose tragičku krivicu u sebi, već je ona produkt nadlične, velike i krvave istorijske priče našega vremena. Uprkos svemu, uprkos svojoj moralnoj čistoti i ljudskoj nevinosti, Dušan i Javorka su trpno stanje onoga procesa koji obeležava tragediju istorije. Nesreća je u tome što se njihove male ljudske sudbine taru i lome na tzv. velikim projektima sa kojima oni nemaju ništa. Otud usud ili krvavi trag istorije na svojoj koži osećaju bespomoćni Nikolićevi stradalnici.

Kako na taj način shvaćenu tragediju Danilo Nikolić pretače u priču? Pretače je diskretnom i stišanom pripovednom frazom koja nenametljivo sugeriše pomirenost sa beznađem, odnosno mozaičnim slaganjemp priče u modernizovanoj čehovljevskoj dramaturgiji. U tom slaganju, sa ukrštenim planovima pripovedanja, sve je na svom mestu. Otud je i zaključna slika, u kojoj patetiku trenutka suspreže pritajena ironija, zapravo replika uvodnog pasusa "Jesenje svile". Obe te slike znak su emotivne i voljne posustalosti onog ko priču živi i kazuje. Znak su Dušanove pomirenosti sa onim što se već desilo ili se tek ima desiti. Ta pomirenost samo je izraz njegove misli da srušenog niko ne može da sruši.

Na toj ideji opstaje i priča "Jesenje svile". I ideja i priča u ovom romanu potvrđuju njegovu zavidnu umetničku vrednost, a tako i majstorstvo pripovedanja Danila Nikolića.

BLAGORODNE STRANICE
PRILIKOM uručivanja nagrade "Meša Selimović" Danilu Nikoliću za roman "Jesenja svila" doajen naše književne kritike Pavle Zorić je rekao:
- Knjige Danila Nikolića - romani i pripovetke - ispunjavaju čitaoca nekom blagošću, duševnošću i smirenošću koja nas štiti i od tuge i od preteranog zadovoljstva. To je stanje tihe, razumom obuzdane sreće koja strepi od svake krajnosti: i od zanosa, i od razočaranja.

02

subota

listopad

2004

Kad tuga boluje
"MNOGO mi je zadovoljstva taj roman doneo. Pisao sam ga noću, šetajući pustim Tašmajdanom, stalno u ritmu 'Bolujem ja, boluješ ti, bolujemo zbog ljubavi'." Tako nam priča književnik Danilo Nikolić (1926), čije delo "Jesenja svila" naš list u sredu objavljuje u biblioteci "Novosti". Roman je inače dobio i nagradu "Meša Selimović" koju dodeljuju "Novosti" i Udruženje izdavača i knjižara Jugoslavije, za najbolje delo objavljeno 2001. godine na srpskom jeziku.

Pisac je više romana i zbirki pripovedaka, među kojima su "Vlasnici bivše sreće", "Kraljica zabave", "Fajront u Grgetegu", "Ulazak u svet". Tema "Jesenje svile" su Prizren i Metohija, koji predstavljaju klupko koje će poroditi tragediju i tešku tugu što lebdi nad ljubavnom pričom, između Dušana i Javorke, dva antijunaka koja tvrde da "boluju od svega". A o zbilji, Nikolić piše u romanu:

"Ozbiljni progoni svih, ne samo Srba, svih pravoslavnih, mesecima pre toga, naveli su nas da pređemo kod dede, da se tu sklonimo, jer je selo izmešano, i uglavnom se normalno živelo. Smišljeno, prvi udar izveli su na najviđenijeg čoveka u Prizrenskom polju, na moga dedu Dušana Dedovića."

Gotovo sva Nikolićeva književnost opsesivno je vezana za mesto njegovog detinjstva, Metohiju, koja će se kao tema veoma često pojavljivati u njegovom književnom stvaralaštvu. Još 1971. Danilo Nikolić je napisao da će biti potreban pasoš da bi se otišlo na Kosmet. Uporedo sa tom surovom stvarnošću, teče priča o ljubavi za koju nam Nikolić kaže:

- Mutni ton nekog teškog gudala pratio me dok sam ređao susrete Dušana i Javorke. NJeno spuštanje čamcem kroz rukavac obrastao trskom i ševarom, njen kombinezon aviomehaničara, njene oči različitih boja pod nekom kapom kakve nose džokeji, sve se to orkestrirano, i setno, vezalo, dobijalo stvarni oblik.

Na početku romana "Jesenja svila" Nikolić piše: "Svaka civilizacija postepeno uništava ljudskost, koju je na samim počecima njena kultura pronašla. Masovna sredstva komunikacija uništavaju duh. Mudrost i razumevanje su zamenjeni brzinom i prazninom. Stvari haraju po ovom belosvetskom svetu, i zbunjeni i poludeli čovek može da nestane. Ali, ne mislim da to treba da nas obeshrabri."

U razgovoru za "Novosti", on međutim, kaže da je bila velika hrabrost pisati o neposrednoj stvarnosti, bez vremenskog razmaka.
- Tim romanom sam i nehotično, zatvorio krug svojih tema, i savremenih priča uopšte: izgubljeni zavičaj, progonstvo, dobrovoljno izgnanstvo, otuđenost, zamena prirodnog veštačkim, čak i u sferi materijalne stvarnosti. Za vreme u kojem sam živeo i pisao, glavna je bila tema brutalne prakse neljudskih ideologija koje su, na sramotu sveta, obeležile dvadeseti vek, vek nacizma i boljševizma.

Svoju misao za novine kao da nastavlja iz romana u kojem piše: "Posle golemog smaka, kad sve mašine budu uništene, na zemlji će ponovo obitavati ljudska masa, mudrija, skromnija i trajnija. I sve što je duh i njegova dubina - biće njena neotuđiva svojina. Mi to nećemo doživeti, mi to ne možemo znati, ali moramo u to verovati, i otvoreno o tome govoriti čitaocu, koji je naš sabrat u trpljenju. Bićemo isti u ime našeg zajedničkog stradanja. Bićemo ne pisci i ne čitaoci, nego ljudi koji prihvataju težinu poraza i čine ga lepim."

Zanimljivo je da je Danilo Nikolić, izgovorio zapaženu besedu kada je primao nagradu "Meša Selimović". Tom prilikom, on je između ostalog rekao:
- Jutros mi je (Meša Selimović), na svoj blagi, odmereni način dao zavet da se ne zanosim previše. Jer, kazao mi je (u snu i na javi), retki su oni koji su trajno podignuti na vešala slave, za koju Jovan Dučić kaže da je strašno sunce mučenika. (...) Sećam se mnogih citata iz Mešinih knjiga, kao što se sada sećam šta je napisala Virdžinija Vulf: "Kad dođe dan Velikog suda, i kad pred Svevišnjeg stanu slavni državnici, advokati i naučnici, da prime svoje nagrade, Gospod će, kad ugleda nas sa knjigama pod miškom, reći Svetom Petru: 'Ovima ne treba nagrada, oni su čitali'."


KAD PRIRODA USMRTI
- VREME, godine i život navode me da se kao u školi opet bavim sabiranjem i oduzimanjem, ovog puta mojim pripovetkama i romanima - kaže Nikolić. - I kad bih hteo ne bih mogao da zaobiđem temu izgubljenog zavičaja kraj Prizrena, da ne dam primere brutalne prakse neljudskih ideologija. U romanu "Velika prazna reka" napisao sam posvetu: "Sve dok nas priroda ne usmrti svojom smrću".


NAGRADE I PRIMERI
- I IVU Andrića i Branka Ćopića sam znao, a dobio sam nagrade koje nose njihova imena. To nije slučaj sa Borom Stankovićem, njega nisam poznavao. Meša Selimović je bio izuzetan, mudar čovek koji je nosio neku iskonsku patnju što ovaj svet nije nešto bolji, što se ne drži Božjih zapovesti, što hrli za bogatstvom. Imati tolike pare, kuće, bazene, pa, pobogu! Treba samo otvoriti novine i na stranicama za čitulje uvideti da se ne nosi ništa na onaj svet. Jedino za bogatije ima malo više prostora za posmrtnice, što je takođe neukusno, ne samo sa mog starinskog, nego i sa ljudskog stanovišta.

Pozna romansa
Milena AĆIMOVIĆ-IVKOV 01.10.2004, 17:59:22

NASTOJEĆI da u svojim proznim tekstovima oblikuje, najpre, dobru i zanimljivu priču, Danilo Nikolić je i u kratkom romanu "Jesenja svila" ostao dosledan tom spisateljskom opredeljenju i, u osnovi, realističkom postupku pripovedanja. Ali je, u oblikovanje sveta ovog romana, uključio i neke pripovedne postupke koji pokazuju autorovu želju za sažimanje građe i unošenjem čisto lirskih elemenata u njeno oblikovanje.

U samo tematsko središte romana "Jesenja svila" postavljena je priča o sudbinama junaka koji su lišeni bitnih elemenata civilizacijskog ukorenjenja: doma, porodice, lokalnog okruženja i koji se, igrom sudbine i logikom "komedijanta slučaja", krajem minulog veka sreću u priobalnom dunavskom "šumskom raju". Time je Nikolić pokazao da mu savremene i izrazito aktuelne teme, kakve su ratovi i izbeglištvo, ne izmiču peru već da se, naprotiv, ne ustručava da u romanu tematizuje neka od najaktuelnijih pitanja i problema zajedničkog trajanja. Ali se aktuelnim dešavanjima, bez pretpostavljene pozitivističke distance, Danilo Nikolić u ovom romanu bavi se posebnom romansijerski-interpretativnom ambicijom. On nije hroničar ni ilustrator istorijskih previranja, već pripovedač koji u svoju priču unosi one sadržaje i postupke sa kojima ona stiče izrazito estetska svojstva.

"U prostoru koji ima sve odlike pustare" Dušan Dedović, ranije izbegao iz Prizrena, i Javorka Kržc, izbegla iz Belog Manastira, sreću se i emotivno približavaju. Lirsko-sentimentalnu dramatiku njihovog susreta i odnos, u romanu, uverljivo dočarava stalno ukrštanje dve prostorno-vremenske ravni pripovedanja. U jednoj su simultano predstavljeni događaji iz prošlog života - Dušanovog u Metohiji, a Javorkinog u Slavoniji. Iz udaljenih prostora u kutak dunavske prašume opervažene ranojesenjom svilom, Dušan i Javorka donose svoje frustrirajuće životno-emotivno nasleđe. Odlazeći iz Prizrena u kojem su mu ubili oca i zbog čega je, pri bekstvu, njegova žena Vladislava - Lasa ostala nepokretna, a sa kojom ima ćerku iseljenu na Novi Zeland, Dušan nosi gorčinu tragičkog osećanja života. Javorka, koja je u Slavoniji ostavila muža za kojeg sumnja da je, budući da je Hrvat, učestvovao u smaknuću njenog brata i oca, donosi razočaranje i sumnju da se, jednom u životu porušeno, ne može više lako obnavljati. Drugu ravan pripovedanja obrazuju događaji koncentrisani oko razvoja njihove veze koji su, u pojedinim sekvencama, oblikovani sa prilično lirskim, pa i erotskim nabojem. Vođeni i kontrolisani rukom veštog majstora pripovedanja oni, međutim, retko poprimaju patetični ton.

Razvijajući, u središnjem toku romana, u osnovi tragičnu priču o događajima koji su ostavili odlučujući pečat u dušama junaka, njihovom emotivnom biću, Danilo Nikolić u narativnim rukavcima tako oblikuje priču da u njoj budu istaknuti tonovi optimističke vedrine i vitalističke snage. Odnosno da njihova razmišljanja i nastojanja budu, intenzivnije, okrenuta pozitivnom vrednosnom sistemu. To se, najpre, očituje u Dušanovom snoviđenjima, u njegovoj evokaciji trenutaka i dana zajedničke (porodično-familijarne) sreće, kao i u skladno motivisanim postupcima još nekih od markantnih likova romana: Blagojevićevog zaveta i Đuhecove dobrohotnosti.

Konstantno dočaravana pozicija stvarnog sa izmaštanim, plemenitih nastojanja junaka sa determinisanim silama mehanizma istorije, navodi na zaključak da je Danilo Nikolić u oblikovanju karaktera svojih junaka jednaku pažnju posvećivao i onom što je nevidelno, a delatno u psihološkom smislu, kao i onome što se odigrava na tragičkoj pozornici. To je za posledicu imalo afirmaciju sentimentalnog tona kojim je najvećma i određena intonacija u romanu. Zbog toga se na pozorju junaci, skoro uvek, pojavljuju kontrasno obeleženi. Najpre onim što sada jesu i imaju, a potom onim što su nekad imali i bili. Otuda njihovo stalno nastojanje da se, ma koliko to bivalo iluzorno, njihovi razdešeni životi i sudbine vrate u prostore zapamćene harmonije.

Po okončanju pozne romanse, Dušan odlazi kod ćerke da umre u dalekoj zemlji, a Javorka se vraća mužu uverena da je jedan (ona sluti presudan) deo njegovog života i angažovanja od nje pomno sakriven. Tako se junaci ovog Nikolićevog romana, spojeni epizodom koja ih je trajno obeležila i oko koje je izgrađena njegova sižejna okosnica, konačno rastaju da ižive vlastite sudbine.

Dajući u ovom romanu reprezentativno ostvarenje, utoliko što su u njega ugrađena njegova najdominantnija poetička i tematska nastojanja, Danilo Nikolić je, uglavnom ostao na stilskom i značenjskom nivou svojih ranijih proza. U odnosu na njegove prethodne romane "Jesenja svila" čini se najkomunikativnijim i (ne u doslovnom smislu) najčitljivijim. Priča koja je postavljena u njegovu tematsku osnovu a koja je uokvirena, možda i suvišnim, prološko-epiloškim meditativnim partijama, ispričana je majstorski: kratkim, jezgrovitim, slikovitim rečenicama, sugestivnim opisima i misaono produbljenim dijalozima mada, mora se priznati, i sa izvesnom tezom sračunatom na pomalo "suzni" čitalački odziv.


IZGUBLJENI ZAVIČAJ

TEMA izgubljenog zavičaja u pripovetkama i romanima Danila Nikolića (1926) jedna je od najdominantijih. Ona je lajtmotivski ponavljana i varirana u većini Nikolićevih romana koji su, što nije čest slučaj u našoj novijoj književnosti, svi objavljeni u poslednjih nešto više od deset godina.

Vladimir Arsenijević
Roman nastao od crteža
Knjiga „Išmail“ je svojevrsna novela pisca Vladimira Arsenijevića obogaćena crtežima Aleksandra Zografa. Ili možda treba reći obrnuto. No, u svakom slučaju delo je nastalo u izvesnoj interaktivnoj komunikaciji kojoj su se priključili Borivoj Radaković i Svebor Midžić.

Govoreći o tome kako je sve krenulso i kako je „Išmail“ nastao Vladimir Arsenijević za „Blic“ kaže:
„Cela stvar je krenula od jedne ponude koju je Zograf dobio od francuskog izdavača koji ima ediciju ‘Blek is bjutiful’. Naime, angažuje se ilustrator i pisac. A suprotno uobičajenom pristupu ilustrator nacrta nešto a potom pisac piše inspirisan crtežom. Zatim ilustrator eventualno docrta nešto, i tako u krug. Shodno tome, Zograf je meni poslao crtež ali onda su se stvari razgranale pa smo rešili da se, nezavisno od tog francuskog izdavača, upustimo u projekat. To je jedan interesantan proces, jer ilustracija inspiriše tekst i obrnuto. Imamo tu još dva saradnika: Borivoj Radaković je pisao lik Drageca, železničara iz Zagorja. Sjajno je uradio te dijaloge. Zatim, pošto se priča bavi nekim suštinskim pitanjima u umetnosti, uključili smo Svebora Midžića, teoretičara umetnosti iz Beograda koji je pisao lik meksičkog teoretičara umetnosti. Dakle, centralana tačka knjige je taj, da kažem, konceptualni umetnik Išmail.

Šta je ključna teza te zanimljive grupe autora?
- Knjiga je smeštena u sedamdesete godine. Pre svih ovih, vrlo inspirativnih događanja, devedesetih. Ruku na srce, vrlo intenzivno sam se bavio devedesetim - da mi je toga preko glave. Ovo je knjiga čija se radnja odvija u vreme pre Titove smrti. Odnosno, u neko već mitsko doba. Kamerno je postavljena, a fabula se dešava u toku jednog dana. Sve zajedno imamo 5 likova, a priča teče oko parastosa Išmailu. Narator je njegov nećak koji bi što-šta hteo ali mu ne ide od ruke. Tu su neke tetke, železničar i tako dalje. Knjiga ima jasno određenu dramsku radnju, a jedno od pitanja u knjizi je problem učešća umetnika u svom, umetničkom delu. Na primer, koliko daleko treba ići.

Koliko?
- Ovde se smrt i samoubistvo postavljaju kao izvestan ultimativni nivo umetničkog dela. Naravno, ono što je umetnost za spoljni svet često predstavlja čisto, neizdrživo ludilo za uzak porodični krug. I to je ono mesto gde se prelamaju nivoi u romanu. Kako se ono što je Išmail radio doživljava u spoljnom svetu, a kakav je to uticaj vršilo na najuži porodični krug.

Nije li činjenica je da život s umetnikom nikad nije lak?
- Mislim da je upravo to ono što je postavljeno kao teza u ovoj knjizi. To je roman koji je pisan jezikom petnaestogodišnjaka. Trudio sam se da na neki način oživim ono što je žargon kraja sedemdietih. Međutim, to je i roman o samoći. Pank je u Beogradu počeo 1980. Pre toga uopšte takvih stvari nije bilo. Postojali su možda pojedinci koji su se nešto trudili. I te energije su se sakupile 1980. - kada se SKC otvorio - i sve je grunulo: koncerti, izložbe, razna druga događanja. Godina 1979. je i u mom sećanju ostala kao vreme praznine i samoće. I u „Išmailu“ pišemo o klincu koji je već stasao za razne stvari, koji sav bridi od potencijala, ali koji je sam. On ima neki bend koji postoji samo u njegovim mislima, pravi fanzin koji nikada nije napravljen, čak i govori nekim jezikom koji nije njegov, trudi se da bude panker... A zapravo živi kao ona klasična srednja klasa titovog vremena: babe, tetke, uredan život, redovni ručkovi i večere, škole... Velika je disproporcija između sveta u njegovoj glavi i onog u realnosti.

Obećavate neuobičajenu promociju, šta ona zapravo podrazumeva?
- Između ostalog, tri kratka filma, od 3 do 5 minuta, pomoću kojih će knjiga biti predstavljena. Čitav program će voditi Uroš Đurić, učestvovaće Zografg, Radaković, ja ...Postoji jedan ozbiljan razlog: mi smo stasali u istom vremenu, a ovo je knjiga koja govori o tom vremenu. Nije ovo nostalgično vraćanje u vreme naše mladosti, možda tek da se na neki interesantan način zajednički proanalizira. Čitao sam neki tekst pre par dana kako razni izdavači pokušavaju nešto da urade od tih promocija ali je to ipak dosadno i kontraproduktivno za književnost. Ne mislim da su promocije šteta za književnost.Naprotiv! Jer, literatura nije sveta krava koja treba da se pojavljuje kao vrlo dosadna. Uvek postoji neki interesantan način da se predstavi i najklasičnije delo.

Tatjana Nježić

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se